Marcel Kušar o Mati Vodopiću
Marcel Kušar (Rab, 16. I. 1858. – Rab, 5. I. 1940.), poznati je hrvatski filolog i jezikoslovac. Njegov kratki životopis dajem na kraju teksta. Pisao je nekrolog 1893. godine “O životu i radu Mata Vodopića”. Započinje time da se glas o smrti Mate Vodopića (Dubrovnik, 13. XII. 1816. – Dubrovnik, 13. III. 1893.), hrvatskoga teologa, biskupa, književnika i prirodoslovca, dojmi svakog Hrvata u Dubrovniku i izvan njega, i da je “s Vodopićem zapao u grob još jedan od onih odličnih Dubrovčana starog kova, koji su svojim izvanrednim vrlinama i zaslugama, navlastito na književnom polju, jaki bili da ožive uspomenu slavne dubrovačke prošlosti i da prodiče vas hrvatski narod.”
Vijest o njegovoj smrti donijele su sve hrvatske novine. Nastavlja da se Vodopić rodio u Dubrovniku 13. 12. 1816., od oca kapetana iz Primorja i majke (Maškarić) Primorke. Imao je još samo jednoga brata, Nika. U osnovnoj školi i Gimnaziji učio je na talijanskom, hrvatski jezik nije bio tada ni predmet! Jedan od nastavnika bio mu je glasoviti Franjo Marija Appendini (Poirino, Italija, 6. XI. 1768. – Zadar, 30. I. 1837.) svećenik pijarist (red koji je trebao nadoknaditi ukinuće isusovaca i povjesničar Republike. (vidi: rad A. Šoljić). U Gimnaziji drugovaše sa kasnijim predstojnikom Zavoda sv Jeronima i književnikom Đurom Pulićem,sa kojim ostaše u srdačnom prijateljstvu sav život. Kada je završio Gimnaziju sa odličnim uspjehom i već se pripremao otići u mornare Vodopić prekonoć odluči postati svećenik!
Nakon studija u Zadru gdje briljira postade svećenik 1840. godine.
Četiri godine je svećenik po primorskim selima gdje sakuplja bilje ali i narodna imena biljaka,te se bavi lovom.
- je župnik u Grudi (Konavle), a tamo radi i kao učitelj. Godine 1848. održava mir u konavoskim selima, ali i sprema za obranu narod koji se straši mogućeg crnogorskoga napada!
Tamo sakuplja domaće riječi, fraze, običaje i piše djelo “Marija Konavoka”. Nakon 12 godina u Konavlima postaje župnik u Gružu koji mu daje materijal za djelo “Tužna Jele”.
Kao valjan domoljub i učenjak postaje 1858. prosinodalni ispitivač, te tajnik, pa savjetnik ženidbenog sudišta. Godine 1862. ga Odbor dalmatinski imenuje ovlaštenim podučavateljem Hrvatskog jezika u kotaru Dubrovnik; 1867. je kotarski školski nadzornik, 1870. školski nadzornik za Gruž, 1871. povjerenik Zemaljskog narodnog muzeja u Zagrebu.
Godine 1873. je imenovan počasnim kanonikom katedralnog kapitula u Dubrovnika, 1875. je odlikovan viteškim redom Frana Josipa.
(Kušar naziva cara Frano po dubrovački, T.T.)
U Gružu se zadržao 22 godine, tj. do 1879. kada postaje kanonikom sto(l)ne crkve dubrovačke. Kušar navodi da je u puku djelo “Tužna Jele” tolika popularna da je pomorci nose na put sa sobom, a omiljeno je štivo i pučanki koje jedva znaju čitati.
Kada ga kralj(!) imenuje biskupom dubrovačkim radost puka je dvostruka; prvo što je iza dugo vremena (Nikola Ban 1815+) biskup čovjek rođen u našem Gradu, drugo što je bio opće štovan i ljubljen.
Pripovijeda se da je skromni Vodopić molio namjesnika baruna Stjepana Jovanovića (sa Filipovićem zaposjeo BiH 1878., pokopan u Dubrovniku T.T.) i molio da ga oslobodi te dužnosti.
“Mato Vodopić bijaše čovjek neobična samonikla talenta i velike kulture, a pored toga skroman i ponizan kao ljubica… ćudi blage i gotovo andjeoske, sa svakim prijatelj i ljubežljiv, a u prigodi domišljan i veseljko svud je praćen bio narodnim blagoslovom i držan za izgled (uzor) svećenika i čovjeka. Kao župnik bio je pravi otac svoga puka.”
Zgodan je primjer Kušar naveo kada je 40 konavoskih glavara kleklo pred biskupa moleći ga da ostavi don Vodopića u Grudi i ne šalje ga za dekana u Slano. Ganuti biskup im usliši molbu. Vodopić postavši biskup ostao je isti čovjek “vladajući uvijek u čisto evanđeoskom duhu, izdašno podupirući siromahe te iskazujući u svakom činu svoje dobro srce i blagu,čednu ćud svoju (usporedimo Vicka Mihaljevića, Čingriju, Pavlinovića, Radića sa našim današnjim zastupnicima i potestatima, T.T.).
Kao svi stariji odlični Dubrovčani pripadao je Narodnoj stranci (Strossmayer) koja je željela narodni preporod Dalmacije i njeno sjedinjenje sa Hrvatskom. Njegov život obilježili su rad za hrvatski jezik i zanos za Hrvatsku i Zagreb kao središte kulture i slobode oko kojih bi se morali okupiti i drugi južni Slaveni. Prihod pripovijesti o Bosni “Na Doborskijem razvalinama” je u potpunosti poklonio gradu Zagrebu koji je tada (1880.) stradao od potresa. Godine 1850. posvećuje pjesmu banu Jelačiću, a Kušar radi zanimljivu grešku kao čovjek svoga doba; hvali osrednju “hercegovačkim jezikom” pisanu (iako svježu, krepku, punu sluha) poeziju Vodopićevu, a napada ga zbog onoga što mu jest najjače oružje uz domaću temu i sredinu, tj. domaći jezik prepun lokalizama i iskrivljenih tuđica. (iz talijanskoga, latinskoga, turskoga, raguzejskoga, T.T.) u čemu je duhovni otac Vojnoviću. To me ježilo kod Šenoe kada seljaci u Zagorju 16. stoljeća pričaju jezikom srednjoškolskih profesora književnog jezika 19. stoljeća. Od prijevoda sa talijanskoga Kušar ističe Baswilianu od Montija.
Puno je radio Vodopić na filologiji, posebice nazivima biljaka i životinja, imao je ogroman herbarij kojega je dio poklonio Dubrovačkome muzeju. Od njegovih radova okoristili su se i L. Zore i B. Šulek, koji to pošteno priznaju. Kušar ističe: “poglaviti čar tih njegovih pripovijesti stoji u vjernom i živom (nije izmišljao likove i događaje, T.T.) prikazivanju narodnoga, osobito domaćeg života i u bogatom čisto narodnom jeziku. Sve su mu novele proniknute trijeznim, blagim, utješljivim kršćanskim duhom… u tome se Vodopić poveo za A. Manzonijem. (tal. knjiž., gl. djelo “Zaručnici”, T.T.)
Niko Veliki Pucić daje veliku istinu: “tebi je Bog darovao bogatu silu za obrazovanje onoga, što ti pod čuvstva pada i za udupstit (udubit?) se u tajnosti bezdana ljudskih strasti. Ti si kako malo (t)ko vješt u analizi psihologičkoj.” Ističe Kušar u “Mariji Konavoci” jako lijepa folkolorna opažanja, a za “Tužnu Jelu” sva pravila modernoga impresionizma, verizma… nalaze se u toj čarobnoj genre (fr. žanr, rod, vrsta umjetnosti) slici. Miris cvijeća, uzduh morski, razgovori mornara, gruške kućice i ženice, njihove male zgode i velike žalosti, njihove slutnje i praznovjerja, sve je to naslikano, uprav fotografano onom savršenom plastikom, onim duhom milosrđa i ljubavi, kojima se odlikuju samo velikani ruske knjige. (pretjerivanje, T.T.)
Marcel Kušar napisao je nekoliko knjiga te mnoštvo članaka i rasprava iz područja povijesti, dijalektologije i pravopisne normativistike hrvatskoga jezika, a proučavao je i jezik starih hrvatskih pisaca, osobito Marulićev. Bio je uvaženi jezični stručnjak u svome vremenu, kao takav i dopisni član JAZU-a. Dosta vremena krajem 19. stoljeća proveo je kao profesor hrvatskoga jezika u Dubrovačkoj gimnaziji. Bio je oduševljeni pravaš, vrstan polemičar i osporavatelj pogleda i mišljenja dubrovačkih Srba katolika o jeziku i književnosti starih Dubrovčana. S njima je polemizirao u Crvenoj Hrvatskoj, žustro braneći hrvatstvo Dubrovnika u onom dijelu koji je izvirao iz jezične i književne prirode. Sve te polemike sabrao je u brošuri Dubrovčani, jesu li Hrvati?, koja je 1892. godine objavljena u Dubrovniku. Proučavao je razna hrvatska narječja i govore (lastovski, rapski, lumbardski), a u svojem djelu Nauka o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga… iz 1889. izričito je zastupao fonetska načela. U knjizi Narodno blago 1934. je objavio folklorni rječnik i frazeologiju.