Hrvatski Fokus

Žeželjev most

 

(Priča tiskana u knjizi „Martina“, Tkanica, d.o.o., Zagreb, 2020.)

Već duže vrijeme se govorilo da će i ovdje biti rata, ali je iznenađenje ipak bilo veliko, posebno zbog toga što su mnoge granate pale prije nego što je rat objavljen. Tako je na Martinin grad prva bomba pala iznenada oko osam sati navečer te prve proljetne srijede 1999. godine. Pala je na policijsku postaju na Klisi, druga odmah na Novograp, treća na vojarnu Majevica…

Danas, točno mjesec dana poslije te prve bombe koja je pala na Novi Sad, Martinina kuća je, opet oko osam sati navečer, uzdrhtala iz temelja, televizor se ugasio jer je nestalo struje, a istog trenutka se čula stravična eksplozija.

– Ovo mora da je Žeželjev most – pomislila je Martina i izašla na terasu s dvorišne strane kuće, s koje se nazire djelić Dunava.

Rat koji je bjesnio u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini završen je prije četiri godine, a Martini je donio bol i patnju koja je bila nemjerljiva u odnosu na onaj, sada već davni Drugi svjetski rat, iako je u njemu, još kao sasvim mlada, izgubila muža i iako je i tada bombardiran Novi Sad.

– Zašto opet Novi Sad? – u očaju se pitala Martina. Ovog puta ovdje čak i nije bilo rata, ali u ratu koji se vodio u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini Martina je prvo izgubila svaki kontakt sa svoje tri kćeri, a onda su poginuli, već na početku rata, sin jedinac jedne njezine kćeri, a na samom kraju rata sin jedinac njezine druge kćeri. Sin jedinac treće Martinine kćeri poginuo je prošle godine, čim su izbili sukobi na Kosovu i Metohiji. Tako je Martina u sedam godina izgubila svu trojicu svojih unuka. Ni sama nije znala kako je sve to preživjela, a sada joj utjehu i radost pričinjavaju njezini praunuci, tri divna dječačića i tri prekrasne djevojčice. Činilo se da su ti nevini anđelčići konačno sigurni u ovoj velikoj Martininoj kući u Novom Sadu, u kojoj sa svojim majkama žive poslije pogibije očeva. I sve tri Martinine kćeri, za koje dugo nije znala što je s njima, sada su također tu kod nje. Martina ih je, tako skupljene sa svih strana u svoje krilo, zvala “moji Novosađani” i smatrala je da je ovo kraj svih njezinih muka i muka njezinih najmilijih. A muka je bilo više nego što bi itko mogao i zamisliti da ih se može doživjeti u jednom ljudskom vijeku.

Svjesna svoga bliskoga kraja, Martina je polako podvlačila posljednje crte u svom životu i, iako joj je bilo teško, uvjeravala je sama sebe da mora biti zadovoljna ovakvim ishodom, upravo i jedino zbog tih njezinih Novosađana, posebno zbog šestero obožavanih unučića.

– Bože, zar je moguće?! Je li ovo java, san ili neka noćna mora? – zavapila je Martina kada su prve eksplozije počele potresati njezin grad. Preživjela je onaj veliki rat, koji su svi zvali Drugi svjetski rat, čula je i za onaj Prvi svjetski rat, koji ne pamti jer se rodila poslije njega, i čula je još za mnoge druge ratove i saznavala o njima iz filmova i s televizije. Svi su joj bili slični: puno raznih vojski i puno oružja, puno vriske i leleka, puno nasilja i zločina, puno krvi i puno mrtvih, pri čemu su žrtve i krvnici vidjeli jedni druge.

Zato joj je ovo što se sada događa Martini bilo zaista potpuno nepojmljivo i nestvarno. Nevidljivi ubojica je dolazio s neba i mogao je porušiti sve što je naumio na bilo kojemu mjestu i u bilo koje vrijeme i mogao je ubijati i one koji nisu bili u ratu, one koji s tim ratom nisu imali nikakve veze, čak i one koji su bili daleko od njega. Ljudi su postali pokretne mete koje su mogle biti pogođene bilo gdje i bilo kada.

No, istine radi, za ovih mjesec dana gađani su samo određeni objekti za koje se znalo da će biti uništeni. Međutim, oni koji su znali koji objekti će biti gađani, to nisu uvijek rekli svojim sugrađanima. Na nekim mjestima čak se namjerno dopustilo da bez potrebe izginu mnogi ljudi. S druge strane, bombe nisu uvijek precizno pogađale predviđene objekte i ginuli su ljudi čija smrt je, kao i šteta na tim objektima, nazivana “kolateralnom”!

Prvi put od svog postojanja, NATO savez je djelovao svojom borbenom efektivom, i to na dijelovima ratom raspadnute Titove Jugoslavije, a protiv srpskih snaga na Kosovu i Metohiji. Na Kosovo i Metohiju je bačeno najviše NATO-vih projektila, no u isto vrijeme bombardirana je cijela Savezna Republika Jugoslavija, odnosno ostatak Titove Jugoslavije, u kojem su bile još samo Republika Srbija i Republika Crna Gora.

Za mjesec dana i na Novi Sad je palo mnogo bombi i ova eksplozija, koju je sada čula, Martinu nije iznenadila, prije svega jer su sirene najavile uzbunu. Dosad su srušeni Petrovaradinski most, Most slobode, zgrada Televizije na Mišeluku i Rafinerija nafte, a bombe su pale i na Banovinu, neke ulice u Novom Sadu i nasip kod marine na Dunavcu. No, Martina je bila sigurna da je ova, posebno jaka detonacija, dolazila sa Žeželjevog mosta. Ovo je dvanaesti put da ga gađaju i još uvijek je odolijevao, ali ova eksplozija je bila najjača od svih dosad i Martina je imala predosjećaj da je Žeželjev most konačno srušen. Bila je u pravu i u tome da je bomba pala na Žeželjev most i u tome da ga je srušila. To je kasnije potvrđeno u službenim vijestima.

Novi Sad je tako ostao bez sva tri svoja mosta i odsječen od Srijema, Martini tako dragog Srijema, i posebno joj drage Fruške gore, iako je u njoj preživjela teške godine onoga davnoga rata i iako je na njoj poginuo njezin muž. Ali na Fruškoj gori su joj se rodile dvije od triju njezinih kćeri.

Svih dvanaest Martininih Novosađana sada su u skloništu, dok Martina nikada, pa ni ovog puta, nije išla onamo. Shvatila je da se od ovoga nevidljivog napadača ustvari i ne može pobjeći. Mogle su ih pogoditi već i one prve, nenajavljene bombe, a bile su toliko razorne da ako bi pogodile zgradu u kojoj je sklonište, bilo je malo nade da će u njemu netko preživjeti. Stoga, kada bi se oglasio jeziv zvuk sirene za najavu opasnosti od zračnog napada, koji je narod i u tako teškoj situaciji duhovito nazvao “šizela”, i dok su svi žurili u sklonište, Martina je, ne gaseći televizor u svojoj sobi, već samo stišavajući ton, ili ako bi se ovaj sam ugasio zbog nestanka struje, palila kazetofon na baterije i mirno izlazila na terasu svoje kuće. Sjela bi u veliki stolac za ljuljanje i lagano se ljuljala dok bi se s kasetofona orila vrlo glasna glazba snimljena na traci. Ona klasična: Bach, Beethoven, Gershwin, Strauss, Vivaldi… sve dok iz skloništa na terasu ne nahrupe njezini Novosađani.

O svemu što se događalo tih dana svi mediji su govorili kroz interese političara i samo su lokalni radioamateri davali najbolje i najpreciznije informacije, ali obični ljudi su ih mogli čuti tek kao glasine koje su pojedinci prenosili od usta do usta. A kada bi čula eksploziju, Martina je pokušavala po zvuku pogoditi gdje je pala bomba i koji bi objekt u gradu mogao biti pogođen. Kasnije bi na jednoj staroj karti Novog Sada ucrtavala mjesta na koja su pale bombe. S vremenom se uvjerila da su na meti određeni objekti u kojima poslije uzbune ne bi smjelo biti ljudi, ali pale su neke bombe i između stambenih zgrada.

Strepila je i da će biti porušena sva tri mosta na Dunavu, što joj je nekako padalo najteže. Smatrala je da bi to bila smrt za njezin grad, ali i za nju samu.

Operacija NATO-a protiv Savezne Republike Jugoslavije zvala se u početku “Allied Force”, u prijevodu “Saveznička snaga”, i uključivala je intervenciju iz zraka. A kada je udarna točka postalo Kosovo i Metohija, ime operacije je promijenjeno u “Joint Guardian”, “Zajednički zaštitnik”. Pritom se američki dio operacije, koji je ustvari nosio sve vojne resurse, zvao “Noble Anvil”, “Plemeniti nakovanj”. Grešku u izgovoru predsjednika Kine Jiang Zemina prilikom posjeta Italiji u vrijeme operacije, koji je umjesto “Noble Anvil” rekao “Noble Angel”, “Plemeniti anđeo”, iskoristilo je Ministarstvo informiranja Savezne Republike Jugoslavije i obilato u medijima nametalo termin “Noble Angel”. On će se vremenom toliko uvriježiti da će svi biti uvjereni da se ova operacija NATO-a zaista zove “Plemeniti anđeo”, a kasnije i “Milosrdni anđeo”, u prenesenom smislu kao napad na “Belog anđela”, jednu od najvećih srpskih svetinja, fresku u manastiru Mileševa, simbola svekolikog mira!

Odjeknulo je još nekoliko eksplozija dok su kroz otvorena vrata dnevne sobe na terasu dopirali tihi zvuci “Rapsodije u plavom”. “Plemeniti anđeli” su dolijetali s neba i povremeno bi prekidali te divne zvuke svojim stravičnim detonacijama, a Martina, na izmaku snaga i života, na trenutke nije znala sjedi li na terasi svoje kuće ili je već gore na nebu, valjda u čistilištu. Uskoro će doći nebeska komisija, koja ima debeli dosje o njoj, u kojem su svi detalji iz njezina života. Morat će im potanko i iskreno odgovoriti na sva pitanja o tome kako se postavila u svakoj od tih životnih situacija i zašto se baš tako postavila. Oni će onda na temelju toga odrediti koliko će dugo Martina još ostati ovdje u čistilištu, na svom stolcu za ljuljanje, i kamo će poslije, u raj ili pakao. Bila je sigurna da je vječni boravak svakako zaslužila u raju, a kroz glavu joj je, kao da se preslušava, prolazilo sve što se dosad zbilo i zatvorenih očiju je gledala slike koje pamti otkad zna za sebe.

Branimir Miroslav Tomlekin

Povezane objave

Zadarski turnir u službi Velike Srbije

HF

Postoji li psihijatrijski nadzor za Z. Milanovića?

HF

Svaki je kamen u Boki hrvatski

hrvatski-fokus

Književni klub HKUPD Stanislav Preprek

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više