Dalibor Prančević uključio intervencije u prostoru četvero vizualnih umjetnika iz Splita – Lorena Živkovića Kuljiša, Vedrana Perkova, Viktora Popovića i Neli Ružić
U Hrvatskom domu u Splitu održao se ciklus izložbi pod nazivom „Rakusi“ u kustoskom angažmanu Dalibora Prančevića, a koji je uključio intervencije u prostoru četvero vizualnih umjetnika iz Splita – Lorena Živkovića Kuljiša, Vedrana Perkova, Viktora Popovića i Neli Ružić.
Naziv ciklusa ‘Chiaroscuro’ svoje ishodište pronalazi u povijesti likovnih umjetnosti još u renesansi kad se pokušavaju pronaći novi načini ‘modeliranja’ slikarskog prizora. Kasnije se jazz glazba i likovna umjetnost prate i prožimaju, zajednički se opirući konvencijama i čvrsto zadanim okvirima i tendirajući improvizaciji te poliritmiji. Na tragu slične izmaknute dijaloške prakse nastaje i program elastičnih „Rakursa“ koji je osmislio kustos Dalibor Prančević. U rasporedu koncerata jazz glazbe izmjenjuju se prostorno specifične intervencije četvoro umjetnika koji kao polazišnu točku koriste zgradu Hrvatskog doma, značajnog susretišta glazbe i vizualne umjetnosti.
Izložbeni ciklus „Rakursi“ posvećuju Davoru Matičeviću (Split, 1945. – Zagreb, 1994.) povodom tridesete obljetnice njegova odlaska. Bio je ključna figura kustoskog rada tijekom 1970-ih i 1980-ih, temeljito proučavajući pitanja suvremene umjetnosti, a posebice ističući važnost intervencija suvremenih umjetnika u javnom prostoru. Njegov rad i projekti ostavili su dubok trag i snažan utjecaj na suvremenu umjetničku i kustosku scenu u Hrvatskoj.
„Zgrada Hrvatskoga doma u Splitu neprijeporno je arhitektonsko remek djelo Kamila Tončića (1878. – 1961.), arhitekta i kulturnoga djelatnika koji je brojnim vrstama vlastitoga angažmana uvelike zadužio grad Split. Tončić je u osvit dvadesetoga stoljeća svojim arhitektonskim leksikom secesijske stilske provenijencije – koji se u kritičkim novinskim napisima isprva nepovjerljivo opisivao odrednicom modernoga – snažno provocirao građane Splita. Nakon dužega vremena odvijanja različitih funkcija kroz proteklo stoljeće i konačno temeljite obnove kroz aktualno stoljeće, zgrada je nanovo otvorena s programskom djelatnošću čiji je snažan akcent stavljen na glazbenu produkciju i izvedbu. Ipak, svojom je osobenom pojavom zgrada postala i poželjnim mjestom događanja vizualnih umjetnosti. Znakovito je da je Hrvatski dom zapravo svečano inauguriran 1908. godine izložbom Prva dalmatinska umjetnička izložba pa su povijesna uporišta vizualnim artikulacijama u njegovu prostoru opravdana i poželjna“, kazao je kustos Dalibor Prančević.
Radovi Lorena Živkovića Kuljiša
Otvorenje ciklusa pripalo je autoru Lorenu Živkoviću Kuljišu koji se 11. svibnja 2024. predstavio izložbama pod nazivom ‘Tell me something I don’t know’ (iz ciklusa Nešto za nešto) i ‘Geometrija reakcije’.
Radovi Lorena Živkovića Kuljiša mogu se pronaći u javnom prostoru grada Splita gdje se manifestiraju kao vrijedne spomeničke izjave oslobođene uobičajenih formalnih ograničenja (primjerice, Spomen ploča na boravak Sigmunda Freuda ili Spomenik Tonču Petrasovu Maroviću). Njegovo umjetničko istraživanje u Hrvatskom domu usmjereno je prema propitivanju efemernih kiparskih koncepata i njihovih vrlo elastičnih semantičkih interpretacija. Primjetno je kako se radovi često smještaju u upuštene segmente zida (kao svojevrsne prostorne negative) ili tik uz njih, naglašavajući njihovu nekonvencionalnu i ludičku komponentu.
Umjetnikove intervencije u osnovi prate ritam glazbene jazz improvizacije, uvodeći u novoobnovljenu zgradu secesijskog stila osjećaj pokretljivosti i privremenosti inspiriran fluksusom. Na primjer, role papira umetnute u horizontalne zidne niše sugeriraju neku vrstu imaginarnog govora i zajebantske šale na što upućuje aluzija na isplaženi jezik. Nadalje, drvena struktura s metalnim spojnicama obavijena prozirnom folijom, koju po vertikali obuhvaća traka prekrivena ugljenim autorovim duktusom i uhvaćena običnim hvataljkama za papir, nonšalantno se naslanja na zid te nastoji stupiti u dijalog s uramljenim crtežom koji ozbiljno istražuje odnos pozitivnih i negativnih prostornih oblika. Kroz ovakav Lorenov intervencionistički pristup, umjetnička djela se gotovo antropomorfiziraju i postaju aktivni elementi u zgradi koju krasi svečani, ali ponešto statičan izgled te iznimna kulturna i povijesna važnost.
U foyeru Koncertne dvorane Ive Tijardovića 18. svibnja 2024. Izložbom naziva „Diva“ predstavio se Vedran Perkov.
Daske koje život znače – to i nije neka zgodna metaforička prispodoba nego egzaktan opis profesionalnog života mnogih kazališnih i ostalih izvedbenih umjetnika. Tim se daskama zapravo nazivaju pozornice ili bine, a o njima samima se danas pišu zanimljive povijesne studije, analiziraju njihove komponente i složenost konstrukcije, pridaju futurističke projekcije ili, pak, prepoznaju ograničenja. Gdjekad se bine znaju zateći u zapuštenim zgradama odolijevajući zubu vremena ili krađi repromaterijala koji sadrže, gdjekad su privremene i česte, nastaju i nestaju u hipu, po potrebi. Valjda ih ima i u poeziji.
Vizualni umjetnik Viktor Popović
Bina je Vedrana Perkova drugačija. Ona nije nalik na povišene govornice koje je umjetnik nekoć znao uvesti u koordinate svog umjetničkog razmišljanja dajući im mogućnost i moć funkcije. Te potentne govornice nisu pohabane niti imaju osjećanje povijesnosti. Ova je bina prava gospođa, iskusna i vremešna. Iako diva, posve je mala. Snalazi se u svečanim koordinatama i protokolima Hrvatskog doma, tiho i odmjereno, slušajući stroge note klasične glazbe, ali prigodice i free flow session jazza. Pitanja koja iz nje šušte pitanja su odnosa prošlosti i sadašnjosti, ili puta k nekoj prihvatljivoj budućnosti. Zapravo, uporabu nema.
Svojim radom Bez naziva (Arhiv Hrvatski dom) 25. svibnja 2024. u foaje Koncertne dvorane Ive Tijardovića ulazi vizualni umjetnik Viktor Popović nastavljajući započetu liniju svojih umjetničkih istraživanja povezanih za arhive (u ovom slučaju za povijesnu građevinu Hrvatskog doma u Splitu), te na zanimljiv način eksperimentirajući s tehnikom sitotiska i povećim dimenzijama grafičkog rada.
Zadnja u izložbenom ciklusu „Rakursi“ predstavlja se 7. lipnja 2024. Neli Ružić intervencijom u prostoru naziva „Intervali“.
Efemerne svjetlosne plohe oblikovane prozorskim oknima koje putuju interijerom zgrade reflektirajući univerzalni ritam (Zemlje, Sunčevog sustava, ali i cijele Mliječne staze) temeljno su polazište umjetničkog istraživanja i intervencije Neli Ružić. Mjereći dimenzije neopipljivih vizualnih tragova sunčeve svjetlosti (nečega što bismo poradi izostanka prostornih odnosa i opipljivosti mogli nazvati apsolutnom plohom) i zaustavljajući njihovo mjesto samoljepivom reflektirajućom folijom u točno ispisan sat, Neli poziva promatrača na propitivanje i vlastitu refleksiju o vremenu, mjestu i tragu. Dakako, pritom ga potiče na doživljaj množine implicirajući simultano razotkrivanje različitih vremena, mjesta i tragova.
Fokus se s materijalnih svojstava umjetničkog djela evidentno pomjera prema procesu nastanka i doživljaja te simultanosti različitih bivanja baš na način kako nas na to upućuju postmodernistički tekstovi i studije, ali ponajviše dosadašnji umjetničini interesi i radovi. U tom se kontekstu svojevrsnog palimpsesta – koji ukotvljenost u nepromjenjivoj „vidljivoj“ sadašnjosti smatra nedostatnom, ograničavajućom ili, u najmanju ruku, nedorečenom – i igre neuhvatljivosti i izmicanja zapravo zatiču koordinate istraživanja te, posljedično, nastanka reflektirajućih umjetničkih dijagrama Neli Ružić. Tobožnji monolit sadašnjeg trenutka raspuknut je, a iz pukotina naviru nove mogućnosti doživljaja i pogleda. „Bez Sunca nema rada!“ – rezimirala je početak svoje intervencije umjetnica, svjesna oblacima prekrivenog neba, otvarajući tom kratkom konstatacijom prostor temeljnim pitanjima i mogućim kritičkim osvrtima, ali i inicijalnom razumijevanju podloge svoga nenametljivog umjetničkog čina izrazita estetskog nerva.
