I danas se vode religijski ratovi
SCHENGEN – eurozona, je prostor koji obuhvaća 29 europskih država koje su se obvezale na Shengenski sporazum potpisan 1985., u Schengenu u Luksemburgu, kojemu je primarni cilj da prostor država potpisnica funkcionira kao područje jedne države, bez unutarnjih graničnih kontrola. Nakana sama po sebi nije loša, ali provedba nije nimalo jednostavna. Hrvatska 2011., pristupa Europskoj uniji, a 1. srpnja 2013., postaje punopravna članica Europske unije, te se integrira u Europski pravni poredak, gdje dobiva pravo da brani svoje interese kao i ostale članice. U tom paketu je i sporazum o ukidanju unutarnjih granica sa zemljama članicama, što je kod nas stupilo na snagu 1. siječnja 2023. U međuvremenu, Europa je postala meta migranata s kontinenata Azije, Afrike…
Dolazak sve većeg broja stranaca koji su bez kontrole ulazili u Europu, pokazao se nakon kratkog vremena rizičan, opasan i nerješiv problem. Europa, prvenstveno Njemačka na čelu koje bila je Angela Merkl, prva žena u povijesti Njemačke na čelu Vlade, koja je tu dužnost obnašala od 2005. – 2018., u euforičnom raspoloženju mislila je da će dobiti jeftinu radnu snagu, a dobila je sve osim toga. Brojne obitelji s puno djece koji su sjeli na proračun i financijski opteretili Njemačku, jer mnogi su došli samo radi socijalne zaštite i novčanih naknada koje su izdašne. Rijetki su bili spremni raditi, jer radna disciplina u Njemačkoj nikako nije odgovarala tom mentalitetu. Omogućili su došljacima prikladan smještaj, razne povlastice, školovanje djece. Izgradili im bogomolje, nitko nije smio reći ni riječi protiv takve politike, bili su zaštićeniji od njemačkog naroda. Došljaci su to koristili na štetu tuđe dobrote, i konačno su stvari izmakle kontroli i krenule u neželjenom i opasnom smjeru. Neki kvartovi postali su mjesta gdje su se naselili samo migranti, sve preokrenuli, ni Nijemci više ne zalaze tamo. To se događalo mahom i u drugim europskim zemljama, Francuskoj, Belgiji… Angela je dobila glavobolju, prijetnju svom narodu, useljenike neprilagodljive europskoj kulturi i mentalitetu. Napadali su je i oni koji su s početka bili uz nju. Napustila je svoju dužnost na rubu očaja.
Irci, Talijani, Hrvati…
Kad je ona još sa zanosom govorila o tom otvaranju granica, napisala sam opširan tekst u Podstranskoj reviji pod naslovom, „Multi-kulti“, da je to golema grješka i promašaj, jer je nužno znati koga se prima i da treba pratiti vladanje osoba koje nisu provjerene. Migracije se događaju kroz čitavu ljudsku povijest, one imaju svoje opravdane razloge. Ratovi, bijeg iz država koje su imale rigorozne zakone koji nisu dopuštali ni minimum prava, tjerale su gladne i bespomoćne ljude na odlazak trbuhom za kruhom, različite kataklizme kojih su posljedice bile nedostatak hrane, glad, kao i razne epidemije. Dobro je da je to bilo moguće, jer da nije bilo prihvaćanja azilanata i prebjega, mnogi narodi ne bi opstali. Danas je veći broj iseljenih iz nekih država nego ih ima u matičnoj državi. Primjerice, u Irskoj živi negdje oko 4.500.000 Iraca, a oko 70.000.000 živi ih izvan Irske. Talijana u prekooceanskim i europskim zemljama, u 61 državi, ima golem broj koji je teško utvrditi, ali nadilazi broj Talijana u Italiji. Službeno se prikazuje da Hrvata u raznim zemljama ima između 3,500.000 i 4.000.000, više u prekooceanskim, iako mislim da ih ima puno više, osim toga velikim dijelom su asimilirani i ne znaju svoje korijene. U svakom slučaju više je raseljenih nego nas ima u Hrvatskoj. Mnogi iseljeni narodi, pogotovo u prekooceanskim zemljama koje su bile nenaseljene ili slabo naseljene, (ne računamo kolonije, to je druga priča), donijeli su tamo svoju kulturu, vjeru, običaje, arhitekturu i gastronomiju, tako da je svijet u neku ruku odavno globaliziran.
Neki su većinski narodi asimilirali manje zajednice doseljenih naroda, neki su iako mali jako žilavi pa su se nametnuli, namnožili a negdje čak dominiraju. Jedan je problem ključan, najveće razlike nastale su zbog pripadnosti određenoj religiji. Narodi koji su pripadnici iste religije, preko tisuću ili više tisuća godina, (hindusi), živeći i formirajući se prema moralnim načelima određene religije, uspjeli su se donekle sporazumjeti i živjeti u snošljivosti. Međutim neke su religije formirale drukčiji mentalitet pojedinih naroda, i tu snošljivost teško prolazi. Prisjetimo se strašnih ratova koji su se vodili upravo zbog toga koja će religija prednjačiti. Primjerice krvavih ratova koje su vodili Križari, uglavnom Francuska i Sveto Rimsko Carstvo s muslimanima da povrate Jeruzalem, koji su trajali preko 200 godina. Ratovi unutar pojedinih religija, katolika i protestanata, te katolika i pravoslavaca. Tu je uvijek vladala napetost i često su izbijali sukobi. Tamo gdje se ratovalo uvijek su ubijanja nedužnih, razaranja, pljačkanja, ropstvo i stradanja, posljedice su višestoljetne. I danas se u neku ruku vode ratovi između religija. To je pokazatelj da su ljudi neskloni mijenjati svoj mentalni sklop. Tu je i komunizam, ateizam i ostale struje, ideologije i demagogije koje žele dominirati. Što su tek oni činili? Koliko su oni čovječanstvo poharali na najbrutalniji način?
Svijetu je potreban mir
Nitko ne može zanijekati postignuća islamske kulture, kao ni kršćanske ni hinduističke, ni judaizma. Smjer kojim su narodi krenuli je nalik raskršću gdje su te četiri velike religije krenule različitim stranama i svaka je doprinosila i doprinosi ljudskom društvu, razvoju kulture, znanosti, raznih disciplina i grana, te unatoč nemilosrdnim ratovima, svaka je opstala. Ali očito se svi ljudi ne mogu naći na istoj točki, nikako usuglasiti ni izgraditi svijet koji bi bio prihvatljiv svima, ako ne idealan, barem tolerantan. Svuda ima dobrih ljudi, pametnih, nadarenih, dobronamjernih, ali oni koji su zadrti, isključivi, netolerantni, kivni na sve i svakoga, neumjereno pohlepni, čak i prema onima koji su im pružili utočište i priliku za puno bolji život nego su ga imali, njih je nažalost puno i njihovo neprimjereno vladanje uvjetuje sukobe. Neki su rođeni nasilnici, postaju nečiji poslušnici koji redovito nastradaju na ovaj ili onaj način, ali nikad ne dopuštaju da svijet predahne. Svijetu je potreban mir, ljudima je potreban posao, sigurnost, nada u bolje sutra, radost. Ono što se događa po Europi od strane migranata, (ne smijemo isključiti ni probleme i kriminal koji se općenito širi svijetom u svim državama), koji ne samo da ne prihvaćaju kulturu zemlje u koju se drsko i neprijateljski raspoloženi uguravaju hrpimice, već glasno traže nekakva svoja specifična prava, i ugrožavaju europsku kulturu i europske naroda. Zlodjela koja se čine, ulijevaju sve veći strah, ugrozili su i ugrožavaju narode među kojima žive ti dobro zamaskirani nasilnici.
Europa je suočena s velikim ratom u Ukrajini, koji se širi, kao i s ratom na Bliskom istoku, između Izraela i Palestine gdje su uglavnom upletene ekstremne skupine koje uvuku narode u ratove koji postaju sve veća prijetnja čovječanstvu. Sad Ukrajina nastoji dobiti dopuštenje za upotrebu dalekometnog oružja kojim bi ušla u ruski prostor, ali zapad je oprezan. Međutim, samo je pitanje vremena kad će taj veliki rat buknuti, a on će biti apokaliptičan. Uz ono što europske zemlje imaju unutar svojih granica, emigrante koji imaju po europske narode vrlo opasnu ulogu, ako do takvog rata dođe, krajnje je vrijeme da se Europa prene iz svoje pospanosti i hedonizma.
Potpisi bez učinka
I sad se vraćamo na Schengen. Kad smo se uključili u Schengen, neki su urlali od radosti, zvali su to povijesnim postignućem, (uz ulazak u NATO, što podupirem i smatram vrlo korisnim, kao u ulazak u EU), jednim od najvećih postignuća Republike Hrvatske od našega osamostaljenja. Bila su im usta puna samohvale kako su to uspjesi koji će nam donijeti golem boljitak, a zapravo je to zamka u koju smo upali, sad iz nje ne možemo pobjeći. Mi smo potpisali koješta što ćemo morati ispoštovati, što je široj javnosti zamračeno. Tako uvijek biva, kroz sva prošla vremena, a bit će i u buduća, neke stvari otkriju se tek nakon desetljeća, čak stoljeća. Veliki igraju opasne igre na duga razdoblja, gdje uvijek zaštite sebe, male narode žrtvuju bez da okom trepnu. Do sada je osam europskih zemalja zatvorilo svoje granice, tobože privremeno: Poljska, Češka, Švicarska, Francuska, Luksemburg, Belgija, Nizozemska, evo i Njemačka, dok su pojedine države zatvorile granice prema nekim zemljama. Austrija, Mađarska, Italija koja je zatvorila granice za državljane iz 13 zemalja. Nije to nehumanost, dapače, mnoge su zemlje pokazale izrazitu humanost. Što je s Hrvatskom? Mi smo otvoreni uzduž i poprijeko, a granice su nam obzirom na nevelik državni teritorij, nevjerojatno duge. Na mnogim mjestima i nemamo svoje granice, nisu još definirane. Čekamo da nam ih netko odredi i opet će to biti na našu štetu. Sad u Europi nastaje loptanje, gdje će nepoželjni migranti biti vraćeni iz tih zemalja u kojima su nepoželjni? Pa u Hrvatsku i još neke male zemlje. Tko nas što pita, tko zna što smo još potpisali. Što će biti s našim narodom? Već sad broj migranata i radnika iz drugih država koji nam nisu po mentalitetu nimalo slični, ugrožava naš identitet, mi se ne možemo othrvati takvom nasrtaju drugih kultura, drugih vjeroispovijesti. Em nas se malo rađa, em se mladi iseljavaju jer ne mogu živjeti od bijednih plaća, em neke politike idu u smjeru da se rađanje skoro zaustavi. Neke su se svjetske „zvijezde“, javno izjasnile protiv rađanja djece, neke vodeće političarke također, ali tih naroda ima na stotine milijuna, za njih nema opasanosti da nestanu. Neke političke stranke u Hrvatskoj povode se za tim pomahnitalim propagatoricama nerađanja i legalnog pobačaja, i očekuju pridobiti veliki broj birača baš jer propagiraju prekid trudnoće kad god to žena poželi bez ičijeg uplitanja, na dolasku migranata, i na rodnoj ideologiji. Kakav je tko, eto mu neka bude, ali naravni zakoni ne smiju se nikada dovoditi u pitanje, ni ignorirati, ni preinačiti.
Začeti plod je svetinja
Začeti plod je svetinja, žena je posvećena rađanjem, majčinstvom, dobila je najuzvišeniju misiju na kugli zemaljskoj. Kako su razjapile „ralje“ ti čopori žena djeco-ubojica, nevinih žrtava u svojim utrobama. Služe se terminom da njihova maternica nije „inkubator“, ima li išta budalastije, išta bezumnije? Dokazano je, kod pobačaja taj nemoćni plod koji se razvija u majčinoj utrobi iako majušan, kad se vrši pobačaj osjeća golemu bol, trza se, bori, muči. I to ne dira u srce „majku“ koja ga se rješava kao izmeta. To je najizravnije ubojstvo, i gle čuda, ne kažnjava se. Gledala sam dokumentarnu emisiju gdje u Crnoj Gori, žene kod kojih se ustanovi da nose žensku djecu, a to se danas u ranom stadiju trudnoće otkrije, masovno idu na pobačaje. A tek šačica je tog naroda koji nema snage oduprijeti se srpskoj hegemoniji. Ginekolozi su otvorili klinike za pobačaje čak i po selima, taj strašni čin izvode rutinski, za čas posla. Zarađuju gomile krvavog novca. Ima i kod nas toga.
„Ostaci“ karnevala
Za vrijeme karnevala u Rio de Janeiru u Brazilu, gdje se za pokazivanje ženskih oblina utroši golema količina silikona za popunjavanje grudi i stražnjice, (jedne je godine tog materijala čak nestalo u zemlji gdje se proizvodio za izvoz, sad se treba zamisliti kolika je bila potražnja za njim). U općem ludilu pijanstva i droge, začne se silu djece. Mnoga se pobace, a nakon devet mjeseci nalaze se posvuda odbačena novorođenčad, neka mrtva, neka još živa. Što se s njima zbiva, ne može se od strave o tome ni promišljati. Ima tih neželjenih, odbačenih posvuda, služe za dječju pornografiju, za dječju prostituciju, pedofiliju, za prodaju organa, za pravljenje najskupljih krema za lijepi, svježi ten svjetskih elita. To je samo jedno od zala koje razara taj narod, a i druge narode. U Brazilu se događa povijesna suša kakva se ne pamti u toj državi iznimno bogatoj rijekama i jezerima, florom i faunom. Flote brodova ostaju na golom tlu. Suša u Amazonskoj prašumi!? Hidrocentrale ne mogu proizvoditi električnu struju. Usjevi propadaju. Tlo je suho, ispucano. Nema pitke vode za stotine tisuća ljudi. Vrućine su nesnosne. Dolazi do nestašice hrane. Na stotine tisuća požara hara šumama, za koje se drži da su većinom podmetnuti. Uragani, i sve popratne nevolje koje proizlaze iz toga, imaju nesagledive posljedice. E pa imamo o čemu razmišljati, ili nam je razmišljanje prevelik teret. Brazil je samo usput spomenut. Imamo po Europi također apokaliptične prizore koji su sve učestaliji. Trenutno je situacija krajnje dramatična u niz europskih država i drugdje po svijetu. U mnogim mjestima uništeno je sve što su ljudi cijeloga života gradili. Ostali bez ičega. Ima i dosta žrtava. Priroda je doslovno podivljala. Očekuje se još veća kataklizma. Nismo naučili da s prirodom trebamo surađivati i cijeniti je.
Suvremeni bogataši
Gledala sam opet ovih dana neke bedaste emisije kako žive ekstra-bogataši. Oni se smatraju sigurnima jer imaju toliko bogatstva da se svuda mogu skloniti. Kuće su im tvrđave gdje ni atomska bomba ne može probiti zaštitne zidove. Njihov kapital je neprocjenjiv, mada se trenutno Elon Mask smatra najbogatijim čovjekom na svijetu, sigurno on to nije, (u neku ruku zanimljiv čovjek), jer ono što imaju pripadnici „Crnog plemstva“ nadilazi sva naša promišljanja. Elon je za njih tek zalogaj. Bogatstva iz kraljevskih grobnica i riznica, dragocjenosti za koje mi obični puk ni ne znamo da postoje. Što će im to? Te bogatašice koče se torbicama od stotinu tisuća funti ili dolara, cipelama od nekoliko stotina tisuća dolara, nakitom od stotine milijuna dolara. Kad i stave sve to na sebe, opet su samo ljudska bića. Vrijednost im ne daju nebulozno i sramotno skupa odjeća i obuća, osobni kuhari, treneri, kozmetičari. Estetska kirurgija koja im donekle oblikuje tijelo prema njihovoj želji. Hrana koju jedu posebno se uzgaja kao i životinje koje se tretiraju bolje nego ljudi, čije meso samo oni mogu sebi priuštiti. Ramstek u restoranu, od mesa jedne takve krave košta više nego mirovina nas umirovljenika. Ako misle da mogu druge zadiviti time, trebali bi znati da izazivaju samo mržnju i prijezir. Međutim, to je „cool“, to im diže rejting na tržištu taštine i gluposti.
Imamo osebujnu tradicijsku kulturu
Upravo održani festival, kajkavskih popevki koji se održavao u Krapini od 12.-14. rujna 2024., u tjednu Kajkavske kulture. Mili Bože lijepog li i nadarenog naroda koji stoljećima stvara unikatnu kulturu. Svi lijepi, kao da su izrađeni po anđeoskom uzorku. Prekrasnog, svijetlog tena, pretežito plavih očiju, plave kose, njegovani, kulturno se vladaju. U svojim lanenim, bijelim i poneki u šarenim vezenim narodnim nošnjama, ne trebaju im basnoslovno skupi odjevni predmeti ni nakit. Izvrsno pjevaju, sviraju, plešu, mogli bi na bilo koju scenu da se pokažu i zadive izgledom i nastupom. Publika također pristojna, pažljiva, svi odreda njegovani, a što sve izrade svojim rukama, proizvedu na svojim bogatim poljima, čudo je. Prolazili smo kroz ratove u kojima smo bili porobljavani, odvođeni u ropstvo, rastjerivani, desetkovani, ali smo uspjeli sačuvati ono što je najdragocjenije. Svoj izvorni narodni gen i to nije samo slučaj u toj lijepoj Krapinsko-zagorskoj županiji, tako je diljem naše lijepe Domovine, na kopnu i na otocima. Imamo osebujnu tradicijsku kulturu koju je narod iznjedrio i sačuvao.
Mnogi me pojedinci među našim narodom zadive. Ivan Anušić, potpredsjednik Vlade i ministar obrane Republike Hrvatske, koji je neupitan po ljudskim kvalitetama i domoljublju. Da nam je makar deset takvih u Vladi. Nuklearni fizičar, majstor borilačkih vještina i bivši političar, dr. Tonći Tadić. Visoko na ljestvici po svom intelektu je i Ivan Turudić, glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske, (malo vrckast ali simpatičan) koji bi mogao učiniti jako puno ako mu bude dopušteno. Čovjek poznaje materiju, izvrstan je pravnik i sposoban uhvatiti se u koštac s kriminalom. Ima poduzetnika koji su svojim znanjem podigli ovu državu na noge, nije ih podupirala Vlada, iznimni su, pravi ljudski dragulji. Naši sportaši, znanstvenici, umjetnici…
Kultura i „kultura“
Naši su ljudi i naša kultura odraz nas, a ne ono što se danas prezentira, silom se ugurava u kulturnu politiku koja se vodi u Hrvatskoj. Što se događa na kazališnim daskama, kakvi se filmovi snimaju, serije, kakva literatura uvodi u škole? Kažu da su kazališta prazna. Kad je nedavno u splitskom HNK bila izvođena povijesna glazbena drama u tri dijela, Mila Gojsalić, koju je skladao Jakov Gotovac, a libreto prema vlastitoj poemi priredio Danko Angnjelinović, kazalište je bilo dupkom puno. Neke savjesne i uzorne nastavnice dovele su đake na predstavu. Bilo je i stranaca. Svi su bili oduševljeni i nadahnuti. Ali Oliver Frljić je u trendu. On je guran naprijed, on je nagrađivan, on je potenciran i prihvaćen od strane kulturne zajednice koja kreira repertoar. Njegove predstave izazivaju šok, zgražanje, odbojnost, čak su negdje gledatelji uskakali na scenu da prekinu tu sramotu, ali to je svjetski trend. Takvi se štuju i favoriziraju. Što više smrada, što više gadosti unijeti u narod, u publiku koja to konzumira.
Tko će biti najveći ljevičar
Budući su u tijeku izbori za čelno mjesto u SDP-u, natječu se tko će biti najveći ljevičar ili ljevičarka i tvrde da će oni izvesti Hrvatsku na pravi put, bit će toliko liberalni koliko nitko nikada nije bio. Ajme Bože, smiluj nam se, duše naših mrtvih predaka koje čekate dan Božjega suda, koji ste nemilo posmicani, molite za nas, jer ako oni preuzmu vodstvo u Hrvatskoj, i liberali „Centra“ gdje ćemo onda bježati? Što su nam oni donijeli kroz Drugi svjetski rat i poraće, nismo se oporavili niti ćemo se ikada oporaviti, a što bi nam donijeli, i u što bi pretvorili ovu zemlju krvlju i suzama natopljenu, nije teško pretpostaviti.
I sad će čudimo ovim nemilim poplavama, pijavicama, općenito drastičnim promjenama vladanja prirode. Pa što smo činili i što činimo, sami smo izazvali većinu posljedica. Priroda nam pokazuje da nismo njeni gospodari, nisu to ni oni koji posjeduju veliki dio njenih najbogatijih resursa. Moralni zakon Kozmosa tako je koncipiran, da ne prihvaća da sve poremetimo, izokrenemo naopako, jer se time urušavaju njegovi temelji. Spomenut ću na kraju Boga koji nije neki otupjeli starac koji drijema na nekom nebeskom prijestolju, nego svevido Biće koje proniče srca i bubrege. Psalmist kaže, misleći na Boga Stvoritelja, “…često je gnjev svoj susprezao da ne plane jarošću…“ Je li došlo vrijeme kad Bog Svoj gnjev više ne može susprezati? Izlijeva li se taj gnjev? Tko motri znakove vremena, odgovor mu je očit.
