Europska unija je 1990-ih počela razvijati vlastite politike i instrumente kako bi pružila “europski” odgovor na globalne izazove migracija
Europska unija je 1990-ih počela razvijati vlastite politike i instrumente kako bi pružila “europski” odgovor na globalne izazove migracija. Cilj i misija je uspostava “zajedničkog europskog sustava azila” ili skraćeno CEAS-a. U sklopu tog projekta EU je posljednjih godina donijela niz direktiva i uredbi, što je dovelo do postupnog usklađivanja i ujednačavanja nacionalnih politika azila i migracija.
S rastućim brojem izbjeglica sredinom 2010-ih, regulatorni sustav EU-a bio je podvrgnut testiranju otpornosti na stres. Od 2015. takozvana “izbjeglička kriza” razotkrila je slabosti sustava i dovela do brzog povećanja broja prijedloga reformi. Istodobno su tijekom ove krize postali očiti duboki rascjepi i sukobi između država EU-a. U svojoj knjizi “Sumrak Europe” stručnjak za EU Ivan Krastev opisuje posljedice rascjepa, koji se i danas može osjetiti, kao “gorak raskol u Europskoj uniji i oživljavanje podjele između Istoka i Zapada koja je prevladana 1989. godine”.
Pitanja migracija i azila postala su europski zadatak tek kada je Europska zajednica 1980-ih provela svoje planove za ukidanje kontrola na unutarnjim granicama. Time je “europeizacija” tih područja politika stavljena na dnevni red. Projekt stvaranja europskog “područja slobode, sigurnosti i pravde” sadržan je u Ugovoru iz Amsterdama, koji je stupio na snagu 1999. godine, a imao je za cilj staviti sva pitanja vezana uz imigraciju, odnosno azilnu, imigracijsku i viznu politiku, pod paneuropsku odgovornost. Ukidanjem kontrola na unutarnjim granicama, bez kojih ne bi funkcioniralo jedinstveno tržište na kojem bi se ljudi i roba te kapital i usluge trebali slobodno kretati, pojavila se i potreba za daljnjom “europeizacijom” u susjednim područjima.
Pojedinačni koraci prema “više Europe”
Schengenski ugovor
Od 1990-ih Europska komisija donijela je brojne direktive kako bi postigla usklađivanje prethodnih nacionalnih propisa u području azila i migracija. Potpisivanje Schengenskog ugovora 1985. omogućilo je ukidanje graničnih kontrola; ovaj ugovor u početku je potpisalo samo pet država EZ: Njemačka, Francuska i tri zemlje Beneluksa. U tom su kontekstu postigli dogovor o bliskoj suradnji u području migracijske politike, politike azila i vizne politike. Ovaj korak je bio važan, jer je od sada izdavanje viza schengenskoj zemlji bila svojevrsna “slobodna propusnica” za kretanje po cijelom schengenskom području. Činjenica da u početku prednjači samo mala skupina država sasvim je tipična za postupnu europeizaciju koju istraživanje EU opisuje kao “diferenciranu integraciju” ili “Europu više brzina”: “avangarda” prednjači, skuplja iskustva u uskom krugu, testira šanse za suradnju, a ako stvari idu dobro, broj država postupno raste. Schengenska suradnja uključuje i države kao što su Lihtenštajn, Norveška i Švicarska koje čak nisu članice EU-a – još jedna posebnost u ovom području politike je da države članice EU-a i države koje nisu članice EU-a vrlo blisko surađuju u tom području.
Dublinska konvencija
Dublinska konvencija iz 1990. bila je daljnji korak u “europeizaciji” politike azila, koja je izvorno bila organizirana isključivo na nacionalnoj razini. Tom konvencijom, koja je sada integrirana u “Zajednički europski sustav azila” (CEAS), određuje se koja je europska država odgovorna za obradu zahtjeva za azil. Time se osiguralo da izbjeglice koje traže zaštitu i prvi put dođu do “europskog” tla u zemlji EU-a imaju jamstvo da će država EU-a preuzeti odgovornost za postupak azila.
Frontex
Osnivanje agencije za zaštitu granica Frontex i osnivanje potpornog ureda za azil EASO daljnji su instrumenti “europeizacije” politike azila i migracija. Ovlasti Frontexa opetovano se kritiziraju; u medijima i istragama postoje izvještaji o nezakonitom protjerivanju izbjeglica tijekom Frontexovih operacija na Mediteranu te da postoji suradnja između Frontexa i libijske obalne straže, koja – prema optužbama – preuzima izbjeglice i sprječava ih da prijeđu Mediteran, vraća ih u Libiju i tamo ih zadržava u kampovima. Kritičari već dugo optužuju Frontex i EU za izgradnju “tvrđave Europe” – problematičan pojam. Lara Möller i Julian Bruns s bloga “Mozaik: Rekomponiranje politike” ističu da izraz “tvrđava Europa” potječe od nacističkog režima: “Malo je ljudi svjesno da je ‘Tvrđava Europa’ nacistički pojam. U tom smislu, to je bila metafora koja je označavala “snagu protiv saveznika” na početku Drugog svjetskog rata. U ‘Trećem Reichu’, Hitler je proglasio teritorije Europe koje su okupirali nacisti ‘tvrđavom’ koju treba braniti od invazije Saveznika.”
Smrtni slučajevi na Mediteranu. Grafika: statista / Izvor: UNHCR / https://de.statista.com/infografik/14679/tote-und-vermisste-auf-der-mittelmeer-route/
“Izbjeglička kriza” 2015. – porast zahtjeva za azil
U okviru “Zajedničkog europskog sustava azila” objedinjene su brojne pojedinačne mjere: To uključuje, na primjer, Direktivu o kvalifikaciji, kojom se utvrđuju jedinstveni standardi i načela za priznavanje izbjeglica; drugim direktivama detaljno se uređuju uvjeti prihvata i postupci azila u državama članicama EU-a.
U svibnju 2015. godine Europska komisija predstavila je “migracijsku agendu” s dodatnim prijedlozima, koji su – kao što je postalo jasno nekoliko mjeseci kasnije, u takozvanoj “izbjegličkoj krizi” – trebali postati vrlo važni.
To uključuje, na primjer, pristup “žarišnih točaka” i ideju raspodjele izbjeglica na temelju kvota među svim državama članicama EU-a. Koncept “žarišne točke” namijenjen je pomoći državama na terenu, koje se moraju registrirati i brinuti o pristiglim izbjeglicama; to se odnosi na Italiju i Grčku, ali i na Cipar i Maltu, koji zbog svojeg zemljopisnog položaja moraju brinuti o velikom dijelu izbjeglica koje su u Europu došle preko Mediterana ili iz Turske i ovise o potpori i solidarnosti.
Razvoj broja zahtjeva za azil u zemljama EU-a
Znatno povećanje broja zahtjeva za azil (prvi i naknadni zahtjevi) od 2014. do vrhunca 2015. stavilo je postojeće strukture i instrumente EU-a na težak test: dok se u razdoblju od 1998. do 2013. broj zahtjeva za azil podnesenih u državama EU-a kretao između dobrih 300 000 i 400 000, 2015. dosegnuo je granicu od 1,3 milijuna. Budući da su zahtjevi za azil bili vrlo neravnomjerno raspoređeni u apsolutnom broju i u odnosu na broj stanovnika, postavilo se pitanje kako EU i njezine države članice mogu organizirati model unutareuropske solidarnosti i preraspodjele. Sve veći broj zahtjeva za azil uglavnom je posljedica građanskog rata u Siriji i činjenice da mnogi ljudi nisu vidjeli šanse za skori kraj rata te su stoga krenuli u Europu potražiti zaštitu i pomoć. Odakle dolaze tražitelji azila.
“Europska” i “kozmopolitska” solidarnost
Solidarnost je središnje načelo, ona igra važnu ulogu u koheziji ne samo u malim skupinama kao što su obitelji ili seoske zajednice. Solidarnost je također vrlo važna u Europskoj uniji i na globalnoj razini. Načelo solidarnosti navedeno je na nekoliko mjesta u Ugovoru o EU-u. S takozvanom “izbjegličkom krizom”, koja je kriza migracijske politike, europska solidarnost bila je podvrgnuta “testu stvarnosti”, kako pišu politolozi Annegret Bendiek i Jürgen Neyer:
“Izbjeglička kriza”, navode u analizi iz ožujka 2016., “jasno je pokazala da gotovo da nema solidarnosti između država članica EU-a. Od rujna 2015. zemlje Unije kao što su Mađarska, Slovenija, Austrija i Hrvatska reagirale su na izbjegličke tokove prema vlastitom nahođenju, uglavnom bez savjetovanja sa susjednim zemljama. Djelomično ili potpuno zatvorili su svoje granice, čime su problem premjestili na najbližeg susjeda na jugoistoku.”
U svojoj analizi dvojica autora ističu da osim “nacionalističke” i “europske” perspektive solidarnosti, postoji i “kozmopolitska solidarnost”. Kozmopolitska koncepcija odbacuje “bilo kakav drugačiji tretman ljudi koji je opravdan kriterijima kao što je nacionalnost”. Solidarnost u tom smislu znači da države članice EU-a blisko surađuju s Agencijom Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR). Veliki požar u kampu “Moria” na otoku Lezbosu u rujnu 2020. dospio je na naslovnice diljem svijeta. Katastrofalni uvjeti u izbjegličkim kampovima na grčkim otocima poznati su već dugo, ali samo su slike zapaljenog logora i očaj ljudi učinili politički neuspjeh vidljivim. Za EU i njezine države članice televizijske slike bile su podsjetnik na poboljšanje neodrživih uvjeta u smislu “europske” i “kozmopolitske” solidarnosti. Zato što EU takvim slikama ugrožava svoj kredibilitet kao zajednica vrijednosti i kao “normativna sila” koja se zalaže za ljudska prava i humanitarni zakon o izbjeglicama.
U svojoj knjizi “Koje granice su nam potrebne?”, stručnjak za migracije Gerald Knaus formulirao je apel koji je još uvijek valjan s obzirom na trenutnu situaciju:
“U vrijeme kada je pravo na azil pod pritiskom diljem svijeta, Europa bi trebala biti svjetionik za humanitarnu izbjegličku politiku.”
Hoće li države članice EU-a ispuniti ovu tvrdnju, ostaje za vidjeti u nadolazećim godinama. Neki promatrači postavljaju upitnik nad tim i prilično su skeptični.
“Pakt o azilu i migracijama”: “fleksibilna solidarnost” kao rješenje?
U rujnu 2020. Europska komisija predstavila je “Pakt o migracijama i azilu”. Ovaj zakonodavni paket sadržava deset pojedinačnih mjera i trebao je biti predstavljen mnogo ranije. Koordinacija između Bruxellesa i europskih prijestolnica bila je teška. Cilj je bio preispitati iskustvo EU-a u tim područjima, koje su mnogi opisali kao neuspjehe i katastrofe, te pronaći rješenje kojim bi se premostio jaz između država EU-a. Ideja nije bila osloboditi države koje kategorički odbacuju preraspodjelu izbjeglica i ne dopuštaju da ih politički pritisak ili presude Europskog suda pravde odvrati od njihove političke odgovornosti.
Pakt, koji će dovesti do reforme dublinskog sustava, ima različite ciljeve: ubrzanje postupaka azila, predanost svih država EU-a “europskoj solidarnosti”, koja se, međutim, – a to je rezultat procesa političkog učenja unutar EU-a – može ostvariti na različite načine. To znači da bi zaista sve države EU trebale biti odgovorne, bez obzira na njihovu “zabrinutost” (kao u slučaju Italije i Grčke) i bez obzira na njihove opće političke ili ideološke rezerve prema izbjeglicama iz određenih regija i “stranih kultura” (kao u slučaju Poljske i Mađarske).
Prijedlog Europske komisije više ne prepušta državama članicama da odluče hoće li pokazati solidarnost, već samo kako će to učiniti. U jednom slučaju to može značiti da su države spremne prihvatiti izbjeglice prema određenom ključu, a u drugom slučaju države će se obvezati na pomoć u organizaciji repatrijacije nepriznatih izbjeglica.
Bilo je mnogo kritika na račun ovih prijedloga, ali to je i zbog činjenice da je zadatak pronalaženja političkog rješenja koje će opravdati globalnu odgovornost EU-a i njegovih država članica, kao i njezinu sliku o sebi kao čuvara ljudskih prava i humanitarnog prava o izbjeglicama, sve samo ne lak zadatak, kao što je Petra Bendel, predsjednica Stručnog vijeća njemačkih zaklada za integraciju i migracije (SVR), čuven:
“Izgradnja mosta između vrlo različitih interesa država i ispravljanje humanitarne katastrofe europske izbjegličke politike nedvojbeno je herkulovski zadatak.”
Granice europske izolacije – pushbackovi i granične ograde
O takozvanim pushbackovima, s kojima se migranti koji stvarno žele podnijeti zahtjev za azil u nekoj zemlji prisilno guraju natrag na granicu, već neko vrijeme iznova izvještavaju mediji, nevladine organizacije poput Amnesty Internationala ili same izbjeglice, oni nisu novi razvoj događaja. Takvo prisilno vraćanje je nezakonito, krši pravo EU-a i Ženevsku konvenciju o izbjeglicama. Prema pravnoj situaciji, osobe koje stignu u zemlju EU-a i zatraže azil imaju pravo na ispitivanje i postupak.
Posebno zbog nove situacije u Afganistanu kao rezultat talibanskog preuzimanja vlasti u ljeto 2021., sve više ljudi sada ponovno bježi iz svoje matične zemlje, što dovodi do ponovnog odbijanja u zemljama poput Grčke, Poljske i Hrvatske. Najnoviji razvoj događaja još jednom jasno pokazuje koliko različite države članice EU-a gledaju na pitanje migracija i azila i koliko je teško pronaći zajednička rješenja. Dok države na jugu EU-a, poput Grčke i Italije, pozivaju na pravedniju raspodjelu tražitelja azila, neke države na istoku, poput Poljske i Mađarske, općenito inzistiraju na strožoj politici izolacije i zadovoljavaju se pushbackovima i graničnim ogradama. Dvanaest zemalja EU-a pozvalo je na više “fizičkih barijera” u obliku graničnih ograda kako bi se bolje zaštitile vanjske granice Europske unije.
U Europi postoji nepogrešiv porast spremnosti da se teritorij zatvori fizičkim preprekama protiv nezakonitih migracija. U migracijskoj politici Europske unije tabui postupno padaju, poput odbacivanja bodljikave žice i graničnih ograda, koje se prije nisu smatrale učinkovitim sredstvom regulacije imigracije. U studenom je predsjednik Vijeća Charles Michel u Varšavi izjavio da je sasvim moguće da će EU doprinijeti troškovima “fizičkih barijera”.
S trenutnom izbjegličkom politikom Bjelarusa, situacija se dodatno pogoršala. Zemlja je prokrijumčarila tisuće izbjeglica iz Afganistana, Irana ili Iraka preko granice u Poljsku i Litvu. Izbjeglice su tako postale igračka interesa moći. Bjeloruski vladar Lukašenko pokušao je izvršiti pritisak na EU, rekavši da sve dok je njegova zemlja progonjena sankcijama, on više neće zaustavljati migrante na putu prema EU.
To je dovelo do pojačanih sukoba i eskalacije stanja na poljsko-bjeloruskoj granici. Poljska je bila spremna spriječiti migrante da prijeđu granicu silom ako je potrebno. No, očito su bjeloruski vojnici također sudjelovali u prevladavanju poljskih graničnih barijera. Bjelarus je nakon toga povećao raspoređivanje vojnika na granici. Poljsko ministarstvo obrane također je priopćilo da će sada rasporediti 12.000 vojnika na granicu. A Ukrajina je također poslala tisuće vojnika na bjelorusku granicu. U međuvremenu, Bjelorusija je smjestila većinu izbjeglica, koji su kampirali u pograničnim šumama na zimskim temperaturama, u izbjegličkom kampu u pograničnom području. Ipak, skupine izbjeglica i dalje pokušavaju prijeći granicu.
Na sastanku na vrhu EU-a u listopadu 2021., na kojem je politika azila i migracija bila središnja tema, upućeni su pozivi na pokretanje postupaka zbog povrjede protiv Grčke, Poljske i Hrvatske. Europski socijalisti i demokrati pozivaju Europsku komisiju da ukine sva sredstva EU-a koja su bila namijenjena upravljanju migracijama. Sredstva EU-a trebala bi ponovno pritjecati tek čim Europska komisija bude imala dovoljno dokaza da se pushbackovi više ne provode. Konkretno, sankcije protiv Bjelarusa ponovno su proširene.
Prema Saveznom ministarstvu vanjskih poslova, pokušaji prelaska i novopristigli izbjeglica na poljsko-bjeloruskoj granici gotovo su zaustavljeni od proljeća 2022. To je posljedica “snažnog pristupa vladama i zračnim prijevoznicima u zemljama podrijetla i tranzita, od strane Europske komisije, Europske službe za vanjsko djelovanje i država članica EU-a, uključujući Njemačku, kao i sankcija EU-a”.
Europska istraživačka suradnja 2022. snimila je mjesta na bugarsko-turskoj vanjskoj granici EU-a gdje se ljudi očito drže u zatočeništvu i maltretiraju prije nego što ih granični službenici prisiljavaju da napuste EU. Pravni znanstvenik Constantin Hruschka s Instituta Max Planck u Münchenu takve prakse vidi kao višestruko kršenje važećeg zakona: “To je apsolutno kršenje zakona, jer se ni pod kojim okolnostima ne smije odstupiti od zabrane nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja”, rekao je Hruschka u intervjuu za Monitor. Lišavanje slobode samo po sebi bilo je nezakonito, kao i naknadno odbijanje preko granice bez ikakvog postupka. (Monitor: “Zabranjena mjesta: sumorna europska izbjeglička politika”, 8. 12. 2022.)
Na posebnom sastanku na vrhu EU-a o migracijama u veljači 2023. postalo je jasno da se većina vlada i dalje oslanja na jaču izolaciju, brže deportacije i bolju sigurnost granica. Dogovoren je pilot-projekt kako bi se osigurala bolja sigurnost granica: “Bolje ćemo zaštititi naše vanjske granice i spriječiti nezakonite migracije”, izjavila je predsjednica Komisije Ursula von der Leyen. Konkretno, trenutno se radi o zaštiti vanjske granice između zemlje EU-a Bugarske i Turske. Sredstva će biti dostupna za granične ograde, za koje su potrebne kamere, elektronički nadzor, vozila, osoblje i stražarnice. Kako bi se povećao broj vraćanja, dogovoreno je i da će odbijanje zahtjeva za azil u jednoj zemlji u budućnosti biti priznato i u svim ostalim državama članicama.
Sve u svemu, nejednako postupanje prema izbjeglicama u više je navrata izazvalo kritike na račun Europske unije. Dok izbjeglice iz Iraka, Sirije ili Afganistana, kao i mnogih afričkih zemalja, obično se suočavaju s izolacijom, ukrajinske ratne izbjeglice koje bježe iz svoje matične zemlje u zemlje EU-a dočekuju se s velikom solidarnošću.
Reforma zakonodavstva EU-a o azilu – prekretnica u izbjegličkoj politici nakon rata u Ukrajini
Kao rezultat ruske ratne agresije na Ukrajinu, milijuni ljudi krenuli su u bijeg od rata i opasnosti. Nakon samo nekoliko dana rata, više od milijun ljudi stiglo je u susjedne zemlje Ukrajine. Ljudi traže utočište posebno u Poljskoj, ali i u Mađarskoj, Slovačkoj, Rumunjskoj i drugim europskim zemljama. UNHCR (UNHCR) govori o “egzodusu”. Ovaj opseg je bez presedana u ovom stoljeću. U međuvremenu, više od deset milijuna ljudi pobjeglo je iz Ukrajine kako bi potražili zaštitu unutar zemlje na sigurnom mjestu ili u susjednim zemljama. “Putinov rat u Čečeniji doveo je do protjerivanja četvrtine Čečena. Moramo biti spremni na ovo”, predvidio je stručnjak za migracije Gerald Knaus.
Kao odgovor na masovni egzodus iz bivše Jugoslavije, EU je 2001. godine izdala takozvanu “Direktivu o masovnom priljevu” kako bi zajamčila privremenu zaštitu bez procjene od slučaja do tri godine, bez dugotrajnog postupka azila. Na sastanku Vijeća EU-a u Bruxellesu u ožujku 2022. europski ministri unutarnjih poslova postigli su povijesni dogovor i postigli dogovor o brzom i pojednostavljenom prihvatu izbjeglica iz Ukrajine u svim državama članicama EU-a. Ratnim izbjeglicama iz Ukrajine nije potrebna viza za zemlje EU uz predočenje biometrijske putovnice. S obzirom na veliku potrebu za zaštitom, zbog trenutne krize primijenjena je “Direktiva o masovnom priljevu” EU-a, koja izbjeglicama iz Ukrajine daje status zaštite bez provođenja postupka azila. Time se predviđa da pogođeni ostanu i rade u zemlji do tri godine.
Međutim, ne postoji dogovor o raspodjeli izbjeglica među zemljama EU-a. Njemački europski političar Manfred Weber zalagao se za pravilo kvota u Europi za raspodjelu izbjeglica iz Ukrajine. Frustriran je jer Europa još nije uspjela pokazati solidarnost ovdje. “Ne moramo uvijek čekati najsporije”, rekao je Weber, misleći na zemlje poput Mađarske koje odbacuju pravilo o kvotama. Međutim, Europska komisija odbacila je pozive na obvezni ključ za raspodjelu izbjeglica iz Ukrajine po pojedinim državama EU-a i odbacila uredbu o kvotama. Osobama koje traže zaštitu u skladu s Direktivom o masovnom priljevu raseljenih osoba trebalo bi dopustiti slobodno kretanje unutar EU-a. Neće se odlučiti gdje bi se trebali nastaniti. Krajem ožujka 2022. ministri unutarnjih poslova EU-a postigli su dogovor o planu u deset točaka za raspodjelu izbjeglica i financijsku pomoć zemljama domaćinima. Platformasolidarnosti koju je uspostavila Europska komisija trebala se koristiti za organizaciju raspodjele onih koji traže zaštitu.
Ministri unutarnjih poslova postigli su u lipnju 2022. dogovor o dobrovoljnoj izjavi solidarnosti. Mehanizam je namijenjen poboljšanju raspodjele izbjeglica i rasterećenju mediteranskih zemalja kao što su Italija i Grčka. Savezni ministar unutarnjih poslova Faeser procjenjuje da je s Njemačkom oko dvanaest država spremno primiti izbjeglice koje bježe preko Mediterana, uključujući Rumunjsku i Bugarsku.
Na sastanku na vrhu u Bruxellesu u veljači 2023. EU je postigao dogovor o strožoj migracijskoj politici. To uključuje strožu zaštitu granica, brže deportacije i sprečavanje “nezakonitih migracija”. Djelovat ćemo kako bismo ojačali naše vanjske granice i spriječili nezakonite migracije”, izjavila je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen. U prvom koraku bit će dva pilot projekta. Jedan od njih je osigurati granicu između zemlje EU Bugarske i Turske vozilima, kamerama, cestama i stražarnicama. Oni bi se trebali financirati iz fondova EU-a, bugarskog proračuna i doprinosa država EU-a. Prema riječima von der Leyen, registracija migranata, brzi postupak azila i repatrijacija na vanjskim granicama bit će u fokusu drugog projekta.
Na njemačkom samitu o migracijama održanom u svibnju 2023., ton je također postao kritičniji u ovoj zemlji. Njemačka vlada pridružila se europskom tenoru. U njemačkom paketu reformi nema ništa novo što se posljednjih mjeseci već nije čulo na europskoj razini, poput ubrzanja postupaka azila i deportacija, sprječavanja nezakonitih migracija itd. Osim toga, bit će veće olakšanje za savezne države kako bi se općinama olakšalo suočavanje s migracijskim tokovima.
U sporu oko reforme europskog azila, države članice EU-a dogovorile su se o reformi zajedničkog europskog sustava azila (CEAS) u lipnju 2023. Početkom listopada 2023. države članice EU-a postigle su dogovor o ključnom elementu planirane reforme azila. Dogovoreno je zajedničko stajalište o prijedlozima Europske komisije za krizni mehanizam. Krajem prosinca 2023. države EU-a, Europski parlament i Europska komisija konačno su postigli dogovor o novim pravilima u europskom sustavu azila. Kompromis predviđa značajno pooštravanje propisa o azilu i uvođenje novih propisa u raspodjeli izbjeglica. To uključuje pet pravnih tekstova na razini EU-a kojima se nastoji smanjiti opterećenje glavnih zemalja dolaska, kao što su Italija ili Grčka. Kritičari su zgroženi projektom.
Početkom travnja 2024. države članice EU-a pokrenule su novu zajedničku politiku azila. Europski parlament odobrio je nove zakone, koji se u osnovi odnose na značajno pooštravanje pravila o azilu. Prije europskih izbora 9. lipnja, države EU-a žele formalno odobriti pakt o azilu. Nakon toga planirane su dvije godine za provedbu.
