Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

Voz bez voznog reda (2)

Deda je psovao sveta tri kralja, što mu pre rata nikada nije padalo na pamet, ali sada mu je to izgledalo sasvim prikladno

 

(Priča tiskana u knjizi “Za sve je kriv moj deda” iz ciklusa satiričnih priča u četiri knjige, Bistrica, Novi Sad, 2013., srpski jezik, latinica)

Meni su gorele uši, a srce mi je kucalo kao vrapcu u stisnutoj šaci. Ipak sam smišljeno koristio svako jače truckanje kola da bih, onako sedeći, poskočio i približio se svojoj lepotici. U tome mi je pomogla i glatka parola ,,Smrt fašizmu’’ na kojoj sam sedeo, a i mojoj simpatiji, koja je sedela na drugom kraju te parole, pomogla je „sloboda narodu’’ da bi se u ovom poskakivanju svaki put odmakla od mene. Tako je to išlo sve dok je nisam dogurao sasvim do prednjeg sica. Posle toga su mi išli u prilog sve veći kamenovi ili rupe na putu da bih je što jače prignječio. Ona je sve to trpela ćutke, nijednom me i ne pogledavši, preplašena od neizvesnosti šta će joj još do kraja doneti to njeno trodnevno putovanje u nepoznato.

Vođen nekom čudnom silom, sve više sam ramenom pritiskivao to nežno i uplašeno stvorenje, ne znajući šta drugo osim pritiskivanja uopšte treba da činim. U glavi mi se motalo hiljadu pitanja koja sam hteo da joj postavim, ali kod svakoga je već početak izgledao glup i bojao sam se neke njene nepovoljne reakcije. Gurajući je, očekivao sam da će se bar pobuniti, a i to bi već bilo nekakvo rešenje. Kada sam se toliko navalio na nju da su me žena s bebom i njena deca počeli čudno gledati, jer se uz svetlost fenjera i punog meseca moglo sve dobro videti, i kada sam već pomislio da bi trebalo da smanjim pritisak, iznenada je pukao prednji desni točak na našim kolima. Nisam nikako mogao da se oslobodim utiska da sam baš ja, sa svojim pritiskivanjem, kriv za tu havariju koja se dogodila baš ispod nas dvoje.

U kolima smo ostali samo moj deda, moja lepotica poda mnom i ja, dok su svi ostali poispadali iz kola. Ležao sam na mojoj miljenici licem u lice i usana sasvim blizu njenim. Nismo se micali, ni ona ni ja. Bio je pravi trenutak – poljubio sam je. Nije se opirala. Molio sam Boga da zaustavi vreme.

– Kako se zoveš? – upitao sam je tiho.

– Roksanda. A ti?

– Baća.

Kolona se zaustavila. Deda je psovao sveta tri kralja, što mu pre rata nikada nije padalo na pamet, ali sada mu je to izgledalo sasvim prikladno. Ali psovao je i Zadrugu koja mu je dala ova stara i traljava kola. Svi su se skupili oko naših kola i niko nije video rešenje kako da kolona nastavi put bez jednog točka na našim kolima, odnosno bez jednih kola, jer je bilo strogo naređeno da se i u povratku mora u selo ući u svečanoj povorci, bez rasturanja.

Svi se s fenjerima skupiše oko naših kola i zabrinuto se pitaše šta da se radi. Niko nije imao ni najmanje korisnu ideju, a kamo li da je nešto preduzeo. Jedino je čovek, onaj iz voza s ponetom testerom na dalek put, ćutke odsekao bagrem kraj puta, debljine jače muške ruke, i, okresavši ga, načinio paliju dužine od oko dva metra. Doneo ju je mom dedi, a deda je odmah prestao da psuje.

– Bravo, Testeraš! – uskliknuo je. – S tom polugom ćemo pokrenuti celi svet, a kako tek ne bismo ovo malo kolone!

Moj deda i čovek s testerom izdigli su kola i učvrstili paliju između ždrepčanika i osovine, na kraju gde se nalazio polomljeni točak, tako da se drugi kraj palije oslanjao na tlo. Tako je slomljeni točak bio podignut iznad tla, pa su se kola mogla kretati na tri preostala točka, dok se kraj palije vukao po putu. Posmatrajući kako su deda i ovaj došljak sve ovo radili bez ijedne reči dogovora, i spretno kao da su to već sto puta zajedno činili, gomila se oduševila. Tada se i drugu Šaracu ukazala prigodna prilika da uzvikne:

– Živela sloga i bratstvo i jedinstvo naših naroda!

I narodu se naglo digao moral.

– Živeo Sovjetski Savez! – odjeknulo je rumskom ledinom, posle čega nastade urnebes i aplauz uz koji su uzvikivane i druge parole.

– A ti si, druže, naš Arhimed! – rekao je Šarac mom dedi i čestitao obojici, dok svi ostali, nemajući pojma ko je Arhimed i kakve on ima veze s ovim slomljenim točkom na kolima, a i ne zapamtivši to ime kako treba, počeše skandirati:

– Živeo drug Ahmet! Živeo drug Testeraš!

A prilika je iskorišćena da se ubace i drugi slavni drugovi:

– Živeo drug Tito! Živeo drug Staljin!

 Tako su moj deda, koga su svi kolonisti još dugo u selu zvali Ahmet, i Testeraš, kako su svi zvali čoveka s testerom, postali slavni kroz ovaj događaj pri kolonizaciji našeg sela i dobrano su doprineli uverenju u lepšu i svetliju budućnost zajedničkog života svih naroda i narodnosti u našem selu, a potpomognutu od nepobedive Rusije.

Činjenica da sam ja unuk tog dede koji je sada bio junak celog ovog konvoja, a i sila teže, jer su kola bila malo nagnuta na stranu na kojoj je nedostajao točak, pomogli su mi da se ja, kada smo svi ponovo posedali na svoja mesta, sada slobodno prislonim na moju Roksandu. Osećao sam njeno toplo mršavo telo, kratko i ubrzano disanje i neki čudan miris njene prljave kose. Bio je to miris koze, u čiju dlaku se tri dana i tri noći uvlačio dim parne lokomotive.

Ponovo smo ćutali, ponovo mi je svaki zamišljeni početak razgovora izgledao glup, a posebno sam se jedio što sam Roksandi rekao da se zovem Baća. A tako me je jedino zvao moj deda i niko više. Da joj sada kažem da se zovem Marko, bilo bi zaista šašavo i ispao bih veliki čudak koji se lažno predstavlja. Tako smo, u mraku, i dalje ćutali, ali sam u jednom času uzeo Roksandu za ruku. Trgla se i sva zadrhtala, ali nije izmakla svoju ruku, čak je u sledećem trenutku čvrsto stisnula moju. Glava mi je bila veća od onog slomljenog točka, u ušima mi je bučalo i zviždalo kao da smo još na železničkoj stanici u Rumi, usta su mi bila suva, grlo stegnuto, a u plućima nisam imao vazduha da pokrenem glasne žice. Ali, sad više nije bilo potrebe da oboje išta kažemo; sve je među nama rečeno.

Ta topla letnja noć i ovaj puni mesec postojali su samo zbog nas, svi ratovi celog čovečanstva rezultirali su našim susretom, a sudbine svih ovih ljudi ispreprele su se baš na ovom mestu i u ovo vreme samo da bih ja upoznao Roksandu. Povorka od desetine kola i okićenih konja iz našeg sela sačinjena je samo zbog toga da bi povezla nas dvoje, kao u nekim predivnim svatovima.

– A ti pričepio onu malu k’o konj! – rekao mi je deda kada smo stigli kući.

– Pa, stalno si mi govorio da sve treba učiti od konja.

– Dobro je, Baćo, dobro! – bio je zadovoljan moj deda.

Nisam te noći ni zapamtio u koju kuću su smeštene Roksanda i njena mama i nisam Roksandu video sve do prvog septembra, kada sam pošao u prvi razred.   

Branimir Miroslav Tomlekin

Povezane objave

Obrađena je cjelokupna tradicijska kultura Hrvata u Vojvodini…

hrvatski-fokus

Čovjek koji je radio na burgijama

hrvatski-fokus

Rehabilitacija jednog od četničkih komandanata Dragutina Keserovića za nas je neprihvatljiva

hrvatski-fokus

Povjerenstvo za dodjelu nagrade ‘Emerik Pavić’ za najbolju knjigu godine

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više