Sberbank – više britanska nego ruska?

Direktor srbijanske filijale Sberbanke je Mlađan Dinkić

U Hrvatskoj odavno caruje geopolitički stereotip kako je Velika Britanija stoljetni srbijanski prijatelj, a istodobno, blago rečeno, neprijateljski naklonjena prema Hrvatima. Posebno, recimo, to se odnosi na razdoblje devedesetih godina prošlog stoljeća, Domovinskog rata, rata u BiH, itd.

Ni danas nije bitno drugačije, barem među autorima, publicistima…, poglavito među onima, uvjetno rečeno, hrvatsko suverenističkog i identiteskog usmjerenja. Nemam namjeru s ovim stereotipom polemizirati niti ga pokušati opovrgavati. Na pameti mi je nešto drugo. Ako je naime stanje stvari tako onda bi srbijanski analitičari, povjesničari, pa i političari trebali hvaliti Britaniju i Britance, zahvaljivati im se… No nije tako, već među mnogima od njih, koje ne ću navoditi poimenično u ovoj crtici već samo konstatirati pojavu, stvari stoje potpuno drugačije: britanska se politika odavno ponaša suprotno srpskim interesima, antisrbijanski, najmanje još od predzorja Prvog svjetskog rata. Poslije su bili za očuvanje Austro-Ugarske, a Srbiju su skoro silom „utjerali“ u – Jugoslaviju. Za prve Jugoslavije Srbijanci („Jugoslaveni“) su se oslanjali najviše na Francusku, a čak je, s njenim slabljenjem, i ta podrška slabila. Posebno su ogorčeni na britansku ulogu u rušenju vlade Cvetković-Maček, računaju da bi se inače Jugoslavija nekako „provukla“, neokrnjena i kao kraljevina kroz Drugi svjetski rat. Tek nakon njega slijedi britansko antisrpsko djelovanje jer da je Tito bio britanski čovjek itd.

Uloga Velike Britanije u odnosu na Srbiju od 1999., zatim u rušenju Miloševića, dovođenje na vlast tzv. drugosrbijanaca posebno im se čini negativnom. Pri tome je većina ovih britanskih intervencija išla na ruku – Hrvatima. Navodim ovo kao zanimljivost, kao neku vrstu nove povijesti, nešto poput kriptopovijesti. Možda ovo ne bih zasad tematizirao, ali potaknula me jedna aktualna zanimljivost: afera Agrokor i uloga Sberbanke u njoj. Dio srbijanskih publicista, analitičara, i to ne baš bezveznjaka, po njenom izbijanju „nadigo je dreku“ kako će sada Todorićevo vlasništvo u Srbiji »Idea, Mercator, ne znam u kakvoj su sada vlasničkoj vezi, Tvornica ulja Diamant, Pekabela, a ima toga još, i govore, oko petsto tisuća hektara vojvođanske zemlje(?)« pasti u ruke Sberbanke. Činilo mi se to čudnim, naime da se „mali Rusi“ plaše velikih Rusa. Dobro, neki od njih tvrde kako su ih Rusi u privatizaciji NIS-a (Naftna industrija Srbije) u suradnji s domaćim političarima („bitange“ i „lopovi“) bezočno izvarali, pa koga su grizle zmije, ma i kao kućni ljubimci, svejedno, i guštera se boji. A i „lova“ je lova, nevažno je li te opelješi i brat.

Međutim, odmah se pojavila i jedna zanimljiva priča, koju ja dakako ne mogu provjeriti, naime kako je Sberbank više, po vlasništvu, „britanska nego ruska“. U prilog tome navodilo se kako je jedan (ili više) Karađorđevića, potomaka kralja Aleksandra, koji žive u Velikoj Britaniji, važan njezin dioničar. Suvremeni Srbijanci baš ne ljube tu svoju dinastiju. Pokušaji da se vrate u Srbiju, te onda postane kraljevina, završavali su čak i ruganjem (recimo Šešelja), ali i nitko joj, od važnijih političkih stranaka i medija, nije poboljšavao ugled u srbijanskoj javnosti i utirao put prema povratku na tron. Znakovit je ujedno i podatak kako je direktor srbijanske filijale Sberbanke Mlađan Dinkić, čovjek koji je stigao u političku, poglavito financijsku elitu s „petooktobarskom revolucijom“ dvije tisućite koju mnogi u Srbiji računaju kao puč, s važnom opet ulogom Britanaca, te, dakako, (i) našega dragoga Montyja (veleposlanik u Hrvatskoj), pa naš sugrađanin, turistički djelatnik…, sad je navodno stanovnik Beograda. Eto malo kriptohistorije i aktualnih „zavjera“(?) i za našega čitatelja. Ako za ništa, onda za zabavu.

Tomislav Gradišak