Kako je i zašto The Jerusalem Post dopustio osvjedočenim srpskim plaćenicima – Efraimu Zuroffu i Aleksandru Nikoliću – da šire velikosrpske laži u tom cijenjenom izraelskom mediju!?
U nedavnom članku Thompson promiče iskrivljavanje holokausta – njegove laži koje su neosporive, objavio je The Jerusalem Post, a napisali Efraim Zuroff i Aleksandar Nikolić, obojica autora kritiziraju hrvatskog pjevača Marka Perkovića, svojim obožavateljima poznatog i kao Thompson, i njegov nedavni koncert koji je privukao više od 500.000 ljudi zbog navodnog promicanja ‘iskrivljavanja holokausta’ kroz njegovu glazbu i prošle javne izjave.
Iako su neke opće zabrinutosti zbog povijesnog revizionizma od strane malog broja pojedinaca u rekordnoj gomili možda opravdane, članak zanemaruje značajno pitanje: manipulaciju balkanskom poviješću, viktimologijom i demografskim narativima od strane Srbije kako bi pomogla u jačanju vlastitih tvrdnji o žrtvi i genocidu.
Još jedan mračniji zaključak je da su ova dva autora, koji su obojica zamaglili tvrdnje o genocidu, u isto vrijeme pokušali prikriti ono što je postalo sramota za integritet povijesti holokausta.
Ulazi gospodin Holokaust
Otkako je preuzeo ulogu u Centru Simon Wiesenthal 1998. godine, Efraim Zuroff – nadimak, s mješavinom poštovanja i nelagode, “gospodin Holokaust” – sve se više nalazi u središtu oluja koje je uglavnom sam stvorio.
Nekoć cijenjen kao neumorni progonitelj nacističkih bjegunaca, Zuroffov mandat obilježen je sve većim radijusom kontroverzi: od njegove odbacujuće retorike o žrtvama iz bivše Jugoslavije do diplomatskih pogrješnih koraka koji su otuđili dugogodišnje saveznike i sada, paradoksalno, do stavova koji ugrožavaju samo sjećanje za koje tvrdi da ga štiti.
Poricanje, kao što nas povijest podsjeća, rijetko je jednosmjerno.
Razmotrite, na primjer, Zuroffove izjave o masakru u Srebrenici 11. srpnja 1995., u kojem su snage bosanskih Srba pogubile više od osam tisuća Bošnjaka – zločin koji su UN, EU, SAD i Izrael, zajedno s većinom međunarodne zajednice, nedvosmisleno priznali kao genocid.
Zuroff, oštro odstupajući od ovog konsenzusa, javno je doveo u pitanje tu oznaku na temelju toga da su “ubijeni samo muškarci”, što je tvrdnja koja je pravno neutemeljena koliko i moralno zabrinjavajuća.
Reakcija je bila brza i osuđujuća. Među onima koji su izrazili zaprepaštenje bio je pokojni Elie Wiesel, preživjeli holokausta i dobitnik Nobelove nagrade, koji je smatrao da je Zuroffova logika ne samo duboko manjkava, već i nagrizajuća za sam integritet priznanja genocida. U razdvajanju semantičkih dlaka, tvrdili su kritičari, Zuroff je riskirao sužavanje definicije genocida na načine koji bi mogli narušiti i odgovornost i sjećanje.
Zuroffov prijatelj i kolega, stručnjak za holokaust Gideon Greif, 2022. godine poništio je planiranu čast iz Njemačke nakon sve većih kritika zbog sličnog kontroverznog stava o pokolju u Srebrenici.
Predstavljajući iskrivljenu verziju povijesti, srpski nacionalisti potiču osjećaj kolektivne žrtve, na što je aludirala dr. Lea David sa Sveučilišta u Haifi kada je napisala: “Posebno u balkanskim državama, neželjene posljedice prisilne memorijalizacije bile su visoke i još uvijek se razvijaju.”
Nije slučajno da su bosanski Srbi iskoristili ovu lažnu kolektivnu žrtvu kako bi opravdali svoj masovni pokolj u Srebrenici prije točno 30 godina.
U doba kada su antisemitizam i visceralna mržnja prema Židovima sada gotovo normalizirani, promicanje spornih tvrdnji koje imaju malo veze sa samim Židovima riskira dodavanje ulja na vatru kod onih koji mrze Židove i koja sada bjesni od Gaze do New Yorka, Londona i Melbournea.
Manipulacija demografijom potiče mitomaniju
Srbija je optužena za krivotvorenje povijesnih podataka o stanovništvu kako bi preuveličala broj etničkih Srba koji su bili žrtve nasilja tijekom Drugog svjetskog rata i jugoslavenskih ratova 1990-ih.
Istraživački izvještaji sugeriraju da je 2024. godine srpska ultranacionalistička vlada predsjednika Aleksandra Vučića izmijenila svoje povijesne demografske podatke kako bi prikrila rast stanovništva od 20 % u isto vrijeme kada je židovska populacija u Europi pala za gotovo dvije trećine, uglavnom zbog holokausta, kako bi se Srbi prikazali kao primarne žrtve na Balkanu tijekom Drugog svjetskog rata.
Ova manipulacija služi ne samo za prikupljanje međunarodnih simpatija, već i za skretanje pozornosti s vlastite uloge Srbije u zločinima počinjenim u tim razdobljima.
Sovjetski koncept DARVO-a, ili Skrenite napad obrnute žrtve i počinitelja, dugo je bio taktika koju je prakticirao Beograd.
Stoga nije udarna vijest da je jedan od koautora spomenutog članka, Aleksandar Nikolić, sablasno šutio o ovom pitanju.
Jednako ne iznenađuje i Nikolićeva šutnja o fenomenu koji se nastavlja na vidiku: postjugoslavenska rehabilitacija srpskih nacističkih kolaboracionista također je obilježena u kipovima i rebrendirana u javnim narativima diljem regije.
Sa svoje strane, Zuroff je dosljedno minimizirao, ako ne i potpuno zamagljivao, ratnu stvarnost statusa “Judenfrei” Srbije tijekom Drugog svjetskog rata, kada je ubijeno gotovo 15.000 Židova, od kojih su mnoge počinili lokalni suradnici. Ova brojka predstavljala je više od 90 % predratnog židovskog stanovništva Srbije.
Godine 2019. izbila je kontroverza nakon što je predškolskoj ustanovi odobren rad na području Starog Sajmišta, mjesta bivšeg nacističkog koncentracijskog logora u Beogradu. Odluka je izazvala kritike preživjelih holokausta, povjesničara i skupina za ljudska prava, koji su rekli da je taj potez duboko nepoštovanje, pogotovo jer planovi za dugo obećani spomenik na tom mjestu i danas ostaju neostvareni.
Iako je Zuroff napravio uspješnu (i unosnu) karijeru razotkrivanjem iskrivljavanja holokausta, ostao je neobično tih o pitanjima poput ovog.
Razni nezavisni glasovi tijekom godina razmišljali su o tomu zašto se njegov vlastiti moralni kompas čini neobično neusklađenim kada je u pitanju srpska kolaboracionistička prošlost – prošlost koja ne samo da se ne kaje, već se u mnogim krugovima otvoreno slavi.
Važnost točnog povijesnog prikaza
Točan povijesni prikaz ključan je za razumijevanje složenosti prošlih sukoba i sprječavanje budućih zvjerstava. Manipuliranje demografskim brojkama i povijesnim narativima ne samo da iskrivljuje istinu, već i ne poštuje sjećanje na sve žrtve, bez obzira na njihovo etničko podrijetlo.
Bitno je da međunarodna tijela, povjesničari i edukatori kao što je Yad Vashem surađuju kako bi osigurali da se povijest podučava i pamti onakva kakva se zaista dogodila.
Iako koncert Marka Perkovića Thompsona možda nije bio po svačijem glazbenom ukusu, autori tvrde da nije veličanje giga-događaja masovnih ubojica, već slavlje opstanka, otpornosti i vjere u stoljetni ideal hrvatskog identiteta, slobode i demokracije. I također, naravno, glazba.
Iako je suočavanje sa slučajevima iskrivljavanja holokausta važno, a možda čak i obvezno, oni ne bi trebali dovesti do refleksivnih reakcija, poput ove na europskom ljetnom rock koncertu.
Jednako je važno prepoznati i osuditi manipulaciju drugim povijesnim podacima poput one koju promovira Srbija, kao i primijetiti da su ovu manipulaciju koristili zloćudni igrači – posebno u arapskom svijetu i, u novije vrijeme, na krajnjoj desnici – kako bi otvoreno propitali užase i valjanost holokausta.
Samo uravnoteženom predanošću, istini i točnosti, možemo se nadati postizanju istinskog pomirenja i razumijevanja na Balkanu.
U vrijeme kada napetosti u toj regiji rastu, takva uravnotežena predanost istini i točnosti uvelike bi prigušila nacionalističku vatru koja ponovno gori diljem Srbije.
Kao što kaže stih iz jedne popularne Thompsonove pjesme: “Ako ne znate što se dogodilo, pitajte svaki kamen našeg grada Dubrovnika.”
O autoru
Novinar i urednik sa 25 godina iskustva, uključujući izvještavanje iz Bosne, Japana i cijele Australije; fokus uključuje IT, etiku i geopolitiku.
