Partizani su 1944. ubili njegova dva brata don Ivu i mlađeg Tripuna
Hrvatska katolička i domoljubna inteligencija između dva svjetska rata bila je brojna, duboko misaona, duhovno jaka, dinamična i stvaralačka. Nakon iskustva s velikosrpskom tiranijom hrvatsku državu dočekali su s radošću, kao i većina hrvatskoga naroda. U njoj su na razne načine nastojali koliko je god u to vrijeme bilo moguće čuvati i širiti katoličke vrjednote bogoljublja i čovjekoljublja. Ali došla je 1945. i komunistički režim je tadašnju hrvatsku inteligenciju bezdušno i krvnički dotukao: jedan je dio pobijen, drugi završio na robiji, a oni sretniji (barem su preživjeli) završili su u izbjeglištvu. Jedan od tih bio je i Luka Brajnović, tada poznati novinar i vodeći katolički djelatnik.
Od Kotora do Zagreba
Luka Brajnović (1919. – 2001.) rođen je u Kotoru 13. siječnja 1919. U rodnom je gradu pohađao pučku školu, gimnaziju na otoku Badiji, Dubrovniku i Kotoru, a od 1938. studirao pravo u Zagrebu. Već u 5. razredu tadašnje gimnazije počeo je novinarski djelovati. S mladim kolegama tajno je izdavao časopis Hrvatski graničar da bi i tako čuvao hrvatsku svijest među mladima svojega zavičaja, koji je prožet katoličkim, duhovnim i pun kulturnoga bogatstva. Odmah po dolasku u Zagreb postao je iznimno djelatan u krugovima katoličke mladeži, posebice u novinarstvu. Među ostalim, bio je i glavni urednik (1940. – 1943.) časopisa Luč, „revije za misao i život hrvatskog katoličkog đaštva”, na kojem je slovilo geslo: „Bog–narod–socijalna pravda”. Osim toga, bio je urednik (1941. – 1944.) najpoznatijega hrvatskoga katoličkoga tjednika Hrvatska straža.
Brajnovića, koji nije bio djelatan ni u vojsci ni politici, nego u kulturi i katoličkom novinarstvu, uhitili su Talijani 1941. prigodom njegova posjeta rodnomu kraju. Bio je kriv jer je objavio članak u kojem se dotaknuo Mussolinija i njegove megalomanije. Talijanska vojska Luku je držala na vojnom brodu, ali on i petorica drugih zatočenika već su druge noći uspjeli pobjeći s plovećega broda. Luka je doplivao do kopna, uspješno izbjegao okupatorsku vojsku te se s mukom krišom vratio se u Zagreb.
Ponovo je bio uhićen 1943., ali ovoga puta od partizana. Naime, ispred putničkoga vlaka, kojim je putovao i Brajnović, partizani su postavili eksploziv i lokomotiva je sletjela s tračnica. Partizani su zapucali, napali vlak i zarobili putnike, koji su gotovo svi bili civili. Luku nisu mučili ili strijeljali jer su računali da će im kao novinar dobro doći za njihovu promidžbu. Tražili su da govori sve najbolje o njima za radio BBC. Ali opet ga je sreća pratila. Nakon neke eksplozije u vojarni u kojoj su ga držali nastao je metež pa je s još jedinim zatvorenikom pobjegao i uspio se probiti negdje iz okolice Kamenskoga preko Karlovca u Zagreb.
Bijeg u nepoznato
Hrvatske mase s juga su stizale u Zagreb, a potom je početkom svibnja 1945. civilno i vojno mnoštvo krenulo prema Austriji. Premda ni krivi ni dužni, mnogi su spoznali što ih čeka ako upadnu u partizanske ruke. Brajnović je razmišljao o ostanku, ali kao poznati katolički novinar, k tomu bjegunac iz partizanskoga zarobljeništva, nije bilo teško zaključiti kako bi prošao nakon „oslobođenja” Zagreba! Čekala bi ga sudbina njegove braće (stariji don Ivo i mlađi Tripun) koje su partizani ubili tijekom 1944. Njegova bi sudbina zasigurno bila jednaka njihovoj.
Napustio je Zagreb i pošao u zbjeg, a iza njega je u Zagrebu ostala supruga i kćerkica od tri mjeseca. One su se tek 1956. nekako izvukle iz Titove satrapije i pridružile mužu i ocu u izbjeglištvu gdje se u obitelji potom rodilo još četvero djece.
Nakon izlaska iz Hrvatske, Brajnović je, kao i na tisuće drugih Hrvata, prošao kroz nekoliko logora u Austriji i Italiji. Najdulje se zadržao u logoru Fermo iz kojega je godine 1948. otišao u Španjolsku.
Novi početci i dojmljivi uspjesi
I u tragičnim poratnim godinama Luku Brajnovića ipak je pratila sreća, odnosno Bog mu je bio na pomoći. U prvom redu, dobio je potporu i pomoć od nekih katoličkih krugova u Španjolskoj pa nije otišao u prekooceanske zemlje, nego je ostao relativno blizu domovine. Nadalje, dok su poratne useljenike u drugim državama čekali fizički poslovi, Španjolska je izbjeglicama dala priliku da napreduju u svojim zvanjima ili steknu nova. Zahvaljujući tim okolnostima Brajnović je u Španjolskoj završio tri fakulteta: pravni (koji je započeo u Zagrebu), filozofski i fakultet informacijskih znanosti. Od 1960. do 1992. bio je profesorom svjetske književnosti i informacijskih znanosti na Navarskom sveučilištu u Pamploni. K tomu, na njemu je utemeljio Katedru za novinarsku etiku. Koliko je bio cijenjen kao profesor i stručnjaka, pokazuje činjenica da je u njegovu čast na Fakultetu informacijskih znanosti u Pamploni utemeljena godišnja novinarska nagrada koja nosi ime Premio Brajnovic de la Comunicación. Među mnogim uglednicima, ta je nagrada posmrtno dodijeljena i hrvatskom novinaru-mučeniku Siniši Glavaševiću (Srbi ga ubili na Ovčari 1991.).
Brajnović je, među ostalim, bio i vrlo plodonosan pisac, pjesnik, novinar i publicist. Na španjolskom je objavio tri zbirke pjesama, priručnike, kritike.., a u dnevniku Diario de Navarra više od šest tisuća kolumni. Njegovim velikim uspjesima treba dodati i tri izdanja jednoga od prvih udžbenika novinarske etike u Europi. Na hrvatskom je objavio nekoliko zbirka pjesama, romane, priče, memoare, kritike, studije…Od emigrantskoga tiska, javljao se (među ostalim) u Danici, Hrvatskoj državi, Glasniku sv. Antuna, a svoje je uratke ponajviše objavljivao u Hrvatskoj reviji.
S dominikancem Hijacintom Eterovićem pokrenuo je i izdavao (1949. – 1956.) uglednu katoličku reviju Osoba i duh, glasilo hrvatskih katoličkih intelektualaca u emigraciji, a nakladnik mu je bila udruga Croatia Academica Catholica. Osim te revije, Brajnović je utemeljio nakladničku knjižnicu Osvit, koja je objavila nekoliko knjiga i Sveto Pismo Novoga i Staroga Zavjeta u prijevodu nadbiskupa Ivana Ev. Šarića, koji je tada živio u izbjeglištvu u Madridu.
Bog je temelj
Ni u domovini ni u emigraciji Brajnović nije bio opterećen stranačkom politikom ili ideologijama. Težište njegova djelovanja bilo je usmjereno prema pojedincu, posebice hrvatskomu katoličkomu intelektualcu, ali ne da pojedinci gaje samo osobne kršćanske vrjednote i produbljuju duhovni život i učvršćuju karakter, nego da budu preporoditelji društva u kojem žive i naroda iz kojega potječu. Politika, društveni aktivizam, rad na socijalnoj pravdi, domoljublje… moraju počivati na duhovnoj zrelosti i čvrstu kršćanskom karakteru pojedinaca, a sve skupa na temeljima Kristova evanđelja. Što se tiče novinarstva, odnosno medija općenito, mlade je naraštaje podučavao: „Uvijek govoriti istinu, uvijek biti objektivan, jer ako nema istine, nema informacije i postoji samo laž”.
Bilo bi itekako korisno da hrvatski mlađi naraštaji ne samo upoznaju nego i proučavaju život i misli Luke Brajnovića, a njegove bi principe posebice trebali slijediti današnji i budući novinari, ako im je stalo biti u službi istine – samo istine.
Predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, dodijelio je 1997. Luki Brajnoviću priznanje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za njegov doprinos čuvanju i gajenju hrvatske kulturne baštine. Ovozemaljski je život zamijenio vječnim u Pamploni 8. veljače 2001.
