Fasade su okupane suncem, zrake griju plohe kuća, sve miruje, tiho je, prolazeći pored pritvorenih ili zatvorenih prozora
Suvremena hrvatska likovna umjetnica, slikarica Zrinka Moslavac autorica je kompleksnog opusa u kome se skladno nadopunjuju, prelijevajući se jedan u drugi, figurativni i nefigurativni sklop motiva, najčešće u akrilu i ulju na platnima, različitih formata, od velikih do srednjih.
Izraziti kolor svakako karakterizira slikarstvo Zrinke Moslavac jer u njemu ona pronalazi i realizira i snagu izraza ali i ukupnu emotivnost doživljaja.
Fini odmjereni kolor, vrlo sugestivan, precizno raspoređene boje u tvorbi sjećanja, razmišljanja, u oživotvorenju misli.
U posljenje vrijeme pojavilo se nekoliko akrila srednjih formata s vrlo uočljivim nizom motiva zatvorenih vrata i prozora na plavom i ili bijelom zidu.
Fasade su okupane suncem, zrake griju plohe kuća, sve miruje, tiho je, prolazeći pored pritvorenih ili zatvorenih prozora, razmišljamo tko se odmara u hladu kuće, tko je prošao nedavno kroz sačuvana stara drvena vrata i sa sobom donio nadajmo se dobre vijesti, mislimo i dalje u toplini dana, tko živi u ovim davno sagrađenim zdanjima, kako je ovdje živjeti, škripi li noću drevni krov i dalje se pitajući kakve su tajne, zagonetke krasile povijest povijest življenje, ovdje, u ovoj kući?
No u stvarnosti trenutka, u miru ulice, prazne i nečujne, kuća se zatvorila sama u sebe i krije svoje misterije i nadalje iako svi sve znaju, pritvara i vrata, ne bi li zaustavila vjetar, koji bi bezobzirno uletio u kuću, u sobe i sve uznemirio, uzdrmao gotovo vječni mir pokućstva, porculanskog posuđa, blistavog kristala i nekoliko ulja predaka kojima se rijetko tko sjeća pravog imena.
Stare kuće žive svoje čudesne živote, sve su preživjele i nevremena i pljuskove i zime i užasne vrućine i ovakve i onakve stanare, buku s ulice koja nije naviještala ništa dobro i potpuli muk, još gore.
Iznova obojani plavom i bijelom bojom, zidovi skrivaju rane , ožiljke zadobivene u proteklom vremenu, upijajući žestoko i žedno sunčane zrake, kao da ih više u ovoj ulici neće biti, drvo prozora lupka o staklo poput iznenada pojavljujućeg sata koji opominje, došao je trenutak.
Kada bi prozori i vrata bili širom otvoreni, je li bi kuća bila veselija, toplina bi se raširila po njezinoj unutarnjosti i ne bi više bila mrzovoljna starica, kroz vrata bi ulazili ljudi i njihovi glasovi rasprskavali bi se po cijeloj kući, a s otvorenih prozora, mogao bi se promatrati cijeli svijet, možemo mu barem mahati.
Treba otvoriti i svoje prozore i vrata, treba otvoriti dušu i uživati u suncu, ono će nas blago dodirnuti ugodnom toplinom i naše će misli barem biti vedrije.
