Naslov “Naše zidine bez brštana”, donosi pismo anonimno “ljubitelja prirode”. Autor podsjeća na bečkog slikara Hansa Ludwiga Fischera (1848. – 1915.) koji je prije Prvog svjetskog rata slikao malu Onofrijevu fontanu
“Jadran”, Split – Dubrovnik, od 22. 1. 1924. donosi vijest pod naslovom “Hodanje po gradskim zidinama”.
“Lijepo je što je više puta dozvoljeno penjati se na zidine gradske, odakle puca krasan pogled na zidine i pučinu morsku. To je osobito lijepa prigoda za strance da se dive ljepoti našeg drevnog grada. Ali nije lijepo što se pušta svakome da ide oko zidina gradskih; napose nije lijepo da se to dopušta neskladnoj djeci, koja urliču i koja se sa zidina nabacuju kamenjem na kuće, prozore i građane. Katkad se koje dijete da se pokaže srčanim popne na takovo mjesto, da je u pogibli da se strovali. Iza kako se prvi unesrećio, tad će se stalno zabraniti ovo slobodno obilaženje po zidinama. Preporučamo, dakle da se ne pušta svakoga na zidine…”
Narodna svijest od 25. 3. 1924. pod naslovom “Jadna grdosija” piše da je na gradskim zidinama smješteno “Dječje zabavište”. Dana 19. ožujka su radnici nasred puta gradskih zidina stavili otvorenu cijev u koju će djeca obavljati svoje “potrebe” (nuždu).
Ta cijev je 1 – 2 metra udaljena od prozora kuće jedne obitelji, a svega 5 do 6 metara od spavaće sobe druge obitelji, te nedaleko treće.
List zaključuje da će osim smrada susjedima problem biti i što stranci na tom mjestu staju radi divnog pogleda na otok Lokrum.
List apelira da se grdosija (nužnik) ukloni radi čistoće, zdravlja i ugleda Grada.
Narodna svijest od 2. 12. 1931., naslov “Naše zidine bez brštana”, donosi pismo anonimno “ljubitelja prirode”. Autor podsjeća na bečkog slikara Hansa Ludwiga Fischera (1848. – 1915.) koji je prije Prvog svjetskog rata slikao malu Onofrijevu fontanu. Ljepota je fontane uvećana mladom Župskom u nošnji (kraj i zaljev istočno od Dubrovnika), te golubovima.
Kad je slikar započeo raditi mahovinu (magična zelena boja, ali štetna po kamen op. T.T.), fontani je prišao radnik koji je započeo strugati. Slikar je radnika nagovorio da odustane od struganja mahovine, ali se ovaj na izričiti nalog općine vratio i dovršio posao.
Slikar je nastavio slikati, ali je na njemačkom kazao anonimnom piscu članka: “Taj ne zna što je ljepota!”
A što bi tek kazao slikar Fischera da vidi zidine bez brštana, kojega je toliko puta slikao, pita se autor.
Krivo nadalje autor umuje da bršljan ne kvari zidine, dapače ih glatkim listovima štiti od kiše.
List bršljanom da je lijep za kićenje gradskih ulica i crkvi. Napada “nerazumnu” odluku skidanja bršljana, te poziva da se posadi neka druga penjačica, “jer gole zidine bez zelenila, ljubiteljima prirodne ljepote i starine izgleda kao prst (šaka) u oči.”
Vijest od 27. svibnja 1931. je da posjetitelji zidina ne mogu prolaziti kod crkve sv Marije, jer tu domoroci u svako doba dana tresu tapite (tepihe), pa je silna prašina.
Danas su gradske zidine obilat izvor zarade grada Dubrovnika, te primjer stručnog i promišljenog ulaganja u baštinu. Sve je započelo ljubavlju i znatiželjom pomorskoga časnika Lukše Beritića (1889. – 1969.) koji je izvršio i solidan arhivski rad.
Nasreću politika se držala podalje od zidina, ponekad i radi gluposti i kratkovidnosti.
Stanje ex igrališta u Karmenu i iskopa na Mrtvom zvonu danas (2025.) zaslužuju oštru satiru.
O tom potom.
