Vugdelija pokazuje i dokazuje da su psalme sročili razni autori i da su nastajali u različito vrijeme
U Biblioteci ‘Službe Božje’ izišla je treća knjiga o psalmima umirovljenog profesora Svetog pisma prof. dr. fra Marijana Vugdelije „Psalmi: 51-75. Njihovo porijeklo i značenje“, koja donosi egzegetsko-teološke informacije i duhovno razmišljanje, za bolje upoznavanje i istraživanje neiscrpne „Knjige psalama“.
U kratkom Predgovoru fra Marijan navodi svoju znanstvenu i stručnu okrenutost ovome dijelu Biblije slijedeći istu metodu u tumačenju pojedinih psalama kao u prvom svesku koji je objavljen 2020. godine i drugom koji je objavljen 2023. godine. Nakon dvije godine intenzivnog rada sada čitateljima s radošću nudi analizu i tumačenje 25 novih psalama (Ps 51-75). Naslov psalma s kratkim opisom njegova sadržaja; prijevod i uvodne povijesne, književne i ostale opaske; tumačenje teksta po recima; i na koncu zaključne misli.
„Tim postupkom autor je postigao dvostruki učinak. S jedne strane svaki je psalam obrađen cjelovito i pregledno, a s druge, čitatelj može korisno i s razumijevanjem čitati samo onaj dio koji ga u datom trenutku zanima. Isto tako, premda je riječ o djelu koje odiše znanstvenom akribijom, ono nije namijenjeno i pristupačno samo specijaliziranim bibličarima i teološkim stručnjacima ili studentima, nego svima kojima psalme čitaju, pjevaju i mole.
Psalmi 51-75 u biblijskom psaltiru po sebi ne sačinjavaju posebnu literarnu cjelinu. Autor je jednostavno ponudio čitateljima ono što je do ovog trenutka zgotovio, a s ovim sveskom to je upravo polovica biblijskoga psaltira koji ukupno sadrži 150psalama. Stoga čitatelj, kada dođe do posljednje stranice ove knjige, očekuje njezin nastavak s nadom da će se on uskoro pojaviti“, piše u recenziji izv. prof. dr. sc. Domagoj Runje.
I Biblija i kulturologija
Prof. emeritus Stipe Botica u recenziji piše: „Autor je svome poslu prišao odgovorno, s vrlo opskrbljenim znanjem i Biblije i kulturologije te je i u ovome rukopisu pokazao da je pouzdani, objektivni psalmolog koji nema premca u hrvatskoj sredini. Bitne konture rada postavio je u prvim dvjema knjigama o psalmima, i na isti je način raščlanio i protumačio ovu novu knjigu, odnosno ovih dvadeset pet psalama. Ovdje je u svojoj elaboraciji psalama ispisao pojedinačno dvadeset pet preciznih i znanstvenih radova jer je svaka elaboracija pojedinog psalma čvrsti i zaokruženi znanstveni rad. Svoju je metodu najavio već u Predgovoru kazavši „U tom pojedinačnom tumačenju psalama najprije se iznose povijesne i literarne opaske o svakom psalmu, potom se daje egzegetsko tumačenje njegova teksta i na kraju se sažimaju zaključne misli o njegovu teološkom i egzistencijalnom značenju za biblijske vjernike“. Točno je na ovaj način i ovdje provedena metodološka problematika, s tim da je sve to opsežno, znanstveno i objektivno provedeno. Ovaj metodološki postupak jamčio je pouzdanu monografsku obradu, s osloncem na strukturalističku koncepciju u kojoj je autor sve rekao o važnom strukturalističkom triomu: tekst – tekstura – kontekst. Uspostavio je skladan odnos između dijelova teksta i teksta kao cjeline. Glasom pouzdanog vjernika i kulturologa izanalizirao je ne samo psalme već i Bibliju kao cjelinu i pokazao njezino značenje za vjeru, ali i opću uljudbu i kulturu. Psalmi su mu poslužili da preko njih izrazi sveukupnu biblijsku misao, a onda je pojedinačno uz interpretaciju određenog psalma, dao dragocjene misli o svemu što se tiče odnosa Boga i čovjeka.
Zadivljujuća je autorova intervencija u sadržaj svih psalama. On, kao pouzdan poznavatelj izvornoga biblijskog jezika: hebrejskog, te jezika koji su najranije primili biblijsku misao: grčkoga i latinskog, u svojoj interpretaciji djeluje i pouzdano i autentično. Osobito su vrijedni izdvojeni autorovi hebreizmi, riječi/pojmovi/leksemi kojima obrazlaže pojedine psalmičke misli u sekcijama/motivima. Postigao je ono što je želio, a to je „u prevođenju nastojao sam ostati vjeran izvornom tekstu, vjerno prenijeti autorovu misao“. Nije se ustručavao ni postupka izdvajanja pojedinih psalama po njihovoj vrsnoći, pa je tako za 51. psalam rekao da je to „Najpoznatiji i najglavniji pokornički (pokajnički) psalam čitavog Psaltira“. Ovdje je vrsnoću izričaja psalma zajamčio ovom stilizacijom: „Dvadeset glagola u imperativu upravljenih Bogu…da izbriše, opere, očisti, obnovi radost“ molitelju, pokajniku. Vugdelija se nije ustručavao progovoriti i o autorima pojedinih psalama, premda su mnogi pripisani kralju Davidu.
U Bibliji se ponekad jezik uspoređuje sa smrtonosnim oružjem
Za ovaj psalam reče, jer „svjedoči o istinskoj osobnoj pobožnosti, očito ga je napisao pojedinac koji je uhvatio nešto vrlo bitno u odnosu između Boga i čovjeka“. Te će se bitne stvari pojedinih psalama uzorno isticati u kontekstualizaciji i intertekstualnosti, pronalazeći u njima različite misli i osjećaje, kulturu i uljudbu, među ostalim „teološku i filozofsku dubinu“. Znao je autor Vugdelija da je onaj koji govori pokajnički psalam da je „istodobno psalam grješnih, praštanja i obnove“. A to je „ne samo Davidovo stanje, nego i stanje svih ljudi“, osobito onoga koji za sebe može reći da je „bogobojazni čovjek“ a ne „opak“. Ovi drugi, opaki, poznaju se i po govoru/jeziku, jer ističe Vugdelija „u Bibliji se ponekad jezik uspoređuje sa smrtonosnim oružjem“. Antiteza između pobožnih/pravednih i opakih česta je tema psalama, uz istaknutu misao da „Bog ljubi pravedne, a kažnjava zlotvore“. Kad se pogleda cjelina ljudske povijesti, onda je važna i ova psalmička misao da „povijest uči da Bog neće dopustiti da prevlada nepravda“.
U većem dijelu psalama koji govore o opačini svijeta prevladava psalmičko jadanje, crpeći podatke iz Davidova života, ali i židovskog naroda u cjelini. Zbog toga je „Židovska predaja već u biblijsko vrijeme čitavu Knjigu psalama pripisivala Davidu kao autoru“. Vugdelija pokazuje i dokazuje da su psalme sročili razni autori i da su nastajali u različito vrijeme. To dokazuje i stil pojedinih psalama, raznovrsna metaforizacija u njima i različite književne vrste, od molitava, jadanja, pjesama-hvalospjeva… No, kao poveznica uvijek je u njima naglašena biblijska vjera, a naš autor ističe „Jedna od bitnih značajki biblijske vjere je i ovo: nesreća ne ruši vjeru u Boga niti ju sreća čini suvišnom“. I još jedna psalmička konstanta: „U mnogim psalmima vidljivo je da su pravda i pravica glavni nosači Božjega vladanja svijetom“. U takvim okolnostima, ističe autor, „u teškoj nevolji u kojoj se molitelj nalazi, čežnja za Bogom je veća od svega drugoga što mu život može pružiti“. Zato je jedan od glavnih motiva u psalmima „pouzdanje u Boga“ te se dio psalama može imenovati psalmi pouzdanja, a time i „poticaj za slavljenje Boga“. U njima je istaknuta i molitva jer „Molitveno iskustvo spasenja određuje život molitelja u svim njegovim aspektima i postaje izvor nove snage“.
Mnogi psalmi naglašavaju „žeđ i čežnju za Bogom“
Nije stoga čudno da mnogi psalmi naglašavaju „žeđ i čežnju za Bogom“, kao svoje bitno uporište. Tako i psalam br. 63, uz „žeđ i čežnju za Bogom“ govori druge stvari te je „Ovaj kao i drugi psalmi svjedočanstvo prilagodljivosti psalama i njihovoj sposobnosti da nadiđu okolnosti svoga nastanka i budu trajnu upotrebljivi za razne hvale, molitve i pobožnosti Božjega naroda“. U tom su pogledu i kao književne forme raznovrsni. Tako je psalam 65 „himan, zajednička pjesma zahvaljivanja i kao molitva za kišu koja će proizvesti obilnu žetvu“. Psalmi inače nude različite mogućnosti i prošnje i zahvale, a psalam 65 pruža „model kako zahvaljivati na biblijski način“. U tom je pogledu Biblija ogledna knjiga cijelog čovječanstva, pa je i u većem broju psalama naglašeno da „Božje spasonosno djelovanje u Izraelu usmjereno je na spasenje svih naroda i svih vremena“. Stoga su psalmi i kao „zajednička pjesma zahvaljivanja“, što autor često naglašava. Naš autor višeputno naglašava vezu starozavjetne Biblije i novozavjetnih odziva na pojedine psalmičke motive, naročito u Kristovu djelovanju. Citira, također, višeputno misli značajnih umnika čovječanstva za pojedini motiv. I po tome ovaj je rad i multidisciplinaran. To multidisciplinarno i univerzalno je jako naglašeno u pojedinim psalmima. Tako u psalmu 67, kaže naš autor, „odzvanja univerzalistička značajka biblijske religije“. Ističe, također i ovu misao: „Bog izabrao jedan narod i stupa u odnos s njim, ali to nije na štetu drugih naroda“.
Pojedinačni motivi koji su važni za svakog čovjeka višeputno su naglašeni u psalmima, i autor ih kontekstualno izdvaja i naglašava njihovo značenje. Raznorazne nedaće koje snalaze ljude, okupljene su u psalmu kao „tužaljka pojedinca koji se osjeća progonjenim i tlačenim i koji moli Gospodina da mu pomogne“. Tako je u psalmu 71 istaknuto „jadanje starog čovjeka koji moli za oslobođenje od svojih neprijatelja“. U psalmima stoga ima više puta, antitetički, prokletstvo za neprijatelje, a blagoslov za pravednike. Psalmi pretežito naglašavaju vrijednost pravde i pravednika, pa je tako u psalmu 73 izražena „povijest osobe koja prelazi iz krize u puninu vjere u Boga“. Ovo pojedinačno prelazi i u opće, pa u psalmima imamo i „nacionalno jadanje“. Kako su psalmi nastali iz života, u njima su antitetički poredane „strašne tjeskobe i frustracije“, ali i u „pouzdanje u Boga“. Glavna misao psaltira uopće je u činjenici „Bog pravedni sudac“.
Tako je naš autor prof. fra Marijan Vugdelija nakitio svoj rukopis dragocjenostima, i obogatio hrvatsku pisanu kulturu. Uresio ju je i citiranjem značajnih svjetskih bibličara-psalmista, nevjerojatnih 1627 bilježaka, ali je u svome radu pokazao i uvjerljivo dokazao da je on, dr. fra Marijan Vugdelija vrstan (najvrsniji) psalmolog u Hrvata a i šire.
