Hrvatski Fokus
Povijest

U tajnosti bezdana ljudskih strasti

Marcel Kušar o Mati Vodopiću

 

Marcel Kušar (Rab, 16. I. 1858. – Rab, 5. I. 1940.), poznati je hrvatski filolog i jezikoslovac. Njegov kratki životopis dajem na kraju teksta. Pisao je nekrolog 1893. godine “O životu i radu Mata Vodopića”. Započinje time da se glas o smrti Mate Vodopića (Dubrovnik, 13. XII. 1816. – Dubrovnik, 13. III. 1893.), hrvatskoga teologa, biskupa, književnika i prirodoslovca, dojmi svakog Hrvata u Dubrovniku i izvan njega, i da je “s Vodopićem zapao u grob još jedan od onih odličnih Dubrovčana starog kova, koji su svojim izvanrednim vrlinama i zaslugama, navlastito na književnom polju, jaki bili da ožive uspomenu slavne dubrovačke prošlosti i da prodiče vas hrvatski narod.”

Vijest o njegovoj smrti donijele su sve hrvatske novine. Nastavlja da se Vodopić rodio u Dubrovniku 13. 12. 1816., od oca kapetana iz Primorja i majke (Maškarić) Primorke. Imao je još samo jednoga brata, Nika. U osnovnoj školi i Gimnaziji učio je na talijanskom, hrvatski jezik nije bio tada ni predmet! Jedan od nastavnika bio mu je glasoviti Franjo Marija Appendini (Poirino, Italija, 6. XI. 1768.Zadar, 30. I. 1837.) svećenik pijarist (red koji je trebao nadoknaditi ukinuće isusovaca i povjesničar Republike. (vidi: rad A. Šoljić). U Gimnaziji drugovaše sa kasnijim predstojnikom Zavoda sv Jeronima i književnikom Đurom Pulićem,sa kojim ostaše u srdačnom prijateljstvu sav život. Kada je završio Gimnaziju sa odličnim uspjehom i već se pripremao otići u mornare Vodopić prekonoć odluči postati svećenik!

Nakon studija u Zadru gdje briljira postade svećenik 1840. godine.

Četiri godine je svećenik po primorskim selima gdje sakuplja bilje ali i narodna imena biljaka,te se bavi lovom.

  1. je župnik u Grudi (Konavle), a tamo radi i kao učitelj. Godine 1848. održava mir u konavoskim selima, ali i sprema za obranu narod  koji se straši mogućeg crnogorskoga napada!

Tamo sakuplja domaće riječi, fraze, običaje i piše djelo “Marija Konavoka”. Nakon 12 godina u Konavlima postaje župnik u Gružu koji mu daje materijal za djelo “Tužna Jele”.

Kao valjan domoljub i učenjak postaje 1858. prosinodalni ispitivač, te tajnik, pa savjetnik ženidbenog sudišta. Godine 1862. ga Odbor dalmatinski imenuje ovlaštenim podučavateljem Hrvatskog jezika u kotaru Dubrovnik; 1867. je kotarski školski nadzornik, 1870. školski nadzornik za Gruž, 1871. povjerenik Zemaljskog narodnog muzeja u Zagrebu.

Godine 1873. je imenovan počasnim kanonikom katedralnog kapitula u Dubrovnika, 1875. je odlikovan viteškim redom Frana Josipa.

(Kušar naziva cara Frano po dubrovački, T.T.)

U Gružu se zadržao 22 godine, tj. do 1879. kada postaje kanonikom sto(l)ne crkve dubrovačke. Kušar navodi da je u puku djelo “Tužna Jele” tolika popularna da je pomorci nose na put sa sobom, a omiljeno je štivo i pučanki koje jedva znaju čitati.

Kada ga kralj(!) imenuje biskupom dubrovačkim radost puka je dvostruka; prvo što je iza dugo vremena (Nikola Ban 1815+) biskup čovjek rođen u našem Gradu, drugo što je bio opće štovan i ljubljen.

Pripovijeda se da je skromni Vodopić molio namjesnika baruna Stjepana Jovanovića (sa Filipovićem zaposjeo BiH 1878., pokopan u Dubrovniku T.T.) i molio da ga oslobodi te dužnosti.

“Mato Vodopić bijaše čovjek neobična samonikla talenta i velike kulture, a pored toga skroman i ponizan kao ljubica… ćudi blage i gotovo andjeoske, sa svakim prijatelj i ljubežljiv, a u prigodi domišljan i veseljko svud je praćen bio narodnim blagoslovom i držan za izgled (uzor) svećenika i čovjeka. Kao župnik bio je pravi otac svoga puka.”

Zgodan je primjer Kušar naveo kada je 40 konavoskih glavara kleklo pred biskupa moleći ga da ostavi don Vodopića u Grudi i ne šalje ga za dekana u Slano. Ganuti biskup im usliši molbu. Vodopić postavši biskup ostao je isti čovjek “vladajući uvijek u čisto evanđeoskom duhu, izdašno podupirući siromahe te iskazujući u svakom činu svoje dobro srce i blagu,čednu ćud svoju (usporedimo Vicka Mihaljevića, Čingriju, Pavlinovića, Radića sa našim današnjim zastupnicima i potestatima, T.T.).

Kao svi stariji odlični Dubrovčani pripadao je Narodnoj stranci (Strossmayer) koja je željela narodni preporod Dalmacije i njeno sjedinjenje sa Hrvatskom. Njegov život obilježili su rad za hrvatski jezik i zanos za Hrvatsku i Zagreb kao središte kulture i slobode  oko kojih bi se morali okupiti i drugi južni Slaveni. Prihod pripovijesti o Bosni “Na Doborskijem razvalinama” je u potpunosti poklonio gradu Zagrebu koji je tada (1880.) stradao od potresa. Godine 1850. posvećuje pjesmu banu Jelačiću, a Kušar radi zanimljivu grešku kao čovjek svoga doba; hvali osrednju “hercegovačkim jezikom” pisanu (iako svježu, krepku, punu sluha) poeziju Vodopićevu, a napada ga zbog onoga što mu jest najjače oružje uz domaću temu i sredinu, tj. domaći jezik prepun lokalizama i iskrivljenih tuđica. (iz talijanskoga, latinskoga, turskoga, raguzejskoga, T.T.) u čemu je duhovni otac Vojnoviću. To me ježilo kod Šenoe kada seljaci u Zagorju 16. stoljeća pričaju jezikom srednjoškolskih profesora književnog jezika 19. stoljeća. Od prijevoda sa talijanskoga Kušar ističe Baswilianu od Montija.

Puno je radio Vodopić na filologiji, posebice nazivima biljaka i životinja, imao je ogroman herbarij kojega je dio poklonio Dubrovačkome muzeju. Od njegovih radova okoristili su se i L. Zore i B. Šulek, koji to pošteno priznaju. Kušar ističe: “poglaviti čar tih njegovih pripovijesti stoji u vjernom i živom (nije izmišljao likove i događaje, T.T.) prikazivanju narodnoga, osobito domaćeg života i u bogatom  čisto narodnom jeziku. Sve su mu novele proniknute trijeznim, blagim, utješljivim kršćanskim duhom… u tome se Vodopić poveo za A. Manzonijem. (tal. knjiž., gl. djelo “Zaručnici”, T.T.)

Niko Veliki Pucić daje veliku istinu: “tebi je Bog darovao bogatu silu za obrazovanje onoga, što ti pod čuvstva pada i za udupstit (udubit?) se u tajnosti bezdana ljudskih strasti. Ti si kako malo (t)ko vješt u analizi psihologičkoj.” Ističe Kušar u “Mariji Konavoci” jako lijepa folkolorna opažanja, a za “Tužnu Jelu” sva pravila modernoga impresionizma, verizma… nalaze se u toj čarobnoj genre (fr. žanr, rod, vrsta umjetnosti) slici. Miris cvijeća, uzduh morski, razgovori mornara, gruške kućice i ženice, njihove male zgode i velike žalosti, njihove slutnje i praznovjerja, sve je to naslikano, uprav fotografano onom savršenom plastikom, onim duhom milosrđa i ljubavi, kojima se odlikuju samo velikani ruske knjige. (pretjerivanje, T.T.)

Marcel Kušar napisao je nekoliko knjiga te mnoštvo članaka i rasprava iz područja povijesti, dijalektologije i pravopisne normativistike hrvatskoga jezika, a proučavao je i jezik starih hrvatskih pisaca, osobito Marulićev. Bio je uvaženi jezični stručnjak u svome vremenu, kao takav i dopisni član JAZU-a. Dosta vremena krajem 19. stoljeća proveo je kao profesor hrvatskoga jezika u Dubrovačkoj gimnaziji. Bio je oduševljeni pravaš, vrstan polemičar i osporavatelj pogleda i mišljenja dubrovačkih Srba katolika o jeziku i književnosti starih Dubrovčana. S njima je polemizirao u Crvenoj Hrvatskoj, žustro braneći hrvatstvo Dubrovnika u onom dijelu koji je izvirao iz jezične i književne prirode. Sve te polemike sabrao je u brošuri Dubrovčani, jesu li Hrvati?, koja je 1892. godine objavljena u Dubrovniku. Proučavao je razna hrvatska narječja i govore (lastovski, rapski, lumbardski), a u svojem djelu Nauka o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga… iz 1889. izričito je zastupao fonetska načela. U knjizi Narodno blago 1934. je objavio folklorni rječnik i frazeologiju.

Teo Trostmann

Povezani članci

Knjiga Povijest Dalmacije fra Ante Matijevića

HF

Zahtijevanja naroda u vrijeme Jelačića

HF

Prava Crvena Hrvatska izlazila od 1905. do 1918.

HF

ARMENIJA – Ruke istine

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...