Donosim ju jer prenosi ugođaj jednog od najljepših izgleda na Mediteranu, jer Dubrovnik nije samo sklad svojih zidina i arhitekture već i uklopljenost u prostor arkadijske baštine, Lokruma, Srđa, Petke i Sv. Jakova
SVETOM JAKOBU
U malom kutu dubrovačkog kraja Ti vješto sakri potamnjelo lišće
Gdje gradska nikad ne smeta te graja Nit ikad čuješ ure budilice!
Vjekova mnogih viđeše te dani I v’jencem slave obviše ti čelo
A pjesnici ti maštom ugrijani Ljepotu tvoju opjevaše smjelo!
U krilu tvome tecijahu suze Ko bistri potok sa vrhunca gore
Od mladih lica koja sudba uze Da višnjem tvorcu nehotice dvore
Pa ipak mnogi snađoše se lako I život strasti molitva im ote
Jer zemski nikad ne smuti ih pako Pred bajnim licem mira i krasote
A sada stojiš kano junak koji Što svoga jurve umoran je žića
I danke k smrti nesmetano broji Ne mareć više za nikakva bića
A što ćeš?! Kad je udes htio kleti
Da vr’jeme navijek zakopa ti slavu
Ti šutit moraš samostane sveti
I mirno prignut tvoju s’jedu glavu
Uzvišena romantičarska duša
Pjesma Antuna Baburice pokazuje osrednji talent, ali čistu i uzvišenu romantičarsko filozofsku dušu. Donosim ju jer prenosi ugođaj jednog od najljepših izgleda na Mediteranu, jer Dubrovnik nije samo sklad svojih zidina i arhitekture već i uklopljenost u prostor arkadijske baštine, Lokruma, Srđa, Petke i Sv. Jakova.
Samostani su bili uzorna gospodarstva; Sv. Jakob usto važna postaja gdje su navraćali trgovci prije opasnih putešestvija po uvijek nesigurnom Balkanu. Tu je od starine sijelo benediktinaca, reda koji je vratio Europi utrnutu civilizaciju i kulturu.
Darovatelj zemljišta pl. Ivan Gundulić (spominje se od 1190.-1234.) utemeljitelj je samostana Sv. Jakoba.
Gojakovići, današnji Kojakovići su tu već skoro 600 godina, prevalivši put od obrađivača zemlje do pomoraca i bogatih građana.
Naravno nisu svi svećenici bili anđeli, posebice ne barokni vastelin i pisac Ignjat Đurđević; možemo ga mirno zvati i Ignacio Giorgi.
Bogu hvala ne ćemo rijet Karađorđe, jer je više volio grožđe nego “gvožđe”. Naime popularne sladunjave pjesmice je činio.
Sveti Jakob je još uvijek divotno mjesto, čemu kumuje i strmen klisure Orsule. Nažalost beton, čelik staklo, kutijasti i marsijanski oblici ulaze u zelen dubrave, posebice od gradnje vrlo ružnoga hotela Belvedere.
Vjerojatno se radilo o Antunu Baburici s Koločepa (1867. – Metković, 1906.), nikako o istoimenom don Antunu Baburici (1910.-1979.).
Antunov sin Juan umro je u Valparaisu u Čileu (1896.-1976.), drugi sin Božo također (1905.-1952.). Kćeri su Katica Jela Ludovika Miošić (1895.-1967.) i Jela Svilokos (1899.-1970.). Antunova supruga Mara Baburica (1871.-1948.) bila je kći Ante Gluščevića (1835. 1906.), metkovskog načelnika, učitelja i osobe koja je iz Italije donijela zanimljiv pobožni običaj tzv. Žudija.
