Arbitraža je presudila da je MOL dokazao da je imao pravo upravljati INA-om prema sporazumima zaključenima tijekom privatizacije
Kako to, kako to? Da bismo utvrdili zašto je Hrvatska izgubila tu arbitražu, potrebno je za početak osvrnuti se na mitove koji su se oko cijele priče ispleli. Ponajprije one da je Sanader prodao – ili predao – INA-u Mađarima pa su oni upravljali INA-om iako su bili manjinski dioničari i time nisu na to imali pravo, te da je Karamarko bio u sukobu interesa zbog poslova tvrtke svoje supruge s bivšim predsjednikom Uprave INA-e, kasnije lobistom MOL-a, Petrovićem.
Prvo, tijekom cijele vladavine Ive Sanadera MOL nije kupio ni jednu jedinu dionicu INA-e. Sve što su kupili, kupili su prije i poslije. Drugo, upravljačka prava ne ovise izravno o broju dionica u vlasništvu, kako je to Hrvatima pogrješno predstavljeno, nego isključivo o sporazumu partnera o podjeli mjesta u Upravi i NO-u, a praksa je i pravilo u EU-u, kad je riječ o mješovitom vlasništvu, da privatna tvrtka vodi poslovne operacije u cilju ostvarenja profita. Državama profit nije uvijek prvi interes, što je za tvrtku i ulagače štetno.
Treće, upitno je, je li mita uopće bilo. Sve se temeljilo na snimci iz Marcelina na kojoj Hernady daje omotnicu Sanaderu, u kojoj je mogao biti i recept za gulaš. No u njoj sigurno nije bilo 10 milijuna eura. Jer bi bila kovčeg. I na Ježićevu svjedočenju, koje je bilo posve neuvjerljivo, da ne govorimo o tomu da navodnih pet milijuna eura koje je Sanader navodno ostavio kod njega nitko na suđenju nije vidio. A to je dokazni materijal. Inače svatko može reći “premijer mi je dao pet milijuna, evo ih kod mene na tajnom računu u Švicarskoj, pokazat ću ih nakon što presuda bude pravomoćna”. Komedija.
Karamarkova je supruga prekinula poslovanje s Petrovićevom tvrtkom prije nego što je Karamarko uopće postao šef HDZ-a i potpredsjednik Vlade
Četvrto, Karamarkova je supruga prekinula poslovanje s Petrovićevom tvrtkom prije nego što je Karamarko uopće postao šef HDZ-a i potpredsjednik Vlade, čime su nestale sve pretpostavke za sukob interesa koji ponajprije podrazumijeva istovremenost s javnom funkcijom, ali Dalija je odlučila da je u sukobu interesa jer je – osobni prijatelj s Petrovićem!
Što je tumačenje sukoba interesa dostojno samozvanog suca Roya Beana s Divljeg zapada. Suludo. Po tome, nitko tko obavlja javnu dužnost ne bi smio biti osobni prijatelj s nekim iz privatnog biznisa.
Peto, Hrvatska se Zakonom o privatizaciji INA-e, koji je potpisao Linić davne 2003., obvezala zadržati ne više od 25 posto plus jedne dionice INA-e, a ugovorom se obvezala i omogućiti strateškom partneru stjecanje većinskog vlasništva. A efektivno je Mađare u tome spriječila. Dakle, što je arbitraža zapravo presudila? Glede upravljačkih prava, da je MOL dokazao da je imao pravo upravljati INA-om prema sporazumima zaključenima tijekom privatizacije, dok je Hrvatska tvrdila da su ta prava bila zloupotrijebljena, ali to nije uspjela dokazati. Arbitražni sud također je razmotrio i kontekst privatizacijskih sporazuma, kao i obveze koje su MOL i Hrvatska preuzeli prema tim sporazumima.
Polančec je Mađarima obećao, i ugovorom se obvezao, iz INA-e izdvojiti plinski biznis ( u dijelu koji se odnosi na uvoz plina jer je INA na njemu izgubila novac), ali Vlada to nije ispoštovala. Zauzvrat, MOL bi o svom trošku obnovio rafinerije. MOL je istaknuo da je investirao značajna sredstva u INA-u i dva puta je spasio od bankrota dok je bila pod hrvatskom upravom, a Hrvatska je s druge strane ukazivala na MOL- ovo neprovođenje investicijskih obveza. Cijela se priča Hrvatske zapravo temeljila na tome da je Sanader od Mađara uzeo mito za nešto što Mađarima ionako po ugovorima pripada, ali to nije dokazala. To ne znači da Sanader nije uzeo mito, no ako i jest, i da je Hrvatska to dokazala, to vjerojatno ne bi ništa promijenilo jer međunarodni sudovi u pravilu smatraju da podmitljivost lokalnih vlasti nema utjecaja na međunarodne ugovore, da je to problem države, a ne ulagača.
1 komentar
Osobno ne simpatiziram autora ni Sanadera, ali odavno je svima jasno, da je tzv. zlatnu dionicu Mađarima dala Vlada Ivice Račana.
Štetu koju je učinio Sanader smatram ogromnom jer je Pupavca uveo u vlast bez obzira na glasove i, postao kao sve što je potrošeno višak koji se odbacuje (EU).
Autor šef Mesićevog izbornog stožera nakon šefovanja u tajnim službama. Ma kakva bila nakon toga njegova možebitna katarza, nije mi bila vidljiva i smatram je neuvjerljivom.
Ipak, to nije smio biti putokaz Daliji Orešković, jer njen je posao bio arbitriranje, koje mora biti lišeno svake osobne emocije, dok sam ja iznio svoj stav temeljen na osobnim emocijama.
Komentari nisu aktivni.