Rođen 8. srpnja 1919. godine u ubavu mjestu imena Ljubač, petnaestak kilometara od Zadra na putu prema otoku Pagu
Svima su nam poznata brojna imena onih koji svoju životnu slavu mjere brojevima eura ili dolara, odnosno „klikovima” na Twitteru ili brojem naslova s njihovim imenom i/ili likom u tiskovinama i na međumrežju. Opijeni su svojom „slavom”, pa bila ona pozitivna ili sramotna. Oni ne žele (do)znati da je poniznost vrlina kojoj aktualna cijena nikad nije bila velika, ali ulog na dugo donosi velike dobitke koje ljudski brojevi ili „klikovi” ne mogu dokučiti.
Josipa (Josu) Duševića nisam nikad osobno upoznao. Ali sve što sam o njemu od drugih čuo i čitao bilo je oličeno bojama istinske čovječnosti. On je svoj životni put od Ljupča do daleke Kanade gradio na tvrdim temeljima vjere, domoljublja i iskrene poniznosti.
Joso je rođen 8. srpnja 1919. godine u ubavu mjestu imena Ljubač, petnaestak kilometara od Zadra na putu prema otoku Pagu. Bio je najmlađi od dvanaestero braće i sestara u oca Ante i majke Marije r. Marušić. Otac je umro kad su Josi bile samo tri godine. Unatoč svim poteškoćama s kojima su se susretali njegova majka i cijela obitelj, ipak je Joso uspio pohađati gimnaziju u Šibeniku i, malo prije kraja Drugoga svjetskoga rata, završiti medicinski fakultet u Zagrebu.
Povijest Ljupča (i okolice) seže sve tamo od kamenoga doba pa preko Ilira (Liburna), Rimljana i bogate hrvatske srednjovjekovne ninske baštine do današnjih dana. Od početka „turskih vremena” do unatrag nekoliko desetljeća, ljudi toga kraja živjeli su na poprištu sukobljenih osvajačkih tvorevina i interesa. Bila je tu zadugo crta razdvajanja između osmanskih i mletačkih osvajača. Mnogi su niz Velebit bježali od turskoga zuluma i tražili utočište u Ljupču i okolnim mjestima. Poslije Prvoga svjetskoga rata, Ljubač se našao u procjepu između Italije (koja je držala Zadar i okolicu) i velikosrpskoga terora u prvoj jugo-tvorevini. Upravo takve „graničarske” prilike imale su velik utjecaj na životni put Jose Duševića i njegova naraštaja u tom kraju.
Joso nam svjedočio, na primjer, kako je njegov rođak pobjegao iz Zadra u Ljubač jer nije htio služiti u talijanskoj fašističkoj vojsci, a na drugoj strani srpski oružnici ubili su (1932.) rođaka mu Ivu Duševića zbog hrvatskoga domoljublja. Mladoga Josu mučilo je pitanje kako jedni bježe od srpskih četnika i oružnika u Italiju da bi spasili svoje hrvatstvo, a drugi bježe od talijanske okupacije da bi ostali Hrvati. I jedni i drugi dolazili su i prolazili kroz Ljubač. Talijanske i srpske vlasti uvijek su držale Ljupčane i susjede im na oku, a nakon ubojstva kralja Aleksandra srpske vojne snage praktično su okupirale selo i taj kraj. Pregledali su su svaki čamčić, svaku izvučenu ribarsku mrežu i svaki parangal. Svagdje i u svakome vidjeli su ustaše i njihove suradnike.
Joso je ostavio svjedočenje u kojem, među ostalim, kaže kako se, kao student koji bi došao iz Zagreba doma na odmor, morao prijaviti srpskim graničarima svaki put kad bi se pošao kupati u moru i isto tako kad je iz mora izišao. Tako su morali svi koji su se išli kupati ili vući mreže i parangale iz mora. Sve su graničari zapisivali. U takvim prilikama Joso i mnogi drugi spoznali su da nema slobode bez samostalne hrvatske države i tim slobodarskim i domoljubnim idealima ostao je vjeran do kraja života.
Došao je i svibanj 1945.! Joso je, kao i na tisuće drugih Hrvata, zbog komunističkih „osloboditelja” pošao prema Austriji. Kao mladi liječnik mnogima je u tom jezivom hodu pomogao olakšati bolove, koliko je bilo moguće u tim prilikama. Imao je sreću da je s nekoliko mladih kolega izbjegao dolazak na Bleiburg i izručenja partizanima koja su slijedila. Završio je u izbjegličkim logorima i u njima se brinuo za bolesne i nemoćne. Osim toga, dok je u logorima čekao razvoj poratnih prilika upisao je studij medicine i u Grazu dobio još jednu liječničku diplomu.
Godine 1948. Joso je stigao kao izbjeglica u Kanadu i, po ugovoru s izbjegličkim sponzorima, morao je godinu dana raditi poslove na postavljanju i popravljanju željezničkih tračnica. Nakon što je odradio svoj dug, odselio se u Manitobu, ponovno se vratio na studije i 1952. postiže i treću liječničku diplomu.
Godine 1952. seli se prvo u grad Saskatoon, a potom u mjesto Leader, u provinciji Saskatchewan i ondje je imao privatnu liječničku ordinaciju do umirovljenja 1984. godine. Nakon odrađenoga radnoga vijeka, preselio se u mjesto White Rock, u okolici Vancouvera, B. C.
Dr. Dušević vjenčao se 1949. s Hildom r. Hermayer, koju je upoznao u izbjegličkom logoru u Austriji. Obitelj je obogatila Kanadu sa šestero djece. Od njih su trojica sinova pravnici (Tomislav, Anthony i Neven), jedna kći je liječnica (Mirna), a dvije su kćeri farmaceutkinje (Melita i Vesna).
Uz obiteljske vrline i besprijekornu odanost onima koji su trebali liječničku pomoć, Josu je krasila ljubav prema domovini i želja da Hrvatska bude slobodna i samostalna država. Kad se preselio u okolicu Vancouvera, gdje živi velika i djelatna hrvatska zajednica, odano se predao domoljubnom radu zajednice koja je veoma cijenila njegovo životno iskustvo i savjete. Posebno se posvetio zbližavanju i zajedničkom svehrvatskom radu za opće dobro i, među ostalim, bio je biran tajnikom Međudruštvenog odbora.
Dr. Joso Dušević bio je blizak svim ljudima, a za uzvrat bio je u narodu omiljen. Cijenili su njegov profesionalizam i još više njegovo otvoreno srce, skromnost i bogobojaznost.
Ovaj dobri čovjek i domoljub umro je 5. siječnja 1990., u praskozorje hrvatske samostalnosti za kojom je toliko žudio.
