Na Ljetnim igrama upoznali su se i zaljubili glumci Vjeročka Žagar i Mario Nardelli. Često su išli u barci na Lokrum, to se okrunilo barkom ali i danas popularnom pjesmom: “Čekat ću te mala kraj crvenog ferala”
Ne ću o tome kako je Nenad Pata izbačen kao srednjoškolac i maltretiran od strane vlasti, kako se “spasio” služenjem vojnog roka gdje ga u nedostatku kadra stavljaju za odgojitelja u nekom vojnom đačkom domu, što mu je pomoglo da dobije isti posao u Dubrovniku.
Poslije je učitelj u Đurinićima, blizu Prevlake, gdje kao pravi kreativac postavlja predstavu djela biskupa Mata Vodopića o Konavoskoj otmici (o Vodopiću i slučaju Mare Bratoš sam pisao već u Hrvatskom fokusu), gdje angažira seljane kao glumce, nabavlja konje od Konavala do Nikšića, lijepi plakate za predstavu u Konavlima, Dubrovniku i Herceg Novom. Došla je masa ljudi, vozilo je deset autobusa, prezentirani su konavoski plesovi, napravljen fin “tratamenat” (peka, vino,roštilj…). Ovim činom upao je u oči općinara koji ga nagrađuju učinivši ga referentom za stipendije (1953. ili 1954.?).
“Jednoga mi dana dođe (u kancelariju) neki gospar (sivo odijelo sa điletom (prsluk), crvena krovata (komunist?, op., T.T.) s debelim gropom (grop je čvor), klobukom širokog oboda. Otvorio je vrata bez kucanja, pa na moj “dobar dan” nešto promrmlja, nasloni se na suprotnu stranu stola s obje ruke i dignuvši glavu zapiždri (drsko zagleda) u mene pa reče:
– Čuj mali, meni treba stipendija za moga maloga…
To se smučilo Pati koji otada napušta Dubrovnik i traži drugo radno mjesto.
Klobuk je nosio jugoslavenski diplomat Mato Jakšić, ali nisam siguran da se radi baš o njemu, iako ga Pata uskoro spominje izvan konteksta. U doba Kraljevine Jugoslavije u Beogradu je Mato Jakšić (radio u ministarstvu) trefio pisca Iva Vojnovića, pa mu se obratio:
“Gosparu conte lepo bi Vam rekao kako Vaša velmožnost ovde veoma lepo zveči za naš Grad, pa… (Conte ga gleda pa šuti) svetlo se ministarstvo prenebregava (srpska neodređena riječ, znači odugovlači, izvlači, domišlja op., T.T.) da Vam sve lepo…, a gospar će Ivo, valjda mu je malo dokacalo (finije se kaže dokokotalo, zapravo dok..čilo op., T.T.):
– Pezdo jedna! (apropos ekavice)
Spominje Pata i kako mu je gospar Lino Šapro (glumac i pravnik, glazbenik, 1904. – 1986.) spominjao da mu je mater nosila gosparu Ivu u hotel “Imperial” tečice fine hrane, jer hotelska nije bila po Vojnovićevom gustu. Ali i rastrošan je bio preko svake mjere gospar Ivo, možda je tu “štedio”, a gospođi imponiralo dati slastan obrok književniku. O Šapru nažalost nije napisao Pata rad, ali jest o velikanima glumišta radio emisije, tj. Katici Pletković Labaš i Mišu Račiću, te o Vojnoviću (ili pak o Šapru, nejasna rečenica).
Zagrebačka kazališta su vrlo često gostovala po cijeloj Jugoslaviji… Zagrebačko dramsko kazalište gostovalo je u Beogradu. U Srpskoj kavani moglo se lijepo mezetiti (turc, klopati) i popiti fina vina (carica Milica za ženski svijet, a car Lazar za muchachose (šp. mladiće, muškardine) oba crna vina, op., N.P. – dodajem da je zaboravio vino Ždrepčeva krv, op., T.T.). Tako jednom neki Beograđanin, kad se već dobro popilo reče Miši kako su 1918. oni oslobodili Hrvate:
– Gdje biste Vi danas bili da nije bilo nas?
Miše će hladno:
– U Beču!
Na Ljetnim igrama upoznali su se i zaljubili glumci Vjeročka Žagar i Mario Nardelli. Često su išli u barci na Lokrum, to se okrunilo barkom ali i danas popularnom pjesmom: “Čekat ću te mala kraj crvenog ferala”. Na kazališnim provama (dubrovački: probama) glumac Kruno Lasić zamijeni originalni latinični tekst i doda glumcu Vinku Prizmiću ćirilični. Glumac pogleda tekst i pruži ga glumici Milki Podrug Kokotović (kojoj je trebao naglas čitati) uz riječi: “Oprostite, ali ovo je pismo napisano čudnim alfabetom. Evo Vam, pa gi Vi prolegajte.”
“Prve predstave Ljetnih igara bile su svečanosti. Dubrovnik je, u punom smislu te riječi, bio zanesen. Čitav je grad sudjelovao u ostvarivanju ovog festivala…, pomoćnim radnicima nije bio problem dobiti na posudbu lukjernar (stari svjećnjak), stari kanočo (dalekozor) i dr… Nitko nije tražio naplatu za iznajmljivanje prozora, balkona, taraca ili bilo čega što je trebalo Igrama. Dubrovčani i Dubrovkinje igre su prihvaćali kao svoje dijete i njima se ponosili. Djeca su se na Porporeli igrala Skupa (Škrtac, djelo Držićevo), jer su ih mukte (besplatno) puštali na predstave.”
Publika je zaneseno pljeskala Selmi Karlovac (glumica, 1932. – 1994., poznata i kao Elma Karlowa) koja se na vrhu zvonika pojavila kao Plakir (erotično plačljivi Držićev lik), na “Ifigeniji” (na Gracu) u režiji Branka Gavelle (1885. – 1962.) tišinu publike mogao je poremetiti samo zvuk nekog noćnog tvrdokrilca. Hamleta (režija Marko Foteza (1915. – 1976. – sa Veljkom Maričićem) gledalo se i po nekoliko puta, kao i sve ostale predstave koje su igrane na raznim prostorima unutar i izvan grada (danas nemoguće, sve su zauzele stolice i reklame, op., T.T.). Nigdje u gradu nije bilo buke za vrijeme izvedbe. Poštovao se taj umjetnički poriv neimara (graditelja) Igara i jao si ga onome tko bi to nepisano pravilo prekršio.
Danas “grad” se sve više komercijalizira. Pomalo nestaje i onaj specifični duh tradicije. Prostori unutar grada postali su, kako bi Splićani rekli, štekati (natkriveni prostori na trgovima i terasama). Gdje god se okreneš, gdje postoji i najmanji dio slobodnog tla, ili na trgovima i uskim ulicama razmiljele su se restoranske ili kavanske terase. Ljetne igre izbačene su iz gradskih prostora, spomenici postaju opasni za prolaznike, jer su razdrmani, što od nedavnih potresa, a ponajviše od zločinačkih ruku naših istočnih susjeda (dijelom netočno. Društvo prijatelja dubrovačke starine lijepo brine o spomenicima, a Orlanda je srušila naša “pamet” i naša “struka” op. T.T.)
