Quo vadis humanosti?

U Sarajevu održana konferencija posvećena zaštiti djece i rasvjetljavanju sudbina nestale novorođenčadi

 

U Sarajevu je 19. prosinca održana snažna i potresna konferencija posvećena zaštiti djece i rasvjetljavanju sudbina nestale novorođenčadi na prostoru bivše Jugoslavije. Organizatori – Udruženje nestalih beba Vojvodine i Savez Kršćana Hrvatske – okupili su u punoj dvorani Collegium Artisticum u Skenderiji majke, obitelji, aktiviste, stručnjake i ljude savjesti iz cijele regije, ujedinjene istom boli i istim pitanjem koje desetljećima nema odgovor.

Dvorana je bila ispunjena do posljednjeg mjesta, ali je prostor bio prepun nečega mnogo težeg od gužve – tišine isprekidane pitanjima. Mnoga su se čula toga dana, ali jedno je odzvanjalo jače od svih: zašto baš Sarajevo?

Odgovor se nije tražio u geografiji, nego u simbolici i istini. Tko može bolje razumjeti majke nestale djece od ranjenog Sarajeva? Grada koji je preživio opsadu, grada u kojem su ulice natopljene suzama majki koje su u posljednjem ratu izgubile djecu. Sarajevo zna što znači čekati, nadati se, tražiti istinu među ruševinama sustava i ljudskosti. Sarajevo zna što znači kada institucije šute, a bol ne prestaje.

Tijekom konferencije nizala su se pitanja – kratka, bolna, ogoljena do kosti:

Zašto? Zašto odgovorni šute? Zašto se arhivi zatvaraju? Zašto pravda još nije stigla? Zašto djeca nemaju ime?

Posebno snažan dojam ostavila je Ana Pejić, čiji je dugogodišnji rad dao tračak nade majkama koje su godinama gurane na margine društva, proglašavane preosjetljivima, sumnjičavima ili čak ludima jer nisu pristajale na službene verzije. Njezina poruka bila je jasna: upornost je jedino što sustav ne može slomiti.

Nestala novorođenčad

“Dana 19. 12. 2025. godine održali smo zajedničku konferenciju u Sarajevu s gospođom Anom Pejić iz Udruženja nestale novorođenčadi Vojvodine te profesionalnu zajednicu, akademsku zajednicu, ali i širu javnost u Bosni i Hercegovini upoznali sa svim postignućima u potrazi za nestalim odnosno ukradenim bebama iz rodilišta.

Kao jedan od sudionika konferencije imao sam zadovoljstvo prisutne upoznati s načinima krađe beba, modusima operandi koje su koristili počinitelji, perfidnošću i zlouporabom postporođajnog stanja i šoka majke, kako bi se djeca proglašavala mrtvima, bez ijednog materijalnog dokaza koji bi potkrijepio takve tvrdnje.

Drugi razlog mog sudjelovanja na konferenciji jest predstavljanje dijela rezultata istraživanja koje sam zajedno s profesorom Paulom i kolegom Alexandrom provodio na području Srbije, a koje je obuhvatilo 33 obitelji s kojima smo proveli polustrukturirani intervju, čije su izjave potvrđivane brojnim materijalnim dokumentima. Rezultati istraživanja trebali bi ugledati svjetlo dana sljedeće godine, odnosno do kraja ove godine trebali bi biti poslani jednom od najprestižnijih kriminoloških časopisa na recenziju. Nadamo se da će recenzije biti pozitivne i da će od strane eminentnih profesora rad biti prihvaćen za objavljivanje. Time bi fenomen ukradene novorođenčadi po prvi put u povijesti postojanja ovog fenomena, iz stručnog opusa ušao u jedan novi, a to je znanstveni opus, što pruža dodatnu snagu i motivaciju za spoznaju znanstvenih rezultata, ali i motivaciju drugim istraživačima da ovom fenomenu pristupe sa znanstvenog aspekta.

Opći dojam s konferencije čini se više nego prihvatljivim, jer je većina prisutnih imala mogućnost kroz interakciju sa svima nama postavljati pitanja i komentirati naše spoznaje. Koliki je bio odaziv, pokazuje i dokazuje činjenica da smo, umjesto planiranih sat i pol, ostali tri i pol sata.

Opći zaključak konferencije, izlaganja predavača, interakcije i spoznaje novih potencijalnih predmeta, mogao bi glasiti da entuzijazam pojedinaca ili skupina u zaštiti žrtava, a osobito djece i maloljetnika, mora dobiti institucionalnu dinamiku, a ne samo podršku. U toj dinamici uloga i značaj međunarodnih organizacija za zaštitu djece čini se više nego nužnom, osobito ako prihvatimo činjenice proizašle iz rezultata znanstvenika i spoznaja struke, utemeljene na materijalnoj dokumentaciji, izjavama i svjedočanstvima majki, tada je jasan otpor institucionalnoj dinamici, jer je uloga pojedinaca i skupina unutar sustava više nego evidentna.

S poštovanjem,

izv. prof. Sandi Dizdarević

Profesor kriminalističke psihologije”

Trgovina djecom

Na konferenciji se govorilo bez uvijanja – o sumnjama na organiziranu trgovinu djecom, o nestalim dokumentima, o rodilištima kao posljednjim mjestima gdje su roditelji vidjeli svoju djecu, o potpisima koji nikada nisu objašnjeni i o smrtnim listovima bez tijela. Govorilo se i o tome da iza svega ne stoje „pogrješke sustava“, već sam sustav.

Kako je istaknuto, iza ove tragedije stoje strukture koje su se nekada nazivale „službama državne sigurnosti“, a danas se kriju iza demokratskih fasada, procedura i sporih sudova. Zato se šuti. Zato se u nekim državama regije rezolucije o zločinima nad djecom odbacuju ili obesmišljavaju. Zato se apelima roditelja odgovara formalno, hladno ili nikako. Jer država ne može priznati ono što zna – jer bi tada morala priznati i vlastitu sudioničku ulogu.

Ovo, kako je naglašeno, nije teorija urote. Ovo je stvarnost koju je previše ljudi spremno ignorirati jer je previše mračna. Ali istina, koliko god bila strašna, ima jednu osobinu – ne može zauvijek ostati skrivena.

Poseban dio konferencije bio je posvećen onima koji nisu bili prisutni, a trebali su sjediti u prvim redovima: nositeljima moći, autoritetima, institucijama, vjerskim i političkim strukturama koje godinama oblikuju društvenu svijest, a ne odgovaraju za posljedice. Postavljena su pitanja o humanosti koja se koristi kao maska, o bogu koji se zaziva dok djeca nestaju, o miru koji je nepravedan i ratu koji se opravdava, o slobodi koja se propovijeda dok roditelji žive u ropstvu neznanja.

Zaključak konferencije bio je jasan i nemilosrdno iskren: danas više nemamo pravo šutjeti. Ne možemo se skrivati iza vremena, procedura i zakona koji se sporo mijenjaju. Istina ne zastarijeva. Nepravda ne zastarijeva. Bol majki ne zastarijeva.

Ova konferencija nije obećala čuda preko noći. Ali jest postavila temelj za ono što je najvažnije – zajedničku borbu, regionalnu solidarnost i odbijanje da se zaboravi. Ako išta ostaje iza 19. prosinca u Sarajevu, onda je to poruka da humanost koja ostaje samo na papiru nije humanost, nego poraz.

Sarajevo je toga dana ponovno bilo grad pitanja. I grad savjesti. I grad koji poručuje da će istina, ma koliko dugo čekala, ipak doći.

Božićna i novogodišnja čestitka!

U ime Saveza Kršćana Hrvatske upućujemo iskrene božićne i novogodišnje čestitke svim ljudima dobre volje u regiji i diljem svijeta.

Božić nas podsjeća na vrijednosti mira, solidarnosti, istine i ljubavi, dok nas Nova godina poziva na obnovu nade, odgovornosti i zajedničkog rada za pravednije i humanije društvo.

Godina koja je iza nas bila je ispunjena intenzivnim radom i značajnim koracima naprijed.

Savez Kršćana Hrvatske dobio je međunarodna priznanja za svoj angažman u području ljudskih prava, međureligijskog dijaloga i humanitarnog djelovanja. Održali smo četiri međunarodne konferencije posvećene suradnji, pravdi i dostojanstvu čovjeka, kao i niz važnih sastanaka s predstavnicima organizacija i institucija iz različitih zemalja.

Posebno ističemo posjet Istanbulu, tijekom kojeg je predano pismo Njegovoj Svetosti Vaseljenskom patrijarhu, kao i organizaciju i sudjelovanje na konferencijama posvećenima pitanju nestalih beba na prostoru bivše Jugoslavije — temi koja zahtijeva istinu, odgovornost i suosjećanje.

Uz zahvalnost svima koji su prepoznali naš rad i dali doprinos našim inicijativama, poručujemo da ćemo i u nadolazećoj godini nastaviti dosljedno zalaganje za nenasilnu, oslobađajuću poruku, zaštitu ljudskih prava, dijalog među ljudima i narodima te izgradnju društva utemeljenog na istini, pravdi i ljubavi.

Neka vam božićni dani donesu mir u srcu, a Nova godina snagu, zdravlje i nadu za zajedničke korake prema boljoj budućnosti.

Bojan Jovanović, Kršćanski savez Hrvatske