Povijest je prepuna manipulacija, poluistinitih i mitskih tvrdnji
Vlada RBIH 15. lipnja 1992. zahvalila se za pruženu pomoć izbjeglicama, ali muslimanski lideri uglavnom su odbijali zahvaliti hrvatskoj vladi. Štoviše, optuživali su Hrvatsku da na humanitarnoj pomoći zarađuje, što je bila notorna laž i podlost. Iako je vlada RH zatražila inozemnu pomoć, njezin udio nikada nije prešao 30 % u odnosu na izdatke iz hrvatskog državnog proračuna. Najbizarnija stvar je da su neke muslimanske izbjeglice na hrvatskom Jadranu slavile pobjede Armije BIH nad HVO-om
Povijest je prepuna manipulacija, poluistinitih i mitskih tvrdnji. Najpopularnije od njih su npr. tvrdnja da se Velika Britanija sama 1940. borila protiv nacističke Njemačke, a posjedovala je ogromno kolonijalno carstvo, mišljenje da je Marija Magdalena bila prostitutka dok izvori govore drukčije, Vikinzi su nosili rogove na kacigama (arheološki dokazi to ne potvrđuju), u logoru Jasenovac je „pobijeno milijun do dva milijuna Srba“ što je mit za koji također nema nikakvih relevantnih dokaza.
U manipulacije i mitove može se uvrstiti tumačenje kako je politika Republika Hrvatske prema Republici Bosni i Hercegovin iod 1992. do 1995. bila „pogrešna“, „agresorska“, „ambivalentna“, „licemjerna“ i da se Hrvati moraju „suočavati“ s tim dijelom prošlosti. Takve tvrdnje očekivano prihvaćaju bošnjački nacionalisti i razni krugovi koji nisu naklonjeni Hrvatskoj. Nažalost, tvrdnjama o pogrešnoj hrvatskoj politici prema BIH u prvoj polovici 1990-ih najviše su pridonijeli sami Hrvati, odnosno određeni hrvatski političari, koji su u svrhu političke borbe napadali predsjednika dr. Franju Tuđmana i njegovu politiku prema BIH. Među najvažnijima su osnivači HDZ-a i Tuđmanovi bliski suradnici sve do proljeća 1994., Stipe Mesić i Josip Manolić. Upravo će njihove izjave i svjedočanstva postati glavna podloga za haške optužnice i posljedične osuđujuće presude hrvatskim generalima i političarima iz BIH.
Neutemeljene optužbe Mesića i Manolića
Mesić je tako npr. u svom svjedočenju Haškom sudu gdje je bio svjedok optužbe u slučaju Tihomir Blaškić u travnju 1997. izjavio: „Poslije Karađorđeva Tuđman se promijenio. Smatrao je da bi bilo moguće podijeliti Bosnu i činio je sve što je mogao kako bi podijelio Bosnu. Tuđman i ja smo se praktički poslije toga razišli… Tuđman i (Slobodan) Milošević su smatrali da bi se pomjeranjem stanovništva mogla promijeniti i podijeliti Bosna. Zato je Milošević formirao RS, a Tuđman HZHB. U tom su se pogledu Tuđman i Milošević slagali. Od početka formiranja država u bivšoj Jugoslaviji sastali su se 48 puta…Tuđman je htio u Bosni opkoliti teritorij koji je kasnije htio za Hrvatsku. Na sastancima u Predsjedničkim dvorima u Zagrebu na kojima sam bio nazočan, i na kojima je Kordić (Dario, op. a.) bio najglasniji, Tuđman je rekao ‘ono što držimo oružjem bit će naše’. Tuđman je to rekao u nekoliko navrata. Ja sam shvatio kao da će to biti dio hrvatske države, ali to nije izričito rečeno.“(Josip) Manolić je u travnju 1994. izjavio u intervjuu Globusu: „Glavna ideja hrvatske državne politike svodila se na podjelu Bosne i Hercegovine. Pripajanje Hercegovine Hrvatskoj doista je bila ideja vodilja hrvatske državne politike u protekle dvije godine… Sada, dakle više nema razloga da se dr. Tuđman ne imenuje zbog te politike i da se otvoreno ne kaže da je on, s hrvatske strane, najodgovorniji za hrvatsko-muslimanski rat.“
Politički motivirano krivotvorenje povijesti
Takve Manolićeve i Mesićeve izjave bile su motivirane zbog njihovog političkog poraza od Tuđmana. Prvo su izgubili unutarstranačku borbu jer na 2. Općem saboru HDZ-a u listopadu 1993. nisu izabrani u vodstvo stranke. Porazio ih je „hercegovački lobi“ na čelu s Gojkom Šuškom. Drugo, Manolić kao predsjednik Županijskog doma Hrvatskog sabora i Mesić i kao predsjednik Hrvatskog sabora početkom 1994. nisu uspjeli stvoriti parlamentarnu krizu i svrgnuti Tuđmana jer su pridobili tek nekoliko zastupnika. Manolić i Mesić odbili su ponudu predsjednika da budu legalna frakcija unutar HDZ-a te su izbačeni iz stranke. Krajem travnja 1994. njih dvojica su osnovali stranku Hrvatski nezavisni demokrati (HND). U drugoj polovici 1990-ih pozicionirali su se kao glavni Tuđmanovi politički protivnici da bi se 2000-ih pridružili tada popularnom osvetničkom projektu detuđmanizacije, koji je želio razmontirati političku baštinu prvog hrvatskog predsjednika. Projekt je uključivao krivotvorenje povijesti: selektivno i netočno prikazivanje odnosa Hrvatske prema BIH u prvoj polovici 1990-ih.
Manolić i Mesić podržavali Tuđmanovu politiku prema BIH u realnom vremenu
Iako je Manolić tvrdio da se protivio „Tuđmanovoj bosanskoj politici“ i da je njegova politika suradnje Hrvata i Muslimana pobijedila potpisivanjem Washingtonskog sporazuma, izvori pokazuju sasvim drukčiju sliku. Transkripti razgovora Manolića s Tuđmanom i drugim političarima i državnicima pokazuju da je Manolić podržavao Tuđmanovu politiku prema BIH „ne samo od početka 1990-ih nego i u siječnju i veljači 1994.“
Štoviše, transkripti pokazuju da je Manolić bio jedini visokopozicionirani hrvatski dužnosnik koji je doslovno zagovarao podjelu BIH. To pokazuje transkript sjednice Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti (VONS) koja je održana u Predsjedničkim dvorima 11. svibnja 1993. „Sada gledajte, doći će Nijemac, i doći će ovi, ono što će nam postaviti pitanje, kakav je vaš odnos prema centralnoj vlasti Bosne i Hercegovine? Mislim da bi bilo dobro… Gospodo, Bosna se ne može održati kakva je sada, jedino rješenje je podijeliti, pa neka ostane mala Bosna sa Muslimanima. Ja mislim da će u tome pravcu ići.“
Nema dokaza koji potvrđuju da se Manolić protivio Herceg-Bosni bilo u formatu zajednice ili republike. U intervjuu tjedniku Danas 12. listopada 1993. na pitanje novinara o eventualnom ukidanju HR Herceg-Bosne odgovorio je: „Da li bi to bilo ukidanje ili ne, ono što je za nas važno je da se poštuju nacionalni interesi svih etničkih zajednica koje žive na teritoriju države… Da li će to biti u obliku neke republike ili neke druge vrste autonomije je nešto o čemu se treba dogovoriti, nešto što treba riješiti sporazumom.“
Drugom prilikom je Manolić rekao: „Franjo, tvoja je politika (prema BIH, op. a.) ispravna.“ Mesić možda nije privatno podržavao Tuđmanovu politiku prema BIH, ali ju je de facto provodio kao predsjednik Hrvatskog sabora do svibnja 1994. budući da je to najviše političko tijelo RH. I on i Manolić su napustili Tuđmana tek mjesec dana nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma kojim su prekinuta neprijateljstva Hrvata i Muslimana. Da im je motiv bio neslaganje oko BIH napustili bi visoke pozicije1992., a najkasnije 1993.
Dogma o dogovoru Tuđmana i Miloševića o podjeli Bosne u Karađorđevu i Tikvešu
Bošnjački, raznorazni liberalni i senzacionalistički mediji na prostoru bivše Jugoslavije vole pojednostavljivati stvari i nazivati ratove na prostoru bivše Jugoslavije dogovorenim. Prema toj logici rat u BIH je „dogovoren“ kao i „podjela Bosne“ u režiji Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića na sastancima u Karađorđevu i Tikvešu u proljeće 1991. Naravno, to su besmislice, budući da je glavni uzrok ratova u Hrvatskoj i BIH velikosrpska politika, a ne dogovor dva predsjednika.
Tijekom 1990. i u prvoj polovici 1991. vodstvo Srbije i JNA kao rješenje jugoslavenske krize razmatralo je dvije opcije: 1) centralizirana Jugoslavija sa sjedištem u Beogradu s dominacijom najbrojnijeg srpskog naroda; 2) zauzimanje srpskih područja do zapadne granice Velike Srbije na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag – teritorij koji se prema planu „Jedinstvo“ JNA koncem 1980-ih našao u dvije od tri novoutemeljene vojne oblasti. Budući da je JNA već sredinom svibnja 1990. oduzela oružje hrvatske Teritorijalne obrane (TO) i razoružala Hrvatsku, hrvatskom vodstvu nije preostalo ništa drugo, nego pregovarati kako bi se pronašlo mirno rješenje krize.
Neki su spominjali čak 48, 42 ili 11 susreta Tuđmana i Miloševića za vrijeme rata iako su se u stvarnosti dogodila samo dva bilateralna susreta: u Karađorđevu (25. ožujka 1991.) i Tikvešu (15. travnja 1991.). Ostali susreti dogodili su se na marginama međunarodnih konferencija o rješavanju jugoslavenske krize.
U bošnjačkoj javnosti postoji dogmatično vjerovanje da je na tim sastancima dogovorena podjela BIH iako za to nema nikakvog materijalnog dokaza. Neki su analitičari tvrdili da postoje tekstualni, video i audio zapisi o podjeli BIH što su bile čiste laži jer ih nikada nisu objavili. Realno gledano, čak nema dokaza da je razmatrano pitanje BIH na tim sastancima.
HINA je izvijestila kako je zaključak prvog sastanka bio „da se odredi vrijeme za rješavanje postojećih jugoslavenskih problema najduže do dva mjeseca, što će biti zajednički predloženo na predstojećem sastanku predsjednika republika“.
Kao motiv sastanka u Tikvešu navodi se „nastavak započetih razgovora o odnosima dviju republika te da se razmotre rezultati rada zajedničke grupe stručnjaka“. Neki su tvrdili da su eksperti radili na podjeli Bosne, ali je, recimo, srpski član ekspertne skupine Kosta Mihailović izjavio: „Nikada nitko na sastancima ekspertnih timova nije spomenuo nikakav dogovor između Tuđmana i Miloševića“.
Istovremeno, ignoriraju se mnogo brojniji bilateralni sastanci Tuđmana i Alije Izetbegovića te razgovori Izetbegovića i Miloševića u Ženevi i drugdje. Zagovaratelji mita o podjeli BIH u Karađorđevu ne objašnjavaju zašto je u drugoj polovici 1991. izbio rat u Hrvatskoj i zašto je u kolovozu 1991. potpisan dogovor Karadžić-Filipović o tome da BIH ostane u krnjoj Jugoslaviji kojeg je Izetbegović naknadno odbacio. Također, ne mogu objasniti zašto su Hrvati u BIH i Hrvatska nakon otvorenog izbijanja rata u BIH stali uz Muslimane braniti tu državu umjesto da se priključe agresiji srpskih snaga.
Sudjelovanje BIH u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku 1991.
Veliki dijelovi BIH bili su uključeni u rat u Hrvatskoj 1991. Dvije trećine snaga JNA koja je 1991. napadala RH, dolazilo je iz BIH, a jedna trećina iz područja Vojvodine. Snage pobunjenih Srba iz Hrvatske, martićevci, upali su u na teritorij BIH – područje Bosanskoga Grahova u lipnju 1991. i iznudili iskrenu reakciju Alije Izetbegovića, kako„ u ovom trenutku nismo u stanju izaći na kraj sa sve žešćom unutarnjom i vanjskom agresijom“, tj. da se BIH ne može suprotstaviti vanjskoj agresiji.
Po proglašenju neovisnosti RH 25. lipnja 1991. u BIH i ostatku Jugoslavije je počela mobilizacija JNA i dijela TO. U srpskim područjima BIH početkom ljeta mobilizirano je 17 ratnih sastava u cjelini, a pet djelomično. Budući da Predsjedništvo SFRJ nije naredilo mobilizaciju, Predsjedništvo SRBIH početkom srpnja je tražilo da se odustane od mobilizacije, ali to nije učinjeno.
Sredinom kolovoza 1991. 329. brigada Banjalučkog korpusa prešla je Savu kod Bosanske Gradiške i ušla na hrvatski teritorij, uspostavila mostobran i ugrozila autocestu Zagreb-Beograd. Tada je najkasnije započela velikosrpska agresija iz BIH na Hrvatsku. Krajem kolovoza je Kninski korpus uništio hrvatsko selo Unište u općini B. Grahovo. U drugoj polovici rujna JNA je iz BIH napadala RH na pravcima: Banja Luka-Virovitica, Bihać-Karlovac, Mostar-Split, Trebinje-Dubrovnik.
Dana 1. listopada, kao dio akcije napada JNA i srpskih dragovoljaca iz Srbije i Crne Gore na Dubrovnik, Slano i Ston, počeo je napad na Ravno, hrvatsko selo u istočnoj Hercegovini. JNA je tada širila propagandu da se Ravno ne nalazi u BiH. Selo su granatama iz haubica i minobacača gađali pripadnici Titogradskog korpusa JNA. Osim potpuno uništenih sela ubijene su 24 osobe, a 34 ih je umrlo „prirodnom” smrću. Ranjeno je 11 osoba, a njih 18 zatvoreno na dva mjeseca. Po okrutnosti se izdvaja pokolj na Kijevu Dolu, kad je ubijeno i zaklano 7 ljudi starijih od 60 godina.
Početkom listopada JNA je kontrolirala većinu dominantnih visova na južnoj i istočnoj strani Mostara – Humu, Gubavici i Fortici. Nadzirali su dobar dio mostarske kotline, uključujući zračnu luku i Helidrom te Dubravsku visoravan. Tih dana, nakon što je napadnut i okupiran teritorij njegove republike, Izetbegović se 6. listopada „proslavio“ izjavom: „Ovo nije naš rat.“
Budući da je ta izjava dana nakon uništenja hrvatskih sela u istočnoj Hercegovini može se tumačiti da je bit izjave „ovo nije naš, muslimanski, nego srpsko-hrvatski rat.“ Znatan broj muslimanskih generala u JNA je ratovao u ratu u Hrvatskoj 1991. što će doprinijeti njihovom svesrdnom prihvaćanju sukoba sa snagama HVO-a 1993. Do Sarajevskog primirja 2. siječnja 1992. BIH je bila baza za napade JNA i srpskih pobunjenika na RH. Iz BIH u ratu u RH najangažiraniji su bili Banjalučki korpus, 472. motorizirana brigada iz Trebinja i postrojbe TO iz Bosanske Krajine i istočne Hercegovine.
Legalnost uspostave Herceg-Bosne
U okolnostima nefunkcioniranja državne vlasti BIH i jeku velikosrpske agresije na Hrvatsku, Hrvatska zajednica Herceg-Bosna osnovana je 18. studenog 1991. u Grudama (dan pada Vukovara). Bilo je to nužno sredstvo obrane u trenutku smrtne ugroženosti Hrvatske i južnih dijelova BIH. U odluci o osnivanju HZ Herceg-Bosne jasno je naglašeno da poštuje suverenitet i cjelovitost BiH, ako će ona biti samostalna, a ne dio Jugoslavije, odnosno da će se „poštivati demokratski izabrana vlast Republike Bosne i Hercegovine dok postoji državna nezavisnost BIH u odnosu na bivšu ili svaku buduću Jugoslaviju”.
Uz to, u nacrtu konvencije Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji (MKBJ) koja je počela s radomu Hagu 7. rujna 1991. pod predsjedanjem lorda Petera Carringtona, uspostavljena su opća načela za pregovore o Jugoslaviji. Među njima su definirana prava konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine (Hrvata, Srba i Muslimana) na „samoupravu, u mjeri u kojoj je to moguće“, sa zakonodavnim tijelom, upravnom strukturom i sudstvom. Nakon toga, izabrani hrvatski predstavnici uspostavljaju Herceg-Bosnu. Osim tih usvojenih načela po tada važećem Ustavu SRBIH konstitutivni i državotvorni narodi imali su pravo na samoopredjeljenje što bi značilo i pravo na formiranje političko-društvenih cjelina u okviru SR BIH. Herceg-Bosna bila je unutar tih ustavnopravnih okvira. Političarima iz SDA ponuđena je trećina vlasti u HZ HB i 50% vlasti u gradu Mostaru što su oni uglavnom odbijali.
Doprinos BIH Hrvata i Hrvatske stjecanju neovisnosti BIH
Upravo je predsjednik Tuđman, kojega se proziva za stvaranje „Velike Hrvatske“ na račun BiH, na 56. zatvorenoj sjednici Vlade RH održanoj 25. studenoga 1991. (tjedan dana nakon proglašenja HZ HB) zaključio da „sukladno politici koju Hrvatska gradi ne može biti mijenjanja granica”, tako da „Hrvati u BiH moraju osigurati svoje interese unutar te države sve dok ona bude postojala”.
Pritom je napomenuo da „moramo biti svjesni činjenice da je srpski dio BiH u potpunosti u rukama srpske vlasti, da je naoružan i u službi velikosrpske politike”, te da „Muslimani vode svoju politiku koja je zapravo, što se tiče vodstva, na crti održanja Jugoslavije”. Transkript sa sastanka između predsjednika Tuđmana, i supredsjedatelja Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji (MKBJ) Davida Owena i Cyrusa Vancea 20. siječnja 1992. daje potvrdu da hrvatski predsjednik poziva na suradnju Hrvate i Muslimane i da je rezerviran prema ideji nekih Hrvata da neke pogranične općine u BiH treba pripojiti Hrvatskoj, savjetujući im da organiziraju referendum o neovisnosti BIH.
Izlazak bosansko-hercegovačkih Hrvata na referendum o neovisnosti BIH 29. veljače i 1. ožujka 1992. bio je presudan za njeno međunarodno priznanje i neovisnost. To su učinili po naredbi službenog Zagreba. Srbi su bojkotirali referendum, ali da su Hrvati odlučili glasovati protiv neovisnosti mogli su i Srbi tako da bi BIH ostala u krnjoj Jugoslaviji. Zanimljivo je da su hrvatski predstavnici odlučili podržati referendum iako je referendumsko pitanje nametnula SDA: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BIH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“
HDZ BIH predlagao je drukčije referendumsko pitanje (Livanjsko pitanje) koje je naglašavalo kantonalno uređenje države: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)?“ Iako ono nije prihvaćeno, međunarodna zajednica ga je prihvatila u svojim prijedlozima o federalno-konfederalnom uređenju BIH.
Politička potpora Hrvatske neovisnoj BIH
Republika Hrvatska je među prvima priznala neovisnost BIH 7. travnja 1992. istog dana kao i SAD. S druge strane, Savezna Republika Jugoslavija kao ni srpsko vodstvo u BiH to nije učinilo sve do Daytonskog sporazuma, odnosno Republika Srpska se smatrala dijelom Jugoslavije. RH je bila prva država koja je u BIH poslala svog veleposlanika, Zdravka Sančevića, u rujnu 1992.
Usprkos svojim privatnim stavovima o neodrživosti BIH kao neovisne države prije nego što je priznata, službena politika koju je vodio predsjednik Tuđman od potpore referendumu o neovisnosti BIH i nadalje, išla je u prilog BIH.
Glavne odrednice hrvatske politike prema BIH 1990-ih bile su: 1) poštivanje njene samostalnosti, 2) odbacivanje promjene granica silom, 3) uređenje BIH kao ravnopravne zajednice triju konstitutivnih naroda s konstitutivnim jedinicama (kantoni, pokrajine, republike), odnosno odbacivanje unitarističkog uređenja koje bi bilo na štetu najmalobrojnijeg hrvatskog naroda. Stavovi predsjednika Tuđmana o BIH od 1992. do 1995. nikada nisu bili u suprotnosti sa stavovima međunarodne zajednice kojoj se nije htio suprotstaviti. Tuđman je prihvaćao i davao naloge hrvatskim predstavnicima u BIH da prihvate sve mirovne planove: Carrington-Cutileirov, Vance-Owenov, Owen-Stoltenbergov plan, Washingtonski i Daytonski sporazum.
Vlada i predsjedništvo BIH održavali su sjednice po Hrvatskoj što je bilo nezamislivo da se događa u Srbiji i Crnoj Gori. Na Olimpijskim igrama 1992. u Barceloni sudjelovalo je 10 reprezentativaca BIH koji su se pripremali u Hrvatskoj na teret hrvatskog državnog proračuna. U ljeto 1993. RH je izdala vize košarkaškoj reprezentaciji BIH koja je sudjelovala na Mediteranskim igrama u Francuskoj.
Svesrdna hrvatska pomoć izbjeglicama iz BIH
Ukupno je iz BIH ušlo u Hrvatsku milijun izbjeglica. U ožujku 1992. u Hrvatskoj je bilo 16.579 izbjeglica iz BIH, a samo mjesec kasnije s razbuktavanjem rata, njih 193.415. Vlada RH je 21. travnja zatražila međunarodnu pomoć za smještaj bosanskih izbjeglica.
Već u prosincu 1992. u RH je bilo 402.768 izbjeglica iz BIH, većinom Muslimana (65-70%), a tijekom cijelog rata taj broj nikada nije bio manji od 193 tisuće. U veljači 1993. RH je zbrinjavala 253.705 prognanika iz okupiranih hrvatskih područja (ružičaste zone i UNPA područja), 31.449 izbjeglica iz Srbije (Hrvata iz Vojvodine i Kosova) i 366.971 izbjeglicu iz BiH. Ukupno je RH tada zbrinjavala 652.125 prognanika.
U ljeto 1993. nešto se smanjio broj bosanskih izbjeglica, ali je nastavio rasti zbog izbijanja rata Hrvata i Muslimana. U prosincu 1993. u Hrvatskoj je bilo 282.728 izbjeglica iz BIH. Pridošlo je iz srednje Bosne 33 tisuće Hrvata i 3.000 Muslimana. Za većinu bosanskih izbjeglica je Hrvatska bila tranzitna zemlja za odlazak u treće zemlje (Njemačka, Švedska, SAD, Kanada), a prosječno vrijeme boravka u RH bilo je tri mjeseca. Od 1992. do 1996. iz RH je u treće zemlje otišlo 450 tisuća izbjeglica (300 tisuća Muslimana i 150 tisuća Hrvata). Otprilike 10% izbjeglica nije registrirano tako da su stvarne brojke bile veće.
Prema međunarodnim konvencijama izbjeglice su imale pravo na smještaj, humanitarnu pomoć, kompletnu zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, socio-psihološku i novčanu pomoć i sl. RH je omogućila muslimanskoj djeci besplatno obrazovanje na posebnom bosanskom programu. U vrijeme muslimansko-hrvatskoga rata u školskoj godini 1993./94. u hrvatskim školama obrazovalo se 32.006 muslimanske djece iz BiH, a u predškolske ustanove bilo je uključeno njih 2.800.
Izbjeglice su uglavnom bile smještene u turističkim kompleksima na Jadranu što je automatski onemogućivalo prihvat turista i zaradu od turizma. U Hrvatskoj se od 1992. do 1995. liječilo najmanje 10.623 ranjenih civila i vojnika „dominantno muslimanske nacionalnosti“. Brojke su i veće. U splitskoj je bolnici liječeno više od 32.000 ranjenika i bolesnika iz BiH, od toga 40% Muslimana. Svesrdna pomoć izbjeglicama iz RH i BIH početkom 1993. generirala je deficit od 62,5 milijuna dolara u hrvatskom zdravstvu te 26 milijuna dolara u Ministarstvu obrazovanja. Uz pomoć inozemnih donacija građena su posebna naselja za prognanike.
Vlada RBIH 15. lipnja 1992. zahvalila se za pruženu pomoć izbjeglicama, ali muslimanski lideri uglavnom su odbijali zahvaliti hrvatskoj vladi. Štoviše, optuživali su Hrvatsku kako na humanitarnoj pomoći zarađuje, tj. da troškove smještaja izbjeglica plaćaju međunarodne institucije. Na te optužbe u lipnju 1993. reagirao dr. Adalbert Rebić, predstojnik Ureda za izbjeglice: „Ne da nismo zaradili ni dinara, nego smo potrošili milijardu i 660 milijuna dolara na izbjeglice i prognanike, od čega 900 milijuna na izbjeglice iz BiH. Samo 3,8% troškova za smještaj izbjeglica u hotelima platile su međunarodne humanitarne organizacije, a Hrvatska preostalih 96,2%“.
Prema izvješću Ureda za izbjeglice i prognanike vlade RH, 70% izbjeglica iz BiH bili su Muslimani, što znači da su troškovi RH za muslimanske izbjeglice iz BiH bili otprilike dva milijuna dolara dnevno. Iako je vlada RH zatražila inozemnu pomoć, njezin udio nikada nije prešao 30% u odnosu na izdatke iz hrvatskog državnog proračuna. Najbizarnija stvar je da su neke muslimanske izbjeglice na Jadranu slavile pobjede Armije BIH nad HVO-om.
