„Vječna Hrvatska“ izvedena je u zoru 10. travnja 1942. godine
12. studenog 1943. – 8. svibnja 1945. – „Vječna Hrvatska“ izvedena je u zoru 10. travnja 1942.
Sezona 1943./1944. – abnormalne prilike i smanjena produkcija – Drama
Za ravnatelja Drame Soljačić je postavio Tomislava Tanhofera,495 jednog od najboljih poznavatelja tadašnjega „zamršenog kazališnog života.” Tanhofer je u to vrijeme još uvijek bio na dužnosti intendanta HDK-a u Osijeku, a prije toga i u Banjaluci. S obzirom na to da je dotad obavljao niz dužnosti u kazalištima, od umjetničkih do upraviteljskih, njegovo su „poznavanje predmeta (…), osobna kultura, načitanost, a pogotovo njegov fini takt,” bili odlučni za dolazak na mjesto s kojega je mogao „mnogo koristiti prvoj hrvatskoj dramskoj pozornici.”496 Iako je bio svjestan „bura nedaća i opasnosti, koje nas zapljuskuju sa svih strana,” u svojoj prvoj izjavi za javnost, Tanhofer je obećao da će s „mnogom pažnjom i najvećim oprezom (…) nastojati pronalaziti tragove najljepših tradicija hrvatske drame i svim raspoloživim snagama pokušavati kročiti tim sigurnim i posvećenim stopama”497. Zato je i odlučio u svojoj prvoj sezoni uglavnom zadržati najavljeni program svoga prethodnika Soljačića.
Sezona je započela priredbom za časnike MINORS-a već 20. rujna 1943., nastavila svečanostima za njemačke izdavače i repriznim predstavama izvođenim u Malom kazalištu za Poglavnikove tjelesne zdrugove.498 Tek u listopadu započele su redovite predstave pa sezonu otvaraju Moliereove Učene ženem u režiji Kalmana Mesarića. Uskoro i Strozzi postavlja svoju adaptaciju Šenoina romana Čuvaj se senjske ruke koju je napisao još 1931. godine.500 Uslijedile su brojne domaće premijere i praizvedbe: „kriminalna drama” glumca (i autora knjiga za djecu) Branka Špoljara Poslije ponoći izvedena je u Malom kazalištu501 (u kojoj je kritika vidjela samo „suvišne beznačajne uloge,” „pozorničku šablonu,” i „bezuvjetno vrlo zgodne Kraljevu i Bočkaj”502); tročinka iz života u dalmatinskoj Bukovici pod Velebitom Vilenik50i Filipa Davidovića Marušića i salonska komedija Ujak Marka Foteza.504 Dok je kritika zdvajala nad Špoljarovim „krimićem,” smijala se zajedno s publikom Fotezovoj salonskoj komediji u kojoj je briljirao Strozzi, Livadić je za Vilenika napisao da je „glumački prava senzacija” i „čudesno kompliciran splet scenskih istančanih nastrojenja.”505 Bila je to posljednja režija Branka Gavelle u NDH, ujedno i posljednji objavljeni tekst u kojem je, umjesto svojevrsnoga dugogodišnjeg oproštaja od Zagreba, pružio javnosti svoju redateljsku koncepciju Vilenika sa željom da izbjegne oblikovanje tzv. narodnog života uobičajenim „shematskim i šablonskim metodama”506.
Ciklus domaće drame u toj se sezoni nastavio praizvedbom povijesne dramske kronike u pet slika Tomislav507 Tita Strozzija koja je u svibnju 1941. bila naglo i bez objave skinuta s repertoara odlukom Mile Budaka. Bio je to spektakl u režiji samog autora u kojem je igrao gotovo cijeli ansambl na čelu sa Strozzijem u naslovnoj ulozi. Četiri godine nakon nastanka drame, Strozzi je ponukan „abnormalnošću” društvenih i političkih prilika ponešto izmijenio kraj te je inzistirao na kralju-mirotvorcu koji umirući kao „nepokolebljivi zatočnik mira” želi prekinuti rat jer mu je dosta prolivene krvi. Logično je bilo od Strozzija, s obzirom na opće prilike, završiti predstavu sa zavjetnom misli kralja Tomislava da su jedina prava mogućnost „mir i pravda,” ali i hrabro u tom trenutku izreći da je „sve veličajno – i kruna… država… Hrvatska – i sve je ništa, ako nismo – ljudi.”508
Nakon toga središnjeg domaćeg naslova sezone, uslijedile su u travnju 1944. još tri praizvedbe suvremenih domaćih autora: dramski prvijenac Marijana Matijaševića U brodolomu509 (ujedno i laureat Demetrove nagrade, za koji su se vezale „nove nade u uspjeh našeg dramskog stvaralaštva”510), samo dan kasnije praizvedena je komedija iz zagrebačke periferije Ante Deana Oporuka,511 a uskoro i drama Rikarda Nikolića pisana po uzoru na Ibsena Za svijetao život512.
Kako su komedije bile zalog pune dvorane i toliko potrebnog smijeha u neveselim ratnim vremenima, u prosincu je uspješno, u obradi T. Strozzija, postavljena Sardouova salonska komedija Dobri prijatelj,513 a u ožujku je prvi put na hrvatsku pozornicu postavljeno djelo mađarskog autora Ferenca Herczega Kćeri gdje Gjurković,514 komedija koja „sjedi na svačijim kazališnim daskama.”515 Komedijski repertoar završio je u lipnju s premijerom Hauptmannova Kolege Cramptona, komedijom iz boemskog života.516
Što se strane drame tiče, u veljači su velika očekivanja pratila Marionete autora Piera Marie Rossa di San Seconda517. Međutim, „gledalište nije gotovo nikako reagiralo na izvedbu”518 a ponajviše je kritiziran redatelj zbog izbora „preteškog” i „pretjeskobnog djela.” Stoga se na njegovo mjesto zbog „uzaludnog dramskog pokušaja”519 i „mrtvog ritma”520 predstave prizivalo iskusne Strozzija ili Gavellu.
U Malom kazalištu se pokušalo ići sa socijalnom tematikom pa su postavljeni Nevidljivi okovi521, „slika iz života jednog popravilišta” iz pera zagonetnog dvojca Hilde Kovalove i Julesa Tristana, autora dotad potpuno nepoznatih javnosti i kazališnim znalcima. Čak se među kritikom sumnjalo da se pod tim pseudonimima kriju „domaće snage” među kojima je jedna zasigurno redatelj Vojmil Rabadan, u to vrijeme „jedan od najambicioznijih i najzaposlenijih kazališnih ljudi u NDH”522.
Vrhunac sezone ipak je uslijedio tek u lipnju kada je s „blistavim uspjehom”523 i kod kritike i kod publike koja je „sa suzama u oku spremila ovacije zanesenom mladiću Schilleru”, izvedena njegova „građanska tragedija” Spletka i ljubav.524 Po mnogima je to bila najbolja predstava te godine na kojoj su „suze i burni pljesak” često prelazili „u ovacije, neprekidno iskreno povlađivanje glumcima čak i kod otvorenog zastora i obilno cvieće.”525 No, iako je oduševljeni kritičar Livadič ustvrdio da će u tom trijumfu „moći uživati još za dugo i pretenciozni i najširi krugovi naše kazališne publike,”526 predstava se na repertoaru zadržala kratko: do kraja sezone odigrano je samo pet repriza.
Bilješke:
495 – Tomislav TANHOFER (Antunovac kraj Pakraca, 21. XII. 1898 – Split, 21. VI. 1971), glumac, redatelj, prevoditelj, scenograf i književnik. Jedna od najsvestranijih osoba hrvatskoga glumišta: dramski i karakterni glumac, studiozan redatelj suvremenog izričaja, teatrolog, prevoditelj dramskih djela, pedagog, umjetnički voditelj u nekoliko kazališta.
Nakon studija filozofije u Beču i Zagrebu, od 1921. godine zaposlen u Narodnom kazalištu u Osijeku kao glumac, savjetnik više intendanata i redatelj. Uskoro postaje urednik osječkog Kazališnog lista. Zatim dolazi u Zagreb gdje radi kao tajnik drame (1934-1935) te kao pomoćnik direktora Drame (1935-1936). Nakon toga postaje glumac i redatelj novoosnovanog Pozorišta dunavske banovine (Novi Sad – Osijek – Split). Od 1940. ponovno je u Zagrebu gdje s prekidima ostaje do 1945. Bio je intendant u Banjaluci i Osijeku. Od 1945. do 1947. je umjetnički ravnatelj u Splitu, a zatim prelazi u novoosnovano Jugoslavensko dramsko pozorište u Beogradu. U mirovinu odlazi 1965. godine s mjesta ravnatelja Drame u Splitu. Kao glumac Tanhofer je, uz ostale, ostvario uloge Hamleta, Kneza Miškina u Idiotu Dostojevskog, Krležinih likova: Leona, Križovca, Urbana i drugih, a u vrijeme NDH bio je u naponu stvaralačke snage. Od važnijih redateljskih ostvarenja ističu se: Hamlet i Hasanaginica, Antigona, Kralj Edip, Fedra, Candide, Putnik bez prtljage, Don Carlos, Braća Karamazovi, Glorija, Orestija… koje je režirao širom Jugoslavije. Jedini je hrvatski redatelj cijeloga Krležina ciklusa o Glembajevima. Pisao novele (zbirka novela Poplava, 1943) i niz memoarskih tekstova. (HAZU, Kartoteka osoba, fasc. T. Tanhofer i I. Tanhofer.; Tko je tko u NDH, 396. Zbornik Matice srpske za scenske umetnosti i muziku br. 30-31, Novi Sad, 2004.; Enciklopedija HNK; Hrvatska pozornica, Zagreb, 14. XI. 1943., 5-7).
496 – Nova Hrvatska, Zagreb, 11. XI. 1943.
497 – Hrvatska pozornica, Zagreb, 21. XI. 1943, br. 10, 5.
498 – Prosvjetni život, Zagreb, IV i V. 1944., br. 22/23, 77.
499 – Premijera je bila 2. listopada 1943. u Malom kazalištu. Režija: Kalman Mesarić, scenografija: V. Žedrinski, u glavnoj ulozi nastupio je J. Daneš.
500 – Premijera je održana 23. listopada 1943. Režija i adaptacija: T. Strozzi. Scenograf: M. Trepše, a igrali su M. Grković, E. Hafner, H. Nučić, S. Syrek, M. Merlić, J. Martinčević i dr.
501 – Praizvedba je održana 4. studenog 1943. u režiji glumca J. Martinčevića. Scenograf: A. Potočnjak. Igrali su J. Rakuša, J. Martinčević, B. Kraljeva, B. Špoljar.
502 – Hrvatska revija, Zagreb, br. 12/1943., 675.
503 – Premijera ove drame praizvedene u Splitu 1933. održana je 18. studenog 1943. u režiji B. Gavelle. Scenograf: V. Zedrinski. Igrali su: J. Maričić, V Maričić, I. Petri, J. Šokčević, J. Lovrić i dr.
504 – Praizvedba ove komedije bila je u Malom kazalištu 20. studenog 1943. u režiji samog Foteza i scenogafiji A. Potočnjaka. Igrali su „punim elanom” (HR, 1/1944, 51.) G. Huml, S. Flego, A. Alliger, V Timer, H. Nučić, B. Šembera, T. Strozzi, S. Vujatović i drugi.
505 – Hrvatska revija, Zagreb, br. 1/1944., 51.
506 – Branko GAVELLA: „Epitaf propaloj drami”, Spremnost, Zagreb, 20. II. 1944.; Nikola BATUŠIĆ, Gavella – književnost i kazalište, GZH, Zagreb 1983.
507 – Praizvedba je održana 12. siječnja 1944. U predstavi su sudjelovala čak 32 izvođača na čelu sa Strozzijem kao Tomislavom. Scenograf: Krsto Hegedušić. (“sjajna i ozbiljno proučena oprema” B. Livadić u Hrvatskoj reviji br. 2/1944.). To je ujedno i treće Strozzijevo povijesno djelo, nakon tematiziranja Zrinskog i Frankopana te Gaja. Drama je u kolovozu 1940. godine osvojila prvu nagradu na natječaju za najbolje dramsko djelo koji je raspisalo Društvo za podizanje spomenika kralju Tomislavu u Zagrebu, u prigodi buduće svečanosti otkrivanja spomenika hrvatskom kralju Tomislavu. Autor je nagrađen s 15.000 dinara. (Hrvatska pozornica, Zagreb, 9. I. 1944., 17, 5.) Strozzi, kao „najzaposleniji glumac zagrebačkog kazališta” (Marko FOTEZ, Theatralia, Zagreb, 1944.) ovom je „efektnom svečanom igrom” obilježio 25. obljetnicu rada te zato dobio i lovor-vijenac, ali je i kao dramatičar i kao glumac dobio loše kritike. Maraković je ustvrdio da bi bio bolje učinio da je za jubilej „odabrao koju od svojih salonskih uloga” jer je uloga Tomislava „problematična” i nevezana za njegov glumački talenat jer „u njoj ima u jednu ruku mnogo apriornosti (…) i ideološke filozofijske težine, te ne daje pravi dojam životne cjeline.”(Spremnost, Zagreb, 16. I. 1944.)
508 – HAZU, Ostavština Tito Strozzi, Tomislav, str 113.
509 – Praizvedba je održana 1. travnja 1944. u režiji H. Nučića i scenografiji Z. Franjetića. Igrali su T. Tanhofer, T. Strozzi, H. Nučić, V Podgorska, J. Daneš.
510 – Hrvatska revija, Zagreb, br. 5/1944., 268
511 – Praizvedba je održana 30. ožujka 1944. u režiji K. Mesarića, scenografiji J. Driženka. Igrali su V. Beck, M. Popović, M. Lovrić, S. Sirek.
512 – Praizvedba je održana 29. travnja u režiji M. Perkovića i scenografiji A. Potočnjaka. Igrali su M. Grković, J. Maričić, E. Hafner, J. Sokčević, J. Martinčević, B. Sembera. Nikolić je te godine napisao i libreto za Gotovčevu operu Kamenik, praizvedenu 1946. godine. (Nedjeljko FABRIO, „Gotovac i Tijardović ili dva skandala glazbenoga kazališta u hrvatskom socrealizmu”, Kolo, br. 1, Zagreb, 2002.)
513 – Premijera je održana 6. prosinca 1943. u režiji T. Strozzija. Scenograf: V. Žedrinski. Igrali su: T. Strozzi, D. Dujšin, B. Kraljeva, J. Sokčević, M. Lovrić i dr.
514 – Komediju iz 1897. godine, postavljenu prvi put u Zagrebu, preveo je i režirao Kalman Mesarić. Scenograf i kostimograf: V Žedrinski. Igrali su B. Krleža (“premlada maska” -NH, Zagreb, 24. III. 1944.), D. Stiplošek, J. Lovrić, J. Sokčević, Đ. Dević i dr.
515 – Hrvatska revija, Zagreb, 5/1944., 275.
516 – Premijera je održana 22. lipnja u prijevodu i režiji K. Mesarića i scenografiji V. Žedrinskog. To je ujedno bila i proslava jubileja glumca V. Bečka. Igrali su još E. Dragman, A. Alliger, J. Daneš i dr.
517 – Ta je drama iz 1918. godine premijerno izvedena 4. veljače 1944. u prijevodu D. Dujšina i režiji Mirka Perkovića čiji je to bio redateljski debi u Zagrebu. Scenograf: M. Trepše, a igrali su B. Kraljeva, S. Sirek, M. Grković, V. Beck, J. Pukšec.
518 – Nova Hrvatska, Zagreb, 6. II. 1944.
519 – Prosvjetni život, Zagreb, IV i V. 1944., 22/23, 82.
520 – Spremnost, Zagreb, 13. II. 1944.
521 – Premijera je održana 16. prosinca 1943. u režiji i scenografiji V. Rabadana i koreografiji Ruže Jurković. Igrali su I. Petri, M. Dimitrijević, M. Borska, V. Maričić i cijeli mladi ženski ansambl od 16 glumica.
522 – Nova Hrvatska, Zagreb, 19. XII. 1943.
523 – Spremnost, Zagreb, 25. VI 1944.
524 – Premijera je održana 17. lipnja 1944. u prijevodu T. Tanhofera, režiji T. Strozzija i scenografiji V. Žedrinskog. Igrali su: T. Strozzi, B. Kraljeva, M. Crnobori, J. Rakuša („savršena gluma” PŽ, 26/27 1944.), M. Dimitrijević i dr.
525 – Spremnost, Zagreb, 25. VI. 1944.
526 – Hrvatska revija, Zagreb, 7/1944., Prosvjetni život, Zagreb, VIII. i IX. 1944., br. 26/27, 202.
Snježana Banović u knjizi „Država i njezino kazalište“, „Profil“, Zagreb, 2012.
