Društveno je neodgovorno da nekoliko tisuća djece zbog određenih nedostataka i manjkavosti u radu s djecom na može na vrijeme poći u osnovnu školu
Prema relevantnim podacima ove školske godine preko 4.000 djece nije upisalo prvi razred osnovne škole. To je negdje oko 12 posto dorasle populacije za školu. To je velik i zabrinjavajući društveni problem. Ta djeca nisu bila fizički ni psihički spremna (zrela) za školu. Detalje o tome znaju stručnjaci, odnosno članovi komisije za upis u prvi razred osnovne škole. Bilo bi dobro znati presudne detalje i česte nemogućnosti. Za očekivati bi bilo da su djeca u ovo razvijeno tehnološko, informatičko i digitalno doba ranije spremna za školu, nego što je propisano. Očito nisu. Rođeni su s mobitelom u rukama. Igraju razne igrice na tabletima i računalima. Nemaju razvijenu potrebnu motoriku, ne znaju slušati, pažnja im je slaba, koncentracija mala, rječnik im je oskudan… Netko je tomu kriv. Tko? Mislim, najviše roditelji, a onda tete u vrtiću.
Najlakše je djetetu dati mobitel u ruke…
Najlakše je djetetu dati mobitel u ruke i pustiti ga da se igra. Što je, tu je. Ne smije se na tome stati. Multidisciplinarni stručnjaci bi se time morali baviti, Istražiti slučaj svakog djeteta, analizirati i sintetizirati dobivene podatke i iznaći mjere, plan i program za uklanjanje svih nedostataka. S tim programom bi trebalo ići u vrtiće. Odgojitelji(ce) u suradnji s roditeljima bi djecu trebali pripremiti za školu. Ako je problem veći, trebalo bi angažirati vanjske suradnike i druge ustanove. Društveno je neodgovorno da nekoliko tisuća djece zbog određenih nedostataka i manjkavosti u radu s djecom na može na vrijeme poći u osnovnu školu. Istina, bolje je dijete ne upisati, nego da u samom startu svojeg obrazovanja i školovanja ima poteškoće u prilagodbi i usvajanju propisanog gradiva. Bilo bi dobro znati, koja su to djeca i od kuda su. Je su li bili obuhvaćeni predškolskim odgojem? Tko i što su im roditelji? Iz kakve su obitelji i društvene sredine. Je li kontinuirano praćen njihov rast i razvoj? Koji i kakvi činitelji su prevladali u odluci da dijete ne može u školu. Tu se ne bi smjelo uopćavati, već individualno obraditi svako dijete. Ima li takvih pojava i u drugim zemljama? Što je u tome svima zajedničko, a što je samo naše?
Puno je činitelja koji su utjecali na nesposobnost djeteta za školu. Tko je za to zaslužan, odnosno kriv? Moderan način života? Digitalno doba? Opća nebriga?
Nije dovoljno samo djetetu dati jesti i piti, odijevati ga… S djetetom se treba kontinuirano baviti od rođenja. Nije dovoljno da to radi samo pedijatar. Na roditeljima je velika odgovornost. Skupe digitalne igračke i uređaji nisu dovoljni. S djetetom treba razgovarati. Čitati mu bajke i priče. Poticati ga da priča priče. Bilo bi dobro dijete uključiti u svakodnevne obiteljske aktivnosti: pospremanje sobe, pripremanje obroka, postavljanje stola, slaganje odjeće…
Bilo bi poželjno i dobro s djecom igrati društvene igre, slagati slagalice (puzzle), koristiti razne didaktičke igre, koje razvijaju finu motoriku i misaone procese.
Dobro je dijete uključiti u neke športske aktivnosti, šetnje, plivanje…
Priprema za školu je primarni cilj predškolskog odgoja
Dijete bi trebalo biti ravnopravan član obitelji, uključen u sva zbivanja primjerena svojoj dobi. Sve je to priprema za školu, fizička, psihološka, emocionalna, socijalna… Priprema za školu je primarni cilj predškolskog odgoja.
Od normalne i zdrave djece radimo invalide. Ne znaju hodati, govoriti, misliti, držati olovku u ruci, zavezati vezice na cipelama. Umjesto slikovnica i bojica, dajemo im mobitele. Tu su vrlo vješti. Što je previše, previše je. Napredna tehnologija prevelikim korištenjem unazađuje korisnika. To je danak digitalizaciji.
Osim na mobitelima i laptopima djeca previše vremena provode pred televizorom. Ne gledaju samo dječje emisije, nego sve što im dođe pod ruku. Odgovornost roditelja je tu velika, ne samo u predškolskoj dobi, nego tijekom cijelog odrastanja i školovanja.
Djeca su naše veliko bogatstvo. Onaj tko se nije spreman s njima baviti i o njima pravilno skrbiti bolje da ih nema. Skupe digitalne igračke, mobiteli, tableti, laptopi i ostala elektronička pomagala, ni u čemu, ne mogu zamijeniti igru s roditeljima, braćom, sestrama, prijateljima. Djeca na rođendanima gledaju televiziju ili svako dijete bulji u svoj mobitel i samo se igra. Neke vrijednosti su se izokrenule. Vrijeme je da ih opet dovedemo u red. Odgoda upisa djeteta u prvi razred je alarm, koji treba nešto pokrenuti i nešto promijeniti u odgoju djeteta.
Odgovorni i savjesni roditelji će to učiniti. Oni roditelji koji to ne će učiniti nisu dorasli svojoj roditeljskoj zadaći. Takvih je nažalost sve više. Ponekad je potrebno neke roditelje educirati i odgajati. To je obveza društva.
