Božji podanik Muhammed a. s. najoštrije osuđuje one svoje sljedbenike, koji se klone braka; takove Reroruriah ne ubraja u prave vjernike
POLOŽAJ MUSLIMANKE U BRAKU – U teoriji i praksi – Kasim Hadžić, „Osvit“, Sarajevo, broj 42/43, 18. prosinca 1942.
Po propisima šeriatskog bračnog prava, prema kome muslimani uređuju svoje bračne odnose, brak je vremenski nevezani ugovor između dvie osobe različitoga spola. Svrha, koja se ima postići sklapanjem braka jest na prvom redu ona obćečovječanske naravi: produljenje ljudskog roda, a onda moralno upodpunjavanje i usavršavanje onih koji tvore takovu zajednicu.
Prema učenju uzvišene vjere islamske, brak je neobhodna potreba ljudskog roda, bez braka čovječanstvo bi išlo svome konačnom uništenju i propasti. U tome leži obćečovječanska važnost braka. S druge strane brak je najradikalnije i najbolje sredstvo za održavanje moralnog života. Stroga je islamska dužnost ženitbe onomu muslimanu, koji nije u stanju odvratili sebe od naginjanja nemoralnom i bludnom životu, za koji se, prema propisima Islamskog kaznenog prava, najstrožije kažnjava. I svakom drugom muslimanu, koji je odrastao i koji može obavljati, bračne dužnosti, brak je imperativna dužnost. Božji podanik Muhammed a. s. najoštrije osuđuje one svoje sljedbenike, koji se klone braka; takove Reroruriah ne ubraja u prave vjernike.
Kao i svaka druga zajednica, tako i brak bezuvjetno povlači za sobom uređenje uzajamnih odnosa među supruzima. Te je odnose šeriatsko pravo uredilo do u potankosti. Zna se što su dužnosti muža, a što dužnosti žene, a prema tome i njihova prava, koja svakako trebaju doći na drugo mjesto, ma da je bio običaj prvo govoriti, o pravima, kao da nije potrebno, da se ona steknu i zasluže. Za slabo obavieštene, žena u islamskom braku je strogo podređena mužu i sve njene radnje i djelovanje, pa čak i prava ovise o njegovoj volji. Onaj koji makar imalo poznaje propise islama ili, ako ništa drugo, a ono život muslimana, uvidjet će i bit će načisto s time, da je položaj muslimanke u braku, prema propisima šeriata, vrlo povoljan, pa čak i zavidan.
Punodobna muslimanka ima pravo na izbor svoga bračnog druga.
Nitko u tom pogledu ne smije na nju vršiti pritisak i utjecati na njen izbor, razumije se ako se radi o izboru muškarca muslimana, jer za nemuslimana muslimanka se ne može ni udati. Takav bračni odnos po islamu nije priznat, a ako bi de facto i postojao, ima se smatrati najobičnijim nemoralom, bludom, zašto će biti primienjeni propisi šeriatskog kaznenog prava.
Stupanjem u brak muslimanka ne gubi ništa od svojih prava, koja je imala dok je bila neudata.
To se pogotovu odnosi na pravo raspolaganja svojom imovinom, koja je isključivo pravo žene i ona sa njom neograničeno razpolaže bez ikakova utjecaja muža.
