Tužna sudbina kuće Kipre – Sandri koja je u blizini robne kuće Minčeta okružena tamnim neboderima divljega kapitala
Arhitektura Dubrovnika između dva svjetska rata (izdanje Artresor, 2023.) uzorno je i kvalitetno djelo povjesničara umjetnosti i konzervatora Antuna Baće, pisano pregledno, jasno i metodološki ispravno sa valjanim zaključcima, zbog čega je i prepoznat i nagrađen od strukovne udruge povjesničara umjetnosti.
Korištenje obilatih izvora i literature, niz jako dobrih nacrta i fotografija, te solidan dizajn čine knjigu preporučljivom široj kulturnoj javnosti i čitalačkoj publici.
Mi ćemo se zadovoljiti da u sažetku izvršimo šetnju “novim” Dubrovnikom, onim kojega je struka previše često propustila zaštititi i upoznati javnost (upravo je vapijuća potreba bila ove knjige) sa vrijednostima arhitektonskima nakon pada Republike.
Nažalost (o čemu sam često pisao) nakon austrijske vladavine (koja je počinila i znatne pogrješke u prostoru) slijedi još gora starojugoslavenska, pa utilitaristički socijalizam i nakon njega divlji kapitalizam, tj. proždiranje prostora pohlepom, egoizmom, nekulturom i rušenjem i nagrđivanjem dijela baštine koja nije zakonom zaštićena (bilo nepriličnim nadogradnjama, bilo fizičkim uništavanjem ili narušavanjem okoliša zgrada).
Pokušajmo (uz moj odabir vrijednih gradnji) izvršiti šetnju od gradskoga groblja na Boninovu prema Pilama, toj zadnjoj civiliziranoj okosnici postrepublikanskog Dubrovnika.
Obilježeno vrijednostima fin de sieclea, ali i novijih tendencija taj pojas lijepe epohe (više francuskoga nego austrijskoga stila) započinjemo sa Vilom Čingrijom na Boninovu (o kojoj sam opširno pisao u Hrvatskom Fokusu) koja ima fenomenalan položaj na klifu sa izgledom na pučinu i koja svjedoči masonskom simbolikom i hedonističkim obilježjima o naravi vlasnika. Sama kuća je klasična, sa neukusnim maurskim prozorima; starinom su Čingrije lazarini, tj. dubrovački trgovci u Carigradu. Autor kuće je vojni inženjer Julije Malešević.
Pravoslavna crkva i groblje izgrađeni su za Austrije od strane Vitteleschija 1837. godine, u čisto zapadnom stilu. Crkva je nastala na kući ljetnikovcu spaljenom 1806. od pravoslavne srpsko crnogorsko ruske ruke.
Između njih i Čingrije opkoljena cestom je vila Natali, obična kuća sa lijepim gotičkim prozorima iz 1880. I kolosalnim psićem. Dubrovačka renesansa voljela je prozore od kićene venecijanske gotike, pa je buržoazija održala taj stil, kao npr. nešto niže prema Gradu na kući Josipa Ucovića ,uz potomke, Vojslava i dobroga Marojicu, pravnike kod kojih je stanarsko pravo imao zloglasni jugosudac Aco Apolonio.
Uz kuću Ucovića je kuća Bayer, mali balkon, veliki prozori, krajnje jednostavna i praktična.
Pored pravoslavne crkve Vitelleschijeve je novo gradsko groblje sa crkvom kapelicom sv. Križa iz 1882. na strukturama ladanjske kuće Altesti, po francuskoj modi iz doba Napoleona III. Autori su Boccabianca i moguće Cervellini.
Na groblju je lijep kip kćeri tragično preminule brodovlasnika Glavića, te u blizini i grob bogataša Juana Milića. I još štošta, o čemu ću posebno pisati. Među stare kuće je vrlo elegantno u blizini vile Ucovića ukomponirao veliki arhitekt Ivan Prtenjak 1980. crkvicu sv Petra, krajnje geometrijski jednostavno i monumentalno.
Vila Sunčanica je nešto niže, preko puta modernističkoga i decentnoga staračkoga doma. ona je iz 1898./1899. u neorenesansnom stilu sa centralnom lođom tamnocrvene unutrašnjosti. Sudbina obitelji K-W., posebice tragična smrt gospođe Ivile su jedna drama, u nizu poznatih i nepoznatih tragedija, ne samo iz 1941. i 1991. Život donosi i dobro i zlo.
U blizini je i vila Đivanović, nekdanja pošta, koju je češki graditelj Fridrih Valenta 1936. – 1939. učinio impozantnom zgradom, dostojnom kakve ambasade. Široki prozori elegantna ograda i ogromna “taraca” daju joj kneževski sjaj.
Sveti Vinko Paulski kojega su držale talijanske redovnice je klasicistički. Blizu njega je vila “Dubravka” Glavićeva iz 1901. godine, nekada i radio postaja, strogog trokutastoga pročelja. Nedaleko je barokni vrt Cerva Pozza.
Stara bolnica, danas sveučilište, djelo je Kuna Waidmanna iz 1888. godine, sliči na palače ruskoga plemstva iz doba Tolstoja.
Preparandiju na Pilama i druge zgrade samo spominjem kao svjedočenje bogatstva župskih kapetana Jelicha iz Mlina.
Uz pomoć jednog inspektora Obuljena Jelich je riješio komunalije na trošak općine, i poslije prodao zgradu općini za sud. Dalo bi se pisati o “Talijanima” Jelichima i Hrvatima Rubinijima, koji su kao pučani se raširili od Venecije i Udina do Istre, Krka, Hvara, Korčule, Dubrovnika i SAD-a.
Jelich je nakon svađe sa Čingrijom koji je mislio koristiti njegov kapital u svoje svrhe uložio novac iz dubrovačke štedionice u Tršćansku banku.
Ludwig Tischler koncem XIX. stoljeća na poticaj baruna Kahlberga u neukusnom kolonijalnom stilu, kao svojevrsnu konkurenciju zidinama podiže hotel “Imperial”, koji nažalost nije srušen nakon rata.
Stambena zgrada Boža Bacelja na Boninovu (graditelj Vinko Glanz) ima prozore kao kiparska radionica i veličanstven izgled na pučinu. U blizini je i renesansni ljetnikovac Stijepović. Skalinata i zid Joza Dražića ispod divnog ljetnog kina “Slavica” jedan su mali dragulj.
Spomenut ću još Palaču Narodne banke na Pilama, Bogdana Nestorovića, sa solidnim reljefima kipara Palavicinija, pansion Eden u Lapadu (dodani su prozori u krovu, neukusno!), Vilu Palmu (danas je tu policija), kuću Birimiša, kuću Điva Njirića u Lapadu, kuća Puljizevića na šetalištu Nika i Meda Pucića, vilu Eriku i vilu Elitu na Lapadu, vilu Gozze u Malom Zatonu, Vilu Banac u Cavtatu, vilu Baburicu u Donjem Čelu (Koločep), zvonik sv. Ilara u Mlinima (rad Dušana Smiljanića).
Lijepa je i kuća C. M. Radojevića na Montovjerni, autora D. Pogačića.
Stari Belvedere koji je kao suautor gospodina Mihajla Blagojevića radio moj djed Rikard Trostmann je nešto čega se sjećam sa radošću. Sa radošću preskačem Dobrovića i Plečnika!
Autor je u svom munucioznom radu posvetio pažnju i zanimljivim lokalnim graditeljima, J. Dražiću, V. Doršneru, A. Bijeliću, V. Karlovcu i dr.
Nakon Pila i Boninova otiđimo na Ploče i sv Jakov. Zgrada Gimnazije, djelo Bečanina Eduarda Zottera dovršena je tek 1927., impozantna zgrada od jako solidnog kamena, ogromnih stubišta, jedinstvena pogleda , tvrde i harmonične estetike, preglomazna uza kontaktnu zonu. Na nju se nadovezuje Bančev hotel sa secesijskim štukaturama (1913., Eneja Nikolić i Šegvić), preglomazan, i u stilu Kneževoga dvora sa sjajnim “taracama” i stubama Vila Banac, danas Umjetnička Galerija Dubrovnik.
Blizu je djelo Petra Osghiana, kuća Pokovića, skladna vila sa uresima dostojnima Batmana.
O Vili Šeherezadi i Zimdinu već smo pisali, kao i o vili Regenhart Zimdin u sv. Jakovu.
U Uvali Lapad ističem Ivačićevu vilu Idu (za naručitelja Lelasa), Meštrovićevu vilu Floru (kraj Kompasa), Hotel Zagreb, pansion Argosy koji je prilično promijenjen nedavno.
Gradac ostaje pejzažno arhitektonski nedorečen, ideje Koste Strajnića o Kursalonu na Pilama i lungomareu do sv Jakova, te hotela na Lazaretima srećom nisu ostvarene. Ovaj vrsni likovnjak i konzervator, hrvatski Srbin iz Križevaca i prijatelj mojeg oca ipak je bio dijete svoga vremena; vremena u kojem tzv. jugoslavensku umjetnost doživljavamo eklektičnom i sirovom, kao i veći dio austrijske secesijske baštine.
Barbarsko vrijeme fašizma, komunizma i liberalizma koje su cijenile profit i nove materijale, promičući megalomaniju na račun kakvoće.
Ideje nekih Austrijanaca sa Lokrumom su jezive bile, a Muzolej Račićev u Cavtatu iako lijep ima nešto orijentalno; te ovnujske glave na zidovima ne znače mi ništa. Teodorikov grob u biti.
Polemika Strajnić Brajević je intelektualna poslastica, rad Vinka Srhoja koji je iz zaborava izvukao Ivan Viđen obnavlja i Antun Baće u svojoj sjajnoj monografiji.
Tužna je sudbina kuće Kipre – Sandri koja je u blizini robne kuće Minčeta okružena tamnim neboderima divljega kapitala.
Slična je sudbina vile Njirić koja na brdašcu poviše sebe ima čardak, a pored mora betonsku kocku za susjeda.
Dosta sam kazao; ostavimo nešto i za čitanje!
