Najsnažniji identitetski pečat svih staleških organizacija bokeljskih pomoraca s jugoistoka Jadrana mogli bismo sažeti u pet riječi: Boka, Kotor, Katolička crkva, sv. Nikola, sv. Tripun
Pojam Bokeljska mornarica za Hrvate iz Boke kotorske znači puno više negoli za ikojega naroda u postojbini jugoistočnog Jadrana. Mornarica je duboko ucijepljena u svijest hrvatskog narodonosnog habitusa, čemu u prilog govori i jezikoslovna činjenica da se lode (pohvale sv. Tripunu) govore na hrvatskom jeziku od 1871., dok se hrvatski jezik kao službeni jezik komunikacije i administracije Mornarice rabi u periodu od 1913.–1934. Prva proslava svetog Tripuna na području Republike Hrvatske zabilježena je 1873. godine u Splitu.
Neprijeporna je činjenica da je Mornarica imala niz povijesnih preobrazbi u svome bremenitom nastajanju, od rigidnih sprječavanja i zabrana, pa do periodičnih revitalizacija i preustroja. Od prvotnih isključivo socijalno-karitativnih i religioznih djelovanja, pa do vojno – obrambenih i folklorno-paradnih uloga u svojoj burnoj prošlosti. No, bez obzira na sve ove angažmane tijekom svojih pređašnjih metamorfoza, najsnažniji identitetski pečat svih staleških organizacija bokeljskih pomoraca s jugoistoka Jadrana mogli bismo sažeti u pet riječi: Boka, Kotor, Katolička crkva, sv. Nikola, sv. Tripun (spominje se još od 805. il’ 809. pri prijenosu svečevih relikvija u Kotor). Što je vidljivo i kroz različita religiozna nazivlja, odjeću, prakticiranja pobožnosti i skrbi za sakralna zdanja tih pomorskih zajednica (Pobožna družba kotorskih vlasnika brodica iz 1353., Bratovština kotorskih mornara iz 1453., Bratovština kotorskih mornara sv. Nikole iz 1463.).
Osnivanje društva Plemenito tijelo Bokeljske mornarice
Tek 1874. dobrim djelom i zaslugom kotorskog biskupa Marka Kalogjere i Pavla Kamenarovića, imamo osnivanje društva Plemenito tijelo Bokeljske mornarice. Postoji opravdana tvrdnja, da je prema ondašnjem održanom govoru u crkvi sv. Marije na Dolcu gastalda (od longobard. gastaldo, upravitelj) Antona Xigga (prilikom jubileja slavljenja sedamdestogodišnjice), u Zagrebu 3. veljače 1923. (dvije godine nakon osnivanja Bokeljske Zaklade), osnovana udruga Bokelja, koja je imala poslanje, pripomoći Hrvatima iz Boke koji su studirali na Sveučilištu u Zagrebu. Potom se ranije spominjana udruga Bokelja u Zagrebu reorganizira 1965. u novonastalu podružnicu Bokeljske mornarice Kotor, na čelu s prvim gastaldom, nadaleko poznatim hrvatskim skladateljom i direktorom Zagrebačke filharmonije Ivanom Brkanovićem iz Škaljara pokraj Kotora.
Poslije završetka Drugoga svjetskog rata, točnije nakon kratkog djelovanja 1945.-1946., odlukom tadašnjih komunističkih vlasti FNRJ-a, Mornarica se opet naprasno ukida da bi se njezin rad tek djelomice obnovio bez sudjelovanja u Tripundanskim svečanostima 1964. Na njezino počasno mjesto kao izabrani admiral 30. kolovoza 1964. dolazi čuveni zagrebački profesor pomorskoga prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu akademik Vladislav Brajković (1964.-1989.).
Vjekovno sjedište matice Mornarice jest grad Kotor, mediteranski dragulj u jednom od 28 najljepših zaljeva svijeta (Asocijacija, 1997.). Najstarije Statutarne odredbe Kotora spominju se još iz 1301., dok je sam gradski statut koji se poglavito bavi rješavanjem brodarskih, brodograđevnih i ribarstvenih problema, sačuvan u rukopisu iz 15. st., tiskan i kodificiran 1616. Prema podacima iz Pomorskog leksikona Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža u Zagrebu, navodi se, da su se u Kotoru gradile i ratne fuste (od „barce armate“ – naoružane barke), te da je u Lepantskoj bitki (1571.), u kršćanskoj floti, sudjelovala i kotorska galija sv. Tripun kotorski sa svojih 200 mornara i admiralom Jeronimom Bizantijem iz stare pomorske kotorske obitelji (od 11. st.). Prema vojnim izvještajima Luje Matutinovića, majora u francuskoj službi i viteza Legije časti (Ogledi o Ilirskim provincijama i Crnoj Gori), u periodu od 1806.-1811., navodi se među ostalim u pregledu stanovništva glavnih gradova tadašnje Mletačka Abanije (Albania Veneta), da Kotor ima 4 000 stanovnika (pretpostavlja se s bližom pripadajućom okolicom), daleko najviše od sveukupno nabrojana 24 grada u tome popisu.
Povijesni fenomen
Bokeljska mornarica, kao osobit historijski fenomen, glavni faktor i najistaknutija tekovina pomorstva jugoistočnog Jadrana (zadužbina pomoraca, kapetana i brodograditelja), prvotno predstavlja neporecivi rodni list prethodnih i budućih bokeških izdanaka. Na toponimskoj mapi jugoistoka Jadrana, Boke kotorske (Crne Gore) i srednjoeuropske i sredozemne zemlje Republike Hrvatske, sam spomen Mornarice u mnogočemu je autentični domicilni – hrvatski starateljski subjekt (baštini oko 40 posto nepokretne i šezdeset posto pokretne kulturne baštine Crne Gore), zalog pomorskih predaka Bratovštine (800 članova) u višereligijskom realitetu Boke kotorske i pet gradova Republike Hrvatske (Zagreba, Rijeke, Pule, Splita i Dubrovnika).
Sljedećim naraštajima predajemo hvalevrijednu UNESCO-ovu proklamaciju iz glavnog grada Rabata u Maroku (29. 11. 2022.) na listi Reprezentativne nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, u kojoj se Tripundanske svečanosti i kolo sv. Tripuna upisuju kao tradicija Hrvata iz Boke kotorske, koji žive nepuna dva stoljeća u Republici Hrvatskoj.
