Ciklus je oživio kao slikarska simulakra nastala u digitalnom mediju koji omogućava hitro bilježenje, brisanje, ispravljanje, prekrivanje, prenošenje, kopiranje, lijepljenje
U Sveučilišnoj galeriji u Splitu u četvrtak, 30. siječnja 2025. publika ima priliku uživati u najnovijim grafičko-slikarskim radovima umjetnice Marine Tolić, nastalim tijekom posljednje tri godine. Izložba naziva „Paris Electro“ predstavlja logičan nastavak dugogodišnjeg istraživanja i kreativnog umjetničkog puta umjetnice.
Koristeći suvremene tehnologije poput iPada, Marina Tolić zadržava klasičan pristup slici, istražujući odnose između oblika, boja i njihovih međusobnih interakcija. Svaki rad priča priču o harmoniji oblika, bogatstvu boja i univerzumu koji umjetnica nastoji razumjeti kroz svoju umjetnost.
Godine provedene u Parizu, prožete starim i novim umjetničkim utjecajima, oblikovale su specifičan vizualni senzibilitet Marine Tolić. Povratak Splitu donio je novu sintezu ideja – udaljena iskustva postala su bliska, a strani utjecaji transformirani u intimne priče. Ova serija radova, nastala uz pomoć elektroničkih alata, donosi osjećaj vizualnog razumijevanja i percepcijskog ozdravljenja kako navodi sama autorica. Uz digitalne slike na platnu dodatak postavu su keramičke skulpture iz pariške faze.
Iz predgovora izložbe Margarite Sveštarov Šimat: „Poteći iz splitske umjetničke obitelji, odrastati i naslijediti sklonost metieru, perfekciji, samokritičnosti i pravo na idealiziranje umjetničkog poziva, usadilo je u Marini Tolić uporište koje je uvijek bilo neovisno od buke umjetničkih struja i stremljenja prema vidljivosti. Sazrijevala je umjetnički slijedeći osobna nagnuća i ono što je stekla u emocionalnim teksturama i naborima obiteljske sredine prof. Šime Perića: pravo na umjetničko postojanje s one strane velike javnosti u miru s vlastitom umjetnošću, imaginacijom i odabirima.
Diplomirala je 1977. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Perića čiji je imperativ bio osjetljivost za strukturu, ritam, boju, gestu, materiju i tehniku, ali i obzirnost, blagost i uvažavanje. Bio je to idealni medij za Marinino očuđenje nad drugošću umjetnosti, onu koja je izvan korisnosti svijeta, ali ga obogaćuje.
Život u Parizu
Desetljeće nakon diplome odlazi u Pariz, a u razdoblju koje živi u njemu (ustvari veći dio života) naziva/mo „errances“ ili lutanja rastvorenih čula prema vidljivome i nevidljivome. Nije tražila neki jedinstveni put na kojemu nikad nitko nije bio, već je u pariškom obilju svih umjetnosti hranila i nadohranjivala svoju umjetnost i umijeća u obliku modernizma pariškog umjetničkog pluralizma. Rekla bih u privilegiji učenja i stvaranja ubrzavanja i usporavanja.
Gledajući prvi put slike pripremljene za izložbu u Sveučilišnoj galeriji kojima se Marina predstavlja – moglo bi se reći nakon tri desetljeća prvi put i splitskoj publici – osjećamo kako negdje u kutu miruje zureći u nas jedna keramička antropomorfna populacija puna fantazije i hirova. Oblikovana je, iscrtana, islikana u dekoru imaginarnog etnosa kojega prepoznajemo kao arhetipski: figuralikom, obrisima, ornamentom i ponad svega ljepotom stilizacija fizionomija usađenog psihizma ljudske naravi. Rukopis je stepski, pustinjski, sredozemni, egipatski, etiopijski, oceanijski otkrivajući nam fascinaciju izvaneuropskom kulturom. Otvaraju se potom albumi precioznih crteža koji su rukopis, znak i značenje. Kao crteži objekti, crteži na sićušnim formatima karata za metro, crteži na slučajnim podlogama u svemu journali ili „dnevnici pogleda“.
Slike jednog osobitog intimizma i emocionalnih gibanja koje nazivamo po jednoj naslovljenoj slici najnovijeg ciklusa klice i fermenti. Ono što se pojavljuje kao oblik i ono što taj oblik hrani. Sve u obliku oniričkog, nadrealnog i lirskog s obiljem metaforičkih ili simboličnih značenja koji potječu iz antropološkog prostora življenja prema kalendarima i atlasima sazviježđa. U potencijalnostima magičnog ženskog rukopisa iscjeljujuće naravi, u lepezi lirskog, kontemplacijskog, nostalgičnog te u onome najjednostavnijem i onome koji je najteže dosegnuti – u bljeskovima humorne i ironijske vedrine i u rasponima od plemenite slikarske i crtačke teksture koje zazivaju jednu zajedničku arheologiju pamćenja. Bilo je to iskustvo sagledavanja onoga što je prethodilo novom Marininom ciklusu i utiranje puta pogledu prema onome što nastaje nakon povratka iz Pariza. Odnosno ono što je eruptiralo između dva vremenska poglavlja (onog koje se dovršava i onog koje se otvara) ali … i dva podneblja.
Povratak u Split
Povratak u Split Marinu suočava s plimnim valom nataloženih i odgađanih slikarskih projekcija i projekata koji ostaju nedovršeni ali u pravom smislu možda i nisu ni započeli. Izazvan je osjećaj progonjenosti i osvrtanja prema onome što je propušteno, dugo pripremano, odgađano i hitnost da bude ostvareno u svježini svoga mnoštva, boja svjetla, sjena, figura koje opsjedaju i koje treba osloboditi. Danas je ciklus dovršen ali isto tako moguće ga je sa svih strana otvoriti dekomponirati i dekonstruirati mu oblik i sadržaj, nadograđivati ga u svim njegovim rukopisima koji su diskurzivni i koji vode mnogostruki dijalog, s prostorom, s vremenom, s umjetnošću, pokazujući svijet onakvim kakav jest u gibanjima i zbivanjima u kojima je ljudska sudbina, unatoč mnoštva osamljenička. Nalikuje na beskonačnu slagalicu, znakova i figura animiranih svjetlošću, crtežom i bojom. Niže se frizno, a mogla bi se razvijati u svim smjerovima zatvoriti u kvadrat i krug ili kao mural prekriti čitav zid.
Ciklus je oživio kao slikarska simulakra nastala u digitalnom mediju koji omogućava hitro bilježenje, brisanje, ispravljanje, prekrivanje, prenošenje, kopiranje, lijepljenje. „Naslikan“ je u simulaciji akrila, slikanju virtualnim kistovima u brzini prosedea koji omogućava bijeg dinamičnih vizija i ideja koje nasrću u kratkim rezovima i kadrovima i doimaju se trenutačnim situacijama. Razvijaju se i nižu kao prostorni fragmenti i kao vremenske sekvence. Inscenacija je teatarska . Prostori su scenografski, a tek naznačeni iluzioniraju labirinte, prelamaju se u perspektivama, lome plohe u fraktalnim ili kubističkim efektima, koji omogućavaju svevidljivost (panopticizam), razvijaju se kao „slike u slikama“ (mise en abyme), a stjenke i zasloni pozornice postaju galerije znakova nalik gradskim plakatnim ekranima. Figure ulaze u prostor i izmiču iz prostora, postaju dijafani znakovi iz sjene, nestaju među kulisama. Sastaju se i razilaze. Dominiraju kao protagonisti ili su izmaknuti iz središta kao statisti. Prisutan je koncept kolažiranja, muralizam iz polovice prošlog stoljeća i njegov suvremeni recidiv, grafitizam i street art, filmsko kadriranje u obrisu crteža ili poteza kista u svom „hodu“ prati i podiže tonus Marinine figuralne i apstraktne imaginacije. Prepuno je metoda, uzoraka, šablona, obrisa i rukopisnih sigli koje raspoznajemo ili nas podsjećaju na Picassa, Basquiata, Dubuffeta, Legera… Nalazimo pasaže apstrakcija, geometrija, calderovih lebdećih eliptoida sve u svemu sve! Raspoznajemo modernizam, postmodernu i alter modernu, metamodernu, lirizam, brutalizam, alegoričnost… u gestama obrisima, duktusu u narativima i značenjima koji su zajednički. Marinino artističko umijeće ih oživljava empatijom i emocijom koja je dirljiva i svojevrsni homage umjetnosti.
Virtualno stvoreni panoptički prostor ikonike, gesta i stilema
Ciklusom digitalnih slikarskih simulakra, Marina Tolić je svojim raspoznatljivim registrom slikarske imaginacije i geste, zašla u veliki virtualno stvoreni panoptički (sve vidljivi) prostor ikonike, gesta i stilema moderne i suvremene umjetnosti. Nalazi se u konceptu hibridnog (onoga što je sastavljeno iz više izvora) i stvara uznemireni speculum mundi ( zrcalo svijeta) svijet noćnih i dnevnih gibanja pod umjetnim svjetlom neona i reflektora, svijet migracija, nomadizma, ali i u prosede umjetnosti koja nastaje iz umjetnosti. Ona posvaja i citira, u sebi nosi umijeće i umjetnost da dekomponira svijet u kojem smo sanjali i da ga iznova komponiranog sagledamo kao pozornicu svijeta rasute i raspršene esencije. Svijeta koji nema više granica, nema više središta i živi u iskustvu lutanja u simultanim vremenima i simultanim prostorima.
Marina Tolić rođena je 1953. godine u Splitu i pripada trećoj generaciji splitske slikarske obitelji Tolić. Diplomirala je slikarstvo na Likovnoj akademiji u Zagrebu 1977. godine, a svoje ključne slikarske uvide stekla je od svog oca, akademskog slikara Ivice Tolića. Godine 1987. odlazi u Pariz, gdje je provela veći dio svog života stvarajući u dinamičnoj umjetničkoj sredini. Sudjelovala je na brojnim pariškim salonima i kolektivnim izložbama, a u Parizu je priredila nekoliko samostalnih izložbi svojih slikarskih, keramičkih i grafičkih radova. Kao članica HULU-a Split, sudjelovala je na brojnim samostalnim i kolektivnim izložbama u Splitu, Zagrebu, Beogradu i Omišu. Samostalno je izlagala i u Los Angelesu i Berlinu. Marina Tolić danas se usmjerava prema univerzalnom slikarskom jeziku, istražujući bezvremenske vrijednosti umjetnosti.
