Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

Hrvati u gradu na Bosporu (5)

Siščanin Đuro Klarić bio je prvi ravnatelj osmanske tvornice duhana Cibali u Istanbulu

S druge strane, kao još jedan čimbenik transfera europske tehnologije u Osmansko Carstvo istaknuo se Siščanin Đuro Klarić, koji je, kao prvi ravnatelj osmanske tvornice duhana Cibali (Džibali) u Istanbulu, udario temelje turskoj duhanskoj industriji. Prema pisanju zagrebačkog lista Svjetlo iz 1889. godine, proizvodnja je za mjerila toga doba zaista bila impresivna i napredna: »U toj ogromnoj tvornici, uredjenoj po mnogogodišnjem izkustvu i sa najnovijimi evropskimi strojevi radi preko 1600 radnika, od kojih je jedan četvrt mužkih i tri četvrtine ženskih. Tu se reže 12.000 kila duhana na dan, tu se pravi 400.000 paketa, i 300 do 350 hiljada cigareta na dan, tako da se diviš brzini, kojom se radi«. I naš putnik Veber Tkalčević, koji je posjetio Klarića u Istanbulu, oduševio se radom tvornice i duhanom »žutim kao dukat, tanko izrezanim kao najtanji rezanci, a mirisnim kao sve istočne mirodije«. Zahvaljujući uspješnom vođenju tvornice, po čijem su modelu bile uređene i tvornice u Solunu, Samsunu i Izmiru, Klarić ubrzo postaje tehnički savjetnik glavnog ravnateljstva uprave duhanskog monopola u Carigradu. Proizvodi Klarićeve tvornice dobili su nagrade i na međunarodnim sajmovima u Londonu i Parizu, a za svoje zasluge u unapređenju duhanske industrije Klarić je bio odlikovan osmanskom kolajnom za znanost i umjetnost te osmanskim ordenom reda Mecidiye. Klarić je ujedno bio izrazito aktivan i u društvenom životu zajednice. Obnašao je dužnost glavnog inspektora austrougarskih škola u Istanbulu. Bio je i predsjednik upravnog vijeća Austrougarskoga dobrotvornog društva Benefienza, a kao istaknuti član hrvatske zajednice bio je i počasni predsjednik istanbulskoga Hrvatsko-dalmatinskoga kluba. Unatoč intenzivnoj poslovnoj i društvenoj angažiranosti, Klarić nije u zanemario ni svoje literarne sklonosti koje je njegovao u domovini, gdje je uređivao listove i objavljivao knjige pjesama. Iz Istanbula Klarić je povremeno slao pjesme pojedinim hrvatskim časopisima. Opisao je i potres u Carigradu 1894. godine, u knjizi čiji je dohodak dobrohotno prepustio »koristi austro-ugarskih škola u Carigradu«. U nakladi tiskare Zellich objavio je knjižicu pod naslovom Pozdrav Caru i Kralju Njegovom Veličanstvu Franji Josipu sa Bospora u Zagreb 1895. Nakon 25 godina službe Klarić je otišao u mirovinu i povukao se u Beč, gdje je umro 1909. godine. Za života je dobio i odlikovanje cara i kralja Franje Josipa, kao i rumunjsko odlikovanje za dostignuća u tamošnjoj duhanskoj industriji.

U ovome kontekstu može se spomenuti još i kartograf Jacques Pervitić, podrijetlom iz Močića kraj Cavtata. On se proslavio kao autor prvoga modernoga detaljnog plana Istanbula i njegovih četvrti, koji je izrađivao za Tursko osiguravajuće društvo od 1922. do smrti 1945. Njegove su karte i danas nezaobilazan izvor za urbanu povijest grada na Bosporu u 20. stoljeću. Kao jednu od osoba koje su svojim djelovanjem zadužile grad, u svojoj knjizi o Istanbulu spominje ga i turski nobelovac Orhan Pamuk.

Broj Hrvata nastanjenih u Istanbulu počeo se smanjivati u dvadesetim godinama 20. stoljeća. Zbog teškoća oko reguliranja državljanstva u novoosnovanoj Republici Turskoj, mnogi se strani doseljenici odlučuju vratiti u svoje matične zemlje. No, unatoč tomu broj hrvatskih iseljenika u Istanbulu još neko vrijeme ostaje znatan. Na kraju, zbog ekonomskih kriza i političke nestabilnosti, kao i nekih drugih razloga, većina ipak odlučuje napustiti grad na obalama Bospora te potražiti sreću negdje drugdje. Danas se nažalost hrvatske obitelji u Istanbulu mogu nabrojiti gotovo na prste jedne ruke. Primjerice, članovi nekada velike obitelji Zelić rasuli su se diljem svijeta, od Brazila i Španjolske do Francuske i Grčke. Ipak, oni i dalje održavaju međusobne veze i povremeno posjećuju malobrojnu rodbinu u Istanbulu. Jedna od posljednjih obitelji hrvatskog podrijetla u tome danas višemilijunskom gradu jest obitelj Pusić, podrijetlom iz Dubrovnika. Pusići su se tijekom stotinjak godina u dijaspori u potpunosti uklopili u levantinski multinacionalni mozaik, a hrvatski jezik nažalost više ne govore. Unatoč tomu, zadržali su svijest o zasebnom identitetu i sačuvali svoje hrvatsko državljanstvo. Takav je bio slučaj i s nekim drugim hrvatskim obiteljima u Istanbulu. To je i razumljivo uzme li se u obzir činjenica da su se iseljavali uglavnom muškarci, bez žena i obitelji, vjerujući vjerojatno da odlaze na privremeni rad. Općenito, prema Schmittovu istraživanju, omjer novopridošlih muškaraca i žena u levantinskoj zajednici iznosio je 4:1. Stoga su se muškarci u velikoj mjeri ženili ženama iz starih levantinskih obitelji, ali i grkokatolkinjama i armenokatolkinjama, a poslije i pripadnicama drugih kršćanskih denominacija. Primjerice, Antonijo Zelić oženio se Marijom Demié iz Marseillea, kako saznajemo iz matične knjige vjenčanih crkve Santa Maria Draperis. Njegov sin Gregoire oženio se Adelaideom Tatulante. Drugi sin Michel bio je oženjen Marijom Brindisi. Treći sin Nicolas oženio se Marijom Pappadopulo, dok se četvrti sin Henri oženio Anastasijom Renouard. Dakle, nitko od Zellicha nije sklopio brak sa ženom iz Hrvatske. Takva je praksa bila prisutna i kod drugih iseljenika. U takvim prilikama perspektiva da se hrvatski jezik izgubi brzo, ako ne već u prvoj generaciji, a onda vrlo vjerojatno u drugoj, bila je vrlo izgledna. No, kako je to bio slučaj i s Pusićima, svojeg državljanstva nisu se odricali, gledajući u njemu s jedne strane vezu s domovinom i korijenima, a s druge strane garanciju očuvanja zasebnog identiteta. Stoga bi i te, sa stajališta hrvatske nacionalne historije, »male« teme trebalo istražiti na odgovarajući način, naravno uzimajući u obzir činjenicu da je riječ o ljudima koji su bili uklopljeni u jednu širu nadnacionalnu, odnosno multinacionalnu zajednicu.

Tko je sve bio Hrvat u Turskoj

Što se tiče pitanja riječi »Hrvat« (tur. Hırvat) u turskom kontekstu, odnosno onoga njezina dijela koji nosi profesionalno značenje »radnik«, treba spomenuti interesantnu činjenicu da su nazivom »Hrvat« katkad bili označeni i pripadnici drugih naroda, prije svega Crnogorci koji su živjeli u Istanbulu i okolici, a radili su kao teški fizički radnici i, najčešće, rudari. Njihov se predstavnik pred vlastima u osmanskim izvorima do 1870-ih nazivao i »poglavar Hrvata«, odnosno Hırvat Başı (»Hrvat-baša«), u talijanskoj i francuskoj varijanti »capo Croato«, odnosno »chef des Croates«. Postoji nekoliko teorija zašto je došlo do toga da se Crnogorci katkad nazivaju hrvatskim nacionalnim imenom, od mišljenja da su njime prikrivali svoj pravi identitet pred Turcima, s kojima su često bili u sukobu, do mišljenja da su se na taj način mogli okoristiti povlaštenim statusom Hrvata kao državljana Habsburške Monarhije, koji su kao stranci imali bolji položaj od osmanskih nemuslimana u statusu raje. Vjerojatno su povezivanje Crnogoraca s hrvatskim nacionalnim imenom pospješili i bliski kontakti koje su imali s Hrvatima diljem Levanta zahvaljujući čestom zajedničkom radu na istim poslovima i projektima. Poznato je da su Crnogorci iz unutrašnjosti često slijedili Bokeljane, koji su bili dobro informirani o poslovnim prilikama na Levantu.

U svakome slučaju, hrvatsko ime je s vremenom izgubilo svoju ekskluzivnu etničku konotaciju i počelo je označivati profesionalnu skupinu koja se bavila određenim, uglavnom teškim fizičkim poslom, poput rudara, fizičkih radnika i čuvara. Ipak, prvotno etničko značenje, zahvaljujući zasebnom katoličkom identitetu i svijesti o podrijetlu, nikada nije nestalo, iako je dijelom izgubilo na ekskluzivnosti, pa je, kod promatrača sa strane, ta terminološka isprepletenost katkad izazivala zbunjenost, poput Vebera Tkalčevića, koji se u čudu pita »Kako to Hrvati, ta oni sebe, ako su pravoslavni, kod kuće zovu Srblji«. U svakome slučaju, izuzevši taj granični slučaj, Hrvati, odnosno hrvatski iseljenici o kojima je bilo riječi u ovome tekstu najvećim dijelom bili su Dalmatinci, tako da o njihovoj etničkoj pripadnosti nema spora.

(Svršetak)

Vjeran Kursar, Hrvatska revija 4, 2013., https://www.matica.hr/hr/399/hrvati-u-gradu-na-bosporu-22748/

Povezani članci

Hrvatske udruge na izdisaju

HF

Preprekova jesen 2016.

HF

Dosljednost u borbi za prava

HF

Rječnik dvaju tipološki različitih jezika

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...