Balšići, Skender beg i Vukčići su bili u vjerskom pogledu labilni, osobito Skender beg koji je rođen kao pravoslavni Albanac
Antonius de Drivasto, 1385; Antonius de Durachio, 27 july 1391, Dimitrius (Dymitrius) de Drivasto, 1385, Dymitrius de Antibaro, 1391, Dominicus Albanensis 1385; D. Petrus episcopus Suacensis, 1385; Georgius de Polato, 1385; Johannes de Albania, 1391, Gion de Albania 1391, Johannes (Zivan) de Polato, Allesius de Drivasto, 1385; Lexius (Aleksa) de Drivasto, 1391, Margaritus de Drivasto, 1391, Marinus de Dulcinio1385, 1391, Marchus de Albania 1385, Marcus de Novabrda, 1385, Martinus de Drivasto, 1385; Michael de Drivasto, 1385; Andreas cog. Paulus de Durachio 1391, Andreas de Polato, 1385; Andreas de Scutaro 1391, Nicola de Polato 1391, Paulus de Polato, 1385, 1391, Pelegrinus de Dulcinio, Petrus de Polato, 1385, Theodorus de Drivasto, 1385, etc.
Lala Etleva
Sveučilišna profesorica u Mađarskoj na Eötvös Loránd University Lala Etleva, koja je povjesničar, latinist, paleograf, albanolog, germanist itd; otvorila je zanimljivo pitanje albansko mađarskih odnosa u doba Anžuvinaca, pri čemu je jako pomogao Dubrovački arhiv. (DAD)
Hrvati su imali niz sjajnih albanologa, spomenut ću samo Milana Šufflaya (1879. – 1931.) ubijenog jer se usudio dirati u podrijetlo srbijanske elite, ali i srpsko albanske odnose, te jezikoslovca Henrika Barića (1888. – 1957.)
Albanci u Dubrovniku su osobito nazočni među dominikancima, gdje je bilo i albanskih priora. Zasigurno su imali i pomoć nadbiskupa zadarskog (strateško mjesto) i korčulansko stonskog Dominika pl.Thopia(e) (vrlo moćna obitelj u albanskom primorju) i nadbiskupa Andrije iz Drača.
To je i vrijeme kada dubrovački plemić i nadbiskup Ilija Saraka 1360. godine se odriče nadbiskupske stolice i otkriva Republici planove Vatikana da se izvrši puč u Dubrovniku.
Dakle, nakon dugotrajnog vladanja Venecije (1204. – 1358.) Dubrovnik Zadarskim mirom dospijeva pod vlast mađarsko hrvatskih kraljeva. Venecija je prisiljena odreći se istočne Jadranske obale od Kvarnera do Drača u Albaniji.
Višegradskim ugovorom od 27. V. 1358. Dubrovnik dobiva de facto samostalnost, uz neznatne obveze prema mađarskom kralju, ali krupne vanjskopolitičke koristi.
Ipak stvar nije tako jednostavna. Istočnom Hercegovinom vlada srpski velikaš Nikola Altomanović (1348. – 1374.) koji je vrlo nasilan i ambiciozan. Mađari ga podržavaju u njegovom vladanju (držeći se neutralno u njegovom sukobu sa Dubrovnikom!) od granica sa Srijemom preko istočnog Podrinja do istočne Hercegovine, dajući mu i 1000 oklopnika i novac, da stvore raskol među Srbima. To i uspijevaju, jer sjeverno i južno (makedonski Mrnjavčevići) srpsko plemstvo sukobljava se na Kosovu 1369., gdje Mrnjavčevići (rodom Hrvati iz Imotskoga)
zarobljavaju Dušanova sina Uroša, iako ih je Dušan podigao iz ničega.
Altomanović je na kraju “pušten niz vodu”, jer se povezao sa Venecijancima.
Ženidbene veze
Njegove zemlje dijele kralj Tvrtko i srpski knez Lazar Hrebeljanović. (Hrebeljanović, Altomanović, Nemanja nisu slavenske imenice!)
Već 1371. pada Makedonija pod Turke, a 1389. Turci jedva pobjeđuju Srbe na Kosovu. U tom periodu jača bosanska država. Mislim da je Karlo Robert Anžuvinski prvo upotrijebio slavonskoga bana Ivana Babonića (+ 1334.) da slomije moć Šubića koji su vladali južnom Hrvatskom i Bosnom. Zatim je kralj dao Stjepanu II. da se raširi na hrvatske krajeve. Tu treba gledati i ženidbene veze, Tvrtkova polusestra Elizabeta bila je supruga Ludovika I. Anžuvinca. Tvrtkova majka je Šubićka, baka je kći mađarske princeze i srpskoga kralja Dragutina. Kao što su i Dušanu Nemanjiću i mati i supruga Bugarke, a sultanu Bajazidu supruga Srpkinja. Tako su i Vukčići (herceg Stjepan), Balšići, Crnojevići, Kastrioti (Skenderbeg), i bosanski kraljevi bili međusobno izmiješani, što nije smetalo da se razviju nacionalni i vjerski sukobi radi kojih su se mnogi albanski katolici pred muslimanima i pravoslavnima sklanjali u Dubrovnik. Jasno, i radi krvne osvete.
Balšići, Skender beg i Vukčići su bili u vjerskom pogledu labilni, osobito Skender beg koji je rođen kao pravoslavni Albanac, bio prešao na islam i na kraju se držao Vatikana.
Preko Albanaca mađarski kralj imao je mostobran s Italijom, kontrolu Dubrovnika, (Dubrovnik se grčevito borio da se Ston vjerski odmakne od Korčule, a franjevci dubrovački od dalmatinske provincije), te držao Srbe u “sendviču”.
Anžuvinska miješanja u talijanske poslove (odakle su rodom) bila su pogrješka. Smrću Ludovikovom sve se raspada kao kula od karata, Vatikan dalje pokušava vezati u protuturskom otporu Poljake, Mađare, Litvu i južne Nijemce. Ali to je već druga povijest, povijest komadanja Hrvatske pod turskom navalom.
