Hrvatski Fokus
Povijest

Pjesnik isusovac Josip Betondić

Ružne pošalice na račun pelješkoga čestitoga puka

 

Pomalo skandalozan je pjesnik Josip Betondić (1709.-1764.), za ono vrijeme, pogotovo uzmemo li u obzir njegovo redovništvo. Čovjek je čovjek, pak i u doba Rimljana i u doba Venecije i u doba jezive Francuske revolucije. Skladan i konzervativan Dubrovnik ima svoja sita i rešeta, pak i blagi i čestiti Džono Palmotić piše Gomnaidu i naziva kneza usranim, ili kada se razbludnik svećenik Ignjat pl. Đurđević neljudski ruga sirotici sa otoka Lopuda jer je dobila frančeza (sifilis). Vlaho Stulli sa Katom kapuralicom odaje mi primjer mizoginije, mizantropije i odvratne vulgarnosti.

Betondić ima donekle mjere u svojim ružnim pošalicama na račun pelješkoga čestitoga puka sa kojim je živio i od kojega je živio. Za ljubav duhovitosti donijet ću neke njegove ulomke koje je Fran Kurelac pogrješno pripisivao F. Sorkočeviću.

Pastirica koju je tobož neki težak u snu obljubio (a ona hodi otvorenih prsa!) i učinio “nosećom” slikovito opisuje Pelješane dobrom starcu kojeg naziva ćajko(tata), valjda Betondiću.

“Ne smje mladić sad mladici ljuven pogled okom dati,     

Paček rodjak svoj rodici ne smi dobar dan nazvati, Sve se veće izrodilo, o nemiru svaki radi,

Sve se sada podililo, s kućam, s bićem, s vinogradi.

Nu pogledaj s desno selo, on se zove Osobjava. Od pri rado i veselo, sad pustošno  ko dubrava (šuma). U tom selu glad zločesti sve bi od davna pomorio, Da ne umidu vrše plesti, al` da smrik nije urodio (vrsta borovnice).

Krajem doli sad pogleda` i vidjet ćeš Trpanj misto, Mjesto koe se sadar gleda, prem halavo i nečisto. Ondi se od prije porodilo svjesnijeh ljudi časna roda,

A sad se je nakotilo izgomedi i izroda. Nije čovjeka, žene nije, da zna čto je ljubko dilo,

Tu se skladno bit ne može, sve se e ribom usmrdilo, Nu diklica (djevojka) k(oj)a ako je,

ter je narav lijepom stvori: Bizgićavo (besposleno) veoma to je; najprije stravi, pak umori.

Dvije Vrućice (naselja Gornja i Donja, op., T.T.) za tem gleda, među brdim sred doline,

Al` vidjet ćeš ti ureda da od glada plače i gine. Tu su ljudi glave ohole, svaka žena je proždrlica,

Ne iziđeš živ od tole (odatle) od tih žena izješnica, Ne b’ Vrućičku dokturiju sto bivola odagnali,

A Vrućičku svu srmiju (neko bilje?) drobni (sitni) mravi osmucali.

Gledaj pako od Prijevora sva ostala sela k(oj)a su, Il velika ili mala, ko živinska stada da su.

Sve tuguje, sve se tuži, nije svjesna tu čovjeka; Svi sbabljeni kako (s)puži, sveh ubila tuga njeka.

Nu sred tuge koju drže, i na obrazu koju kažu, Od mazgače ime uzdrže, i ko mazge težko lažu.

Zatem ćajko razgledat ćeš Kunu selo znamenito, I u njemu ugledat ćeš glave tvrde stanovito;

Tvrde glave svijesti slabe, svekolike šupljoglavo, Svijem vazda tuđe grabe, staro i mlado sve grintavo. Pak nizdoli tu pogleda selo koje jest od Rte(Rt je Pelješac), I u njemu čeljad gleda kako da su zvieri od grote (spilje) To je kotilo od vještica, pod orahom tute stoju;

To su ljudi svinjskog lica, žene bradu tu imaju  S ljeve pak selo gleda  donje i gornje Pijavičino;

Sgrade lijepe i bez reda, neuredno i neobično Tu su prve glave od župe, tu su čudni senaturi,

Vijeća od Rta tu se kupe, tu su vrućički dokturi Paček rijet sam mogla prije, quintessenza (peta supstanca u alkemiji, misli na jezgro, srž op., T.T.) da je prava Tu Vrućičke malizie (zlobe) k(oj)a sve mazge nadpasava. Za Prijevorom blizu mora, jedno selo još stanuje

Gdje svršiva Ćiskin (brdo se zove Čučin) gora: Trsteno se imenuje (Trstenik, stari Trstenik se odalečio od mora u strahu od gusara, Trsteno je u Primorju, op., T.T.)

Ali pravo da od nebi (neba) u dno jame dalek stoji: Selo e koje sveđ u sebi prem  himbenu čeljad goji   Tu su ljudi svi brodari, brodit more idu u festi, Nu su nad svimi tovari (tovar je i teret i magarac); a na suhu furbi lesti (hitre pameti, furbasti)

Nad svijem selim vrh svijeh sgrada Potomnje (Potomlje) se paka vidi:

Dvori u njem kako od grada; sred dva brda lijepo sidi. Ti bi reko da po blagu stan ono je od pokoja, Ali nije, neg po vragu od žalosti i od znoja  Iz onega mjesta jadna  mir se i pokoj dalek tjera, Ter života sred neskladna još se uzdrži stara vjera…

Tu se pastirica rodila u obitelji Poljanić. Sada je nenavidne seljanke napadaju jer je trudna, a ona i ne zna kada i kako se to dogodilo.

Preskačem seosko vijeće Potomjana gdje neki lukavo vade mladu ženu od sramote, drugi iznose praznovjerja (da je začela od vjetra, punoglavca isl), treći se pozivaju na viđeno u Veneciji ili mudrost Kalkute u Indiji.

Tu su i danas ista prezimena, a opis je vrlo šaljiv i vjerojatno vjerodostojan stvarnom nekom događaju, ili događajima. Blaga šaljivost, osim u ovom slučaju opisa nekog seoskog mudraca.

“Nikolica, gran dottore mi mučaše, Prid njim staše strcalica (vjerojatno primorski krastavac žute boje kojemu se plod rasprskava, možda mu je nos takav?, op., T.T.), libro (knjigu) u ruci on držaše,

A oćali (naočale) nad očima, o pasu mu tabacchiera (posuda za duhan), Vas izgnušen krmeljima, a na glavi capelliera (valjda neka smiješna kapa, inače kutija za šešire)

Kadar začu s ke nezgode smeća at se učinila, i da cijeć te male sgode sva se župa uzbunila;

Razdre libro, razbi oćale, turnu nogom strcalicu  Pak zavika “che gran male? (koje veliko zlo?) zabijte se u guzicu”

Dikla (djevojka) prista, a ja lako u nje krilo glavu skučih

S njom proplakah, pak polako sve u pjesan kratku stučih.”

Teo Trostmann

Povezane objave

Velikosrpstvo i ‘Nož’ Vuka Draškovića

HF

Bitka kod Varne (2)

HF

Pobjeda hrvatske vojske kod Kőszega

HF

Ne ću ovog časa govoriti o Roveru i o tomu koliko je on toga bio svjestan i koliko je u njemu prevladala osobna ambicija nad interesima Odpora

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više