Izmišljeni identiteti Josipa Broza Tita: Od ruskog špijuna, do Hitlerovog školskog druga
RIJEŠENA ENIGMA ZVANA TITO – Momčilo Jokić, istraživač zabranjenih povijesnih istina, književnik, publicist, novinar i autor senzacionalne knjige “Tajni dosje – Josip Broz”. Tito je bio izvanbračno dijete rođeno iz “velike ljubavi” ugledne poljske grofice Marije, koja je dobila latifundiju u blizini Segedina i upravitelja njezina imanja Franza Ambrozija, koji je, čuvajući udovičku čast, djetetu pružio izvanredno obrazovanje i tretman. Otac će konačno prepoznati svog mladog inteligentnog sina kada bude dovoljno star za vojnu službu.Promjena identiteta Josipa Ambroza, kasnijeg aliasa Tita, dogodila se u ožujku 1913. kada Josip Broz umire, a njegovu životnu biografiju preuzima vitalni Josip Ambroz, kolega iz vojno-obavještajnog školskog sektora pečuškog garnizona Austrougarske.
• Ugarska monarhija. Njegovom smrću, Josip Broz (rođen u Beču, pravi Hrvat), bez svoje volje i znanja, na prijedlog ravnatelja škole Štancera, ponovno će “oživjeti” u Josipu Ambrozu, alias Titu! U knjizi “Tajni dosje – Josip Broz” istupili ste sa senzacionalnom tvrdnjom da bivši predsjednik Jugoslavije, maršal Josip Broz Tito, nije bio Hrvat, rođen u zagorskom selu Kumrovec, nego netko drugi. Tko je, zapravo, bio čovjek koji se predstavljao kao Josip Broz Tito, a kojeg je tadašnja poslijeratna državna ideologija predstavljala kao “najvećeg sina naših naroda i narodnosti”?
– Moje istraživanje počelo je daleke 1968., te nezaboravne godine studentskih nemira diljem Europe. Znao sam mnoge tajanstvene činjenice vezane uz Broza, ali nitko se nije usudio reći dio istine. Nitko nije znao istinu. Odlučio sam polako, potajice istraživati i slagati mozaik poznatih činjenica, pogledati daleke dokumente iz arhiva Europe, naši su za tu temu bili čelično zatvoreni. A svaka sumnja tražila je autorovu glavu! Odlučio sam strpljivo istraživati korak po korak. Tako je nastala moja famozna BILJEŽNICA: TKO JE JOSIP BROZ? Da bi se godinama obogatila i obrasla proturječjima, koja sam kao komparativist koji je odlučio svoju glavu ponuditi za istinu, u ime svih ubijenih nevinih žrtava, i tih idealista morao stalno, iznova uspoređivati. Revolucionari, koji su vjerovali u novu “zoru čovječanstva” i koji su otišli u grobove ne znajući tko im je vođa i za čije ciljeve ginu!
Moja knjiga: TAJNI DOSIJE JOSIPA BROZA dala je više odgovora na zagonetnu biografiju i djelo Josipa Broza. Prva verzija knjige trebala se pojaviti još davne 1974. godine, u svibnju prije 9. kongresa Saveza komunista Jugoslavije, a samo mjesec dana nakon tajnog obnoviteljskog (Peti i osnivački kongres) ilegalne Komunističke partije Jugoslavije, koja je održana 6. travnja 1974. noću, a mi smo uhićeni, provaljeni i lišeni slobode, kao narodni neprijatelji i rušitelji ustavnog poretka Titove samoupravne Jugoslavije. Po nalogu saveznog tužitelja SFRJ uhićeni smo u isto vrijeme: svi sudionici Barskog kongresa, prve organizirane oporbene stranke protiv Broza, kao narodnih neprijatelja i urotnika protiv Tita! Tako smo dotakli vrata pakla i osjetili humanizam “samoupravljanja” crvenog faraona, diktatora koji je jedini u Europi imao svoju privatnu državu, čovjeka koji je bio jedinstveni trojanski konj u strukturi Kominterne, veliki likvidator u “bijelim rukavicama”, čovjek s manirama baruna, a ujedno i austrougarski narednik, krvnik s Drine u Prvom svjetskom ratu, čovjek koji je radio za četiri obavještajne službe… Bio je čovjek s tisuću lica, sa sedam lažnih autobiografija, zagonetač sa 77 šifriranih pseudonima, klavijaturist koji poznaje Mozarta, husarski mačevalac prvog ranga, lažni ključar i “trinaesto” dijete sa Sutle, šarmantni Pelivan i gudač, veliki intrigant, vlastoljubac i domišljat slušatelj vremena u kojem živi, laskavac koji se natječe sa zbunjenim uglednicima i druži šarmom zaljubljene kokete, dreser primitivaca i malograđanskog “bašibozuka”, ljudi koji vjeruju strancima više nego vlastitom sinu! Našao je plodno tlo za igranje najčudesnijeg pokera političkih urota i izdaja u Europi XX. stoljeća. Veliki meštar, majstor 32. reda masonerije, izvanbračno dijete rođeno iz “velike ljubavi” poljske grofice koja se udala na latifundiji kraj Szegedina, sin Židova Franza Ambrozija i majke Marije, ugledne plemkinje… koja je, čuvajući čast udovice, djetetu pružila izuzetan odgoj i tretman, dok je otac Franz Ambroz, kao Židov, upravitelj njezinog velikog imanja, preuzeo brigu o malom Josipu, budućem velikom zagonetaču – JOSIPU AMBROZU, budućem BROZU – alias Tito.
Kada je sin odrastao otac će konačno prepoznati svog mladog, inteligentnog sina kada bude dovoljno star za vojnu službu. Davne 1912. godine, dok je Srbija krvarila u Balkanskim ratovima, budući gospodar života i smrti naći će se kao pitomac vojno-obavještajne škole Crno-žute monarhije u Pečuhu. Tamo će budući alias Tito upoznati svog štićenika Miroslava (Leopold) Fridriha Krležu, budućeg velikog hrvatskog književnika i nesuđenog nobelovca, a iz te tajne i ugledne obavještajne škole koja je školovala špijune i izviđače, u lijevom krilu zgrade velikog garnizona Monarhije, tih će dana biti u klupi bodljikav, koščat mladić, nesuđeni umjetnik i slikar, nesuđeni arhitekt Adolf Hitler! Taj me podatak pogodio i prvi sam od svih istraživača istjerao lisicu povijesti iz jame zagonetke vremena. Svi su se kasnije čudili, svi su to prepisivali iz moje knjige “Otkrovenja”, iz knjige: TAJNA DOSIJE JOSIPA BROZA, koja će svoje prvo izdanje doživjeti tek 1992. godine, u izdavačkoj kući “Nova svjetlost” u Kragujevcu i koja je imala neviđenu promociju diljem Srbije, a posebno u Međunarodnom “Press centru” u Beogradu, u veljači, kada se okupila odabrana skupina vojnih atašea, novinara, agenata, stranih i domaćih, kako bi svjedočili dehumanizaciji neljudske slagalice povijesti – Josipa Broz-AMBROZA, alias Tite! Znao sam da jedini način na koji mogu pomoći svom narodu i drugim narodima je da ih suočim sa svojim otkrićima, saznam vaše istine iza “sedam tajnih pečata” kako bi u ogledalu istine i povijesti narod konačno shvatio: tko je ubojica njihovog prava na sreću i mir i kako ga je srpski narod pratio “kao sluga pokorni”, svaka čast izuzecima i usamljenim herojima, vođa koji je ovaj prostor Jugoslavije brže od sotone pretvorio u veliku klaonicu zbog sebe, kako bi ostao zapamćen kao čovjek kojeg “više majka ne rađa”! Tako se naš narod kroz poslušnost i želju da bude „nešto drugo“ odrekao sebe i svoje povijesti, pa sam sebe pobijedio novim „izmišljenim“ pobjedama!
Moja knjiga je zamišljena kao PROLOGOMENA POVIJESTI, kao OPTUŽNICA JOSIPA BROZA-AMBROZA, alias Tite, pred sudom časti i povijesti ove zemlje. Nažalost, on nas je prvi (kao i mnogo puta do sada) oteo, i jedini od svih svjetskih diktatora, pokopan je poput faraona, a od takvog suđenja pobjegao je u svoj tajanstveni, rajski pakao, ostavivši još jednu tajnu: gdje je stvarno sahranjen, a sahranjen je 8. svibnja 1980., a ja sam uhićen 8. svibnja 1974.! Što broj znači?Prst sudbine: OSAM u životu faraona i profesionalnog istraživača zabranjenih povijesnih istina XX. stoljeća, književnika i novinara Jokića? Tako je Broz u smrti ostao enigma kao “najveći sin naših naroda i narodnosti”, a on uopće nije bio naš, nije bio Hrvat, a još manje dijete Sutle i Kumrovca - to sam dokumentirao u knjizi, ali ipak se u našoj srpskoj javnosti čita da je rođen 25. maja, da je umro 5. maja i slično, a sve je to obična, ali uporna laž idiotske škole obmane ove ljudi, koja još uvijek traje, na našu sramotu. Svi se boje istine, a istina ne će umrijeti zbog svih onih plemenitih snova i ideala nevinih žrtava ove zemlje i našeg naroda! Svima njima sam ovim istraživačkim radom zapalio svijeću koju nitko ne može ugasiti, ni vlast, ni generacija!
• Kako se dogodilo da je Josip Ambroz, kako tvrdite, preuzeo identitet pravog Josipa Broza? Tko je bio pravi Josip Broz?
– Promjena identiteta Josipa Ambroza, kasnijeg aliasa Tite, dogodila se u ožujku 1913. kada Josip Broz umire, a njegovu životnu biografiju preuzima vitalni Josip Ambroz, kolega iz vojno-obavještajnog školskog sektora pečuškog garnizona Austrougarske. Un toj i takvoj Ugarskoj monarhiji upoznao je Miroslava Fridriha (prema nekim zapisima Leopolda, u čast austrijskog cara Leopolda I.) Krležu hrvatskoga književnika, a i Adolfa Hitlera, sina carinika… bolesnu škrticu s velikim, gotovo slomljenim nadama da će postati slikar i arhitekt… Koja sudbonosna kombinacija. Hitler će zbog bolesti napustiti školu, a Josip Broz će njegovom smrću (rođen u Beču, pravi Hrvat), bez njegove volje i znanja, na prijedlog ravnatelja škole Štancera, ponovno “oživjeti” u Josipu Ambrozu, alias Titu! Ovo je čudesna i jedina zamjena koja se ostvarila i poput slagalice pratila našeg diktatora i višestrukog agenta kroz vrata povijesti Balkana.
• Zašto je to učinjeno?
– Austro-Ugarska se već od 1908. spremala za rat protiv Srbije. Ulaskom u Bosnu i njenom aneksijom, uz blagoslov Engleske, ona je sebi otvorila put prema Istoku, a tim putem će zajedno koračati Franz Joseph i njemački Kaiser. Srbija je trebala biti groblje na putu njihove slave. U isto vrijeme sam otkrio i prve podatke o Brozovoj ulozi na Drini u Prvom svjetskom ratu. On je kao elitni izviđač na čelu 72. austrijske izviđačke brigade došao u Mionicu, zarobio nekoliko desetina novomobiliziranih srpskih dobrovoljaca, mučio ih po sistemu “živih jezika” i objesio na sveto drvo – šljivu za primjer zastrašivanja srpskog naroda! U Drugom svjetskom ratu dolazi na partizanski teritorij, u ulozi samoproglašenog sekretara KPJ i komandanta partizanskih odreda, gdje će ga dočekati sam Miloš Minić, sekretar okružne njemačke obavještajne službe. Sve je u knjizi. To je velika priča. Slušao sam i posljednje žive svjedoke, sudionike povijesti, borce, mučenike, invalide i prosjake, zaboravljene junake obrane Srbije u ratu od 1914. do 1918. godine. Imao sam srca i uma čuti njihove poruke, prije njihove zaboravljene smrti. Nikada se Srbija nije znala odužiti svojim mučenicima nezaboravnim. Kad prođe rat, sva slava pripada ratnim profiterima, a sirotinja ne zna za svoje grobove, ni sinovi, ni očevi, ni majke, ni kćeri, ni osramoćene sestre, znaju samo za crne marame i crne zastave! Kuku, tebi Srbijo, dokle ćeš ovako?
• Također, uloga Broza u Prvom svjetskom ratu bila je prilično zagonetna. Je li doista bio na Drini i Ceru kao austrougarski vojnik i čime se to može potkrijepiti?
– Kako je na Drini? Tu su se u magičnom balkanskom trokutu našli kreatori buduće povijesti Srbije i srpskog naroda. S jedne strane Josip (Ambroz) Broz, s druge strane Srbiju će braniti Draža Mihailović, kao potporučnik, zatim tri brata Nedića, a što je još zanimljivije, Broz će za svoj rad biti odlikovan Željeznim križem za hrabrost. U pohodu na Srbiju pratit će ga njegov šegrt Miroslav Krleža iz Pečuha i dragovoljac na fronti Adolf Hitler, kao i mladi potporučnik Boehma (budući zapovjednik okupirane Srbije 1941. u Drugom svjetskom ratu)! Svi su se isticali hrabrošću boreći se jedni protiv drugih. Hitler dobiva Željezni križ, Boehm također, Broz također! Orden za hrabrost imaju i Draža Mihailović i braća Nedić. Zar Srbija nije ukleta zemlja?
• Što je sve trebalo pročitati da bi se došlo do ovih saznanja?
– Velik broj suvremenih “prepisivača nove resavsko-beogradske povijesne škole” na nečastan način posudio je moja otkrića i plasirao ih kao “svoje”, ispijajući viski po beogradskim elitnim lokalima! To su ljudi. Ne citiraju druge nego sve pripisuju sebi, kao što je to činio njihov veliki uzor Broz!
• Još jedna prilično senzacionalna i nepoznata vaša tvrdnja zaslužuje pozornost; naime da je Josip Broz sudjelovao u pripremi atentata na kralja Aleksandra u Marseillesu. Objasnite nam.
– Nakon 4. Dresdenskog kongresa KPJ i pobjede nove frakcije u kojoj će Hrvati imati ključeve samog vrha odlučivanja, a posebno da će 9. studenoga 1928. inzistirati na stajalištima tzv. neodrživost ove nove jedinstvene države Južnih Slavena, na versaillesku Jugoslaviju, kao umjetnu tvorevinu, kao “tamnicu naroda” koju treba razbiti, jer su oni sebi osigurali slobodu i veliki životni prostor zahvaljujući ratniku. pobjede srpske vojske u Prvom svjetskom ratu, zahvaljujući velikim žrtvama i razaranjima Srbije i njezinih seljačkih gunja i opanaka, prolivenih krvlju i ranama od Kajmakčalana do Maribora, od Kosova do Temišvara, Jugoslavija im više nije trebala. Počeli su harangirati na Kominternu, a tijekom 4. kongresa u Dresdenu istaknuli su pravo naroda na samoodređenje i odcjepljenje od nove matične države. I prije nego što je zaliječila rane, pripremaju noževe za klanje. To je njihova zahvalnost. Tako je ta daleka 1928. godina bila uvod u krvavu 1941. godinu. Teško tebi Srbijo, što ne umiješ da slušaš svoju djecu i svoju pamet, što svoje buduće grobare odgajaš, što im se kuneš, što im daješ ognjišta svoje historije za razne sotoniste, masone, prosvjetitelje i plaćenike da se griju, ubojice svih boja i rasa, a na lovorikama “slave” ne možete doći sebi, da ćete brzo izgubiti glavu! I tako je došao još jedan važan, sudbonosan datum – 1934. godina. Iz dopunskog zatvora u Ogulinu Josip Broz izlazi 12. ožujka te godine. Ovu rečenicu nitko od povjesničara nije protumačio. Ovo nije sastavni dio kazne iz tzv. bombaškog procesa, niti kazne za tzv. sindikalne mjere kada mu je suđeno u Ogulinu pred ogulinskim sudom 28. listopada 1927. i kada je pušten na slobodu. brani se! To je suđenje Broza optužilo za huliganstvo! Izlaskom iz zatvora pričat će nove verzije, a kao i svi ponavljači povijesti otići će u Presveto Trojstvo, koja simbolika, čovjek koji nikad nije bio svetac, niti Trojstvo, ako ne uzmite u obzir tri agencije kao stranog plaćenika njegove buduće biografije!!! Nakon izlaska iz zatvora, ovaj nečasni vladika, koji je u prvom velikom ratu u Vojvodini za vrijeme Austrije uhićen kao narednik zbog silovanja Srpkinja, a kasnije poslan na istočnu frontu, ovaj čudesni crni mag u svojoj autobiografiji, koju prihvaćaju i neki biografi, kaže sljedeće: do ulaska u Komunističku internacionalu djelovao je uglavnom u zemlji, u okviru Pokrajinskog komiteta čije je sjedište bilo u Beču (tada takav Komitet nije postojao)? Kao da je Komitet nekakva željeznička stanica, gdje svatko može ostati i otići kad hoće i gdje hoće? A zna se kakva je bila konspirativna narav. Sve policijske snage Europe surađivale su u borbi protiv komunista. Saznao sam da je Broz u Svetom Trojstvu boravio manje od mjesec dana i da je na nagovor svog starog prijatelja, suborca, nadređenog mu oficira Austrije Tomašeka (Slovaka), otputovao u Janko Pusztu – logor u kojem su ustaše bile smještene, koji je bio prakticiran uz blagoslov njemačke, mađarske, ali i uz znanje engleske obavještajne službe i Vatikana, kao i Pavelićevog stožera u Italiji. Tako je Broz sredinom travnja 1934. došao s Tomašekom, gdje je postao jedan od pomoćnih instruktora za atentatore i urotnike, za posebne zadatke. (Napominjem da Broz nakon izlaska iz zatvora nije imao posao.) Trebao mu je novac i uskoro će ga imati pod svaku cijenu. Aktivira svoje stare agenturne veze i tako postaje instruktor za obuku mladih i energičnih kriminalaca. Janka Puszta tada je bila veliki logor i vježbalište specijalnih službi mađarske vojske. Tereza Štancer, nećakinja pukovnika Štancera (on će biti general u Drugom svjetskom ratu i bit će zarobljen od strane partizanskog generala Milana Baste, i on i Tomasek, na kraju rata, i po Titovoj naredbi bit će strijeljani s deset drugih generala), kako se ne bi otkrila njegova prošlost iz Prvog svjetskog rata. Tipičan zavodnik s manirama baruna, iznimne inteligencije, brzih odluka i sjajnog instinkta, Broz vidi svoju priliku: osvetiti se kralju Aleksandru i Srbiji. Zna da Mussolini, kao i Göring, zajedno s Pavelićem, imaju svoju kartu. Za poker stolom – kriminalci dijele plijen povijesti. Godine 1934. ustaški bojnik u mađarskoj vojsci Vjekoslav Serveci (ustaški general u Drugom svjetskom ratu) postavljen je za zapovjednika Janka Puszte, pomoćnik mu je bio zapovjednik vojne obavještajne škole u Pečuhu – Slavko Štancer! Obojica su poznavali Broza. Oni su njegovi vojni učitelji, oni su stvorili njegovu novu biografiju! Zatim Teresa Stanzer prihvaća biti jedan od povjerljivih kurira atentatora, ona će prenijeti oružje za atentatore u Marseilleu. Ona je misteriozna plavuša koju policijska istraga nije uspjela identificirati nakon atentata na kralja Aleksandra i improviziranog suđenja! O njoj je sve znao samo pukovnik Štancer, kao i sam Broz. Neopaženo je nakon atentata otišla u Argentinu! Najbolji agenti dobili su nagrade i putovanja diljem Europe. Među nagrađenima je i Broz.
• A kada je Janka Puszta počeo raditi kao mađarski obavještajni centar?
– Evo što je tada pisala služba Jugoslavenske armije: “Špijunska škola protiv naše zemlje… Iz pouzdanih izvora poznato je da je u Szegedu otvorena špijunska škola koja priprema mlade protiv naše zemlje i Rumunjske.” Do sada se prijavilo već šest osoba za tu školu, koju časnici iz Glavnog stožera pripremaju u pukovnijskoj vojarni u Szegedu“, 21. kolovoza 1923. godine, stranica 6.Ista metoda kao 1913. u Pečuhu. Nije lako napustiti metode koje su provjerene i donose uspjeh kada je u pitanju agentura rušenja države. Plaćenici VMRO će završiti posao. Ujedinjene ubojice Europe počinile su zločin. Tako je atentatom na kralja započela agonija Jugoslavije. Unutarnja makedonska revolucionarna organizacija davala je darove ustašama, Mussoliniju i Goeringu, izvršiteljima atentata… Knjiga sadrži detalje i izjavu organizatora ubojstva.Josip Broz Tito pokazao se dosta vještim u partijskim obračunima.
• Kako se Josip Broz Tito uspio riješiti Petka Miletića i preuzeti kontrolu nad jugoslavenskim komunistima?
– Moja je knjiga probudila, dokumentirala, da iz desetljeća šutnje, zaboravljenih tajnih ubojstava, zločina, otmica i pljačke spisa i dokumenata konačno progovori: BALKANSKA SFINGA – Josip Broz Ambroz, alias Tito, na sramotu brojnih i naših “povjesničara” koji slave pjevači i papagaji! Nakon likvidacije Gorkića, kada je rezervni Komitet KPJ bio u Parizu, a Josip Broz tada bio blagajnik tog “Komiteta” – on nikada nije bio sekretar, uvijek je bio tamo gdje ima zlata i gdje ima žena, intrigant koji šarmom razoružava svoje protivnike i hipnotizira svoju ljubavnicu – Josip Broz je bolje od svih drugih iz svog okruženja znao što mu je činiti i kako to ukloniti bolje od sebe! Gorkićevim odlaskom u Moskvu 1937., nakon lažne optužnice koju je pripremao protiv Gorkića kao generalnog sekretara KPJ, sam Broz uz pomoć engleskog obavještajca Vladimira Velebita, diplomiranog prava na Sorboni 1928., i – Rodoljuba – Rođka Čolakovića (koji je naivno kao Bosanac vidio svoju šansu) i kad se uprazni mjesto; čekajući povratak bez povratka, oklevetani Gorkić, jedini pravi komunist i revolucionar koji je imao legendu oko imena i primljen u Srijemskoj Mitrovici, inače šef Komiteta proslavljenog zatvora, heroj bez mane i straha, bio je Petko Miletić, koji je inače bio član najužeg partijskog rukovodstva u zemlji – član Komunističke partije Francuske, član Komunističke partije Mađarske, revolucionarni drug Béle Kuna, istaknuti časnik junaštva i Crnogorac s međunarodnim, revolucionarnim iskustvom, čovjek u kojeg su se kleli mladi komunistički idealisti…Kao heroj zatvoren je u Lepoglavi u Srijemskoj Mitrovici za desetljeća tamnovanja. Nepobijeđen, neporažen, nepokolebljiv, čovjek istine i borbe. Pošten i lojalan. Voli svoj narod i Srbiju više nego rodno mjesto. Takav je bio legendarni Petko Miletić. Sve detalje sam objasnio u knjizi. Broz piše Hebrangu, Moši Pijadu i Milovanu Đilasu da pod svaku cijenu treba spriječiti da Petko bude izabran za vođu Partije. Moša Pijade, preko odvjetnika i bivšeg policijskog pisara Prodanovića, čini sve da se intriga odvija uz blagoslov jugoslavenske tajne policije; da Miletić nije junak legende, da navodno surađuje s policijom, taj su tekst pripremili Moša Pijade i Hebrang, a pustio u optjecaj “nesvršeni student”, “crnogorska usijana glava” Milovan Đilas, pa je poslano kao pismo Kominterni – povjerljiva dojava!!!!Ovaj perfidni zločin obmane i veleizdaje koji su osmislili Broz, Hebrang, Pijade i Đilas razotkrio je način borbe i obračuna kako bi sotonsko sjeme preuzelo kormilo Komunističke partije Jugoslavije. A što je o toj igri i srazu uvrnutih laži i obračuna napisao Petko Miletić:“Na zatvoru su postojale i postoje dvije likvidatorsko-oportunističke politike koje su predvodili Andrija Hebrang i Moša Pijade, a s druge strane ona boljševička koju Kekić (Kazneni komitet KPJ) pokušava voditi. Prvi smatra da su zatvorenici izbačeni iz klasne borbe, kojima je sada glavna zadaća preživjeti zatvor i pod svaku cijenu sačuvati svoje tjelesno i duhovno zdravlje, kako bi se, kad ih klasni neprijatelj pusti kući, mogli pridružiti ponovno u redove klasne borbe. Mi boljševici vjerujemo, naprotiv, da su zarobljenici komunisti koji su silom prilika došli u posebno, izuzetno težak sektor otvorene klasne borbe. Oni nisu i ne smiju, ni jednog trenutka, prekinuti svoju borbu protiv klasnog neprijatelja… Jer, ovdje je u zatvoru koncentriran i zaključan pravi dinamit naše revolucije. Skoro 300 komunističkih kadrova…”
Stav je to nepokolebljivog revolucionara koji ne može oprostiti suradnju hrvatskih komunista u lepoglavskim zatvorima s ustaškim pokretom i sporazum Hebrang-Budak, koji je podupirao i Moša Pijade, iza čega stoji utotnička uloga Josipa Broza, tada potpisan kao Fridrih Georgijević, otkriva se! Taj divni sinonim, pseudonim, govori sam za sebe: nastao je od njemačkog imena i ruskog prezimena. Nije slučajno! U to vrijeme gospodin je već radio za obje službe, ali nije bilo poznato da su ga kipar Augustinčić i Vladimir Velebit već uključili u strogo tajne poslove za britansku službu. Presveto Trojstvo postoji, ali malo ljudi zna. Tko sazna, ubijen je. Smrt ne trpi svjedoke. Zato će Broz 4. studenog uspjeti poslati pismo komunističkim zatvorenicima u Mitrovici da je prije četiri dana 1. studenoga 1937. u Moskvi osuđen i strijeljan kao “narodni neprijatelj” – Milan Gorkić! A informaciju donio Titi – Josip Kopinič!!! Sve je gore i gore. U knjizi sam detaljno dokazao postupak likvidacija i obračuna u borbi za vrh KPJ od 1934. do 1948. godine. Sve nedaće svega toga urotile su se protiv časnih ljudi, a nečasno kolo vodi, jer žele osloboditi srpski narod od svakog dobra… Poznato je, ono lukavo sastavljeno pismo Josipa Broza Andriji Hebrangu iz Pariza. listopada 1937., a koje se lažno s prijekorom odnosi na Petka Miletića. Broz pokušava prevariti Kazneni odbor i traži podršku za svoju prljavu igru. Uvijek tako do kraja. Drugi će raditi likvidaciju, a on će nositi bijele rukavice kao lažni barun.
• Recite nam nešto o tragičnoj smrti Mustafe Golubića, jednog od najmoćnijih ljudi Kominterne i, čini se, čovjeka od povjerenja samog Staljina. Kako je Mustafa Golubić pao u njemačke ruke i koja je uloga “junaka” našeg intervjua u tome?
– Čast mi je što sam prvi istraživač koji je utvrdio tijek i uzrok drame, kao i izdaje i likvidacije heroja Golubića. Mustafa Golubić, mladobosanac, solunski dragovoljac, mladi prijatelj legendarnog Apisa, odbio biti lažni svjedok na Solunskom procesu, mladi Mostarac, neustrašiv, hladnokrvan, general NKVD-a, Staljinov osobni pouzdanik za velike i tajne akcije, čelični čovjek sa srcem djeteta, pjesnik revolucije i svećenik patnje. To je istina… Mustafa Golubić, vitalan, lijep, stasit čovjek sa šeširom i kaputom preko ruke, već u svibnju 1941. šetao je Terazijama, s lulom u ustima, po sunčanom vremenu, lažnoj vedrini, zaljubljenik u grad i njegov narod. A volio je samo Srbiju i majčicu Rusiju. Bio je zaljubljenik u ruski narod i našeg mučenika. Vjerovao je u budućnost, koja će, kao Kristov kruh, biti dana ovoj zemlji patniku i heroju. Došao je u Beograd kako bi upoznao Broza, enigmu, kojeg je Kominterna 1938. osudila na smrt, upravo u ljeto 1937.! Došao je kazniti tog samozvanog, intrigantskog i stranog agenta, uljeza, koji je uspio stvoriti svoju tajnu “paukovu mrežu” špijuna, doušnika, provokatora i agenata u redovima Kominterne za Balkan. Došao ga je kazniti zbog zlouporabe povjerenja te je uz Kopiničevu pomoć na Osmoj konferenciji u Zagrebu postavljen za generalnog sekretara KPJ bez ikakvog naloga i punomoći Komiterne i Georgi Dimitrova. Došao je da se konačno obračuna s Brozovim samozvanim Politbiroom KPJ, koji nije ništa više nego igračka samozvanca koji nije bio dorastao Rasputinu! Lažno imenovani generalni sekretar KPJ za zemlju Tito osjetio je opasnost, jer ga je na vrijeme obavijestio Stevo Krajačić, koji će tih dana biti u Zemunu. Golubić je bio smješten kod obitelji Popović. Bio je hladan i samouvjeren. Ljudi tog tipa mogu biti heroji ili svećenici istine. Umiru u tišini, a njihova patnja i bol svladavaju i same mučitelje. Na Krajačićev znak, Tito šalje Đilasa i Rankovića da lutaju po gradu i slušaju stare partijske veze… Golubić je došao iz Beča. Prije toga je u tri navrata prošao kroz Srbiju na putu za Grčku. Što je obećano Krajačiću, Kopiniču i Brozu za likvidaciju Golubića? Čija je ruka stajala? Ne samo Gestapo, nego i Englezi. Uočen je Golubić, zatim Đilas i Ranković, a na kraju je otkriven i stan u kojem je bio zatvoren. 9. svibnja Golubić se trebao sastati s Titom. Prijedlog za sastanak dostavljen je putem kurira (ime nije važno). Tito je jedva čekao da idealno ulovi zlatnog pauka sovjetske agenturne legende, Staljinovog čovjeka prvog ranga i zaljubljenika u Srbiju.Naredio je da Đilas i Ranković učine sve da Gestapo dozna kakav je to opasni sovjetski agent u Beogradu, sa stanom tu i tamo. I tako je Gestapo, zahvaljujući Titu, uhvatio zlatnu pticu za kojom je godinama tragao. U kavezu je legenda. Uhićen je u zoru. Znao je reći: “Imam jedno oko na leđima i vidim što se radi…” Ovaj put je bio slijep. Gestapo od Golubića nije uspio doznati, niti iznuditi priznanje tko je! I konačno, ubijen je iz vatrenog oružja, vezan za stolicu, polumrtav u Pionirskom parku u Beogradu, gdje je privremeno i sahranjen. Godine 1946. Rusi su pronašli i ekshumirali svoju mrtvu legendu, heroja SSSR-a, generala NKVD-a Mustafu Golubića, gdje je sahranjen uz vojne počasti unutar zidina Kremlja. Zanimljivo je svjedočenje novinara i publiciste Siniše Paunovića: „Mustafa je bio moj školski drug, moj intimni prijatelj. Musliman je iz Hercegovine, koji je prešao u Srbiju i sudjelovao u Balkanskom ratu. Dobio je Orden Obilića za hrabrost. Kralj Aleksandar ga je volio. Poslao ga je na studij u Švicarsku, dobio stipendiju, tamo je upoznao Ruse, komuniste i zaljubio se u njih.Početkom svjetskog rata 1914. došao je kao dobrovoljac na Solunsku frontu… Bio je neobičan, pošten čovjek, naprosto uzor poštenja, a s druge strane neobično hrabar… Ponovno se pojavio godine 1941. Nije se skrivao, nego je s nekim djevojkama išao preko Terazija… Tako je ostalo u sjećanju onih koji nisu znali drugu stranu njegove biografije… Uvijek je bio spreman ginuti za Rusiju, za komunizam, za svjetska revolucija!”Neprijatelji Srbije ni danas ne spavaju, misle kako da ubiju Srbiju. To je istina koju još ne razumijemo. Žao mi je mojih ljudi. Istražujući više od tri i pol desetljeća tajnu biografiju Josipa Broza, pročitao sam desetke tisuća stranica iz tajnih arhiva, muzeja, vojnih spisa i knjižnica od Vatikana do Omska, kako bih se približio toj zagonetnoj zmiji, tom napadu sv. našeg naroda, čija se i generacija njegove ideološke izvanbračne djece i danas šepuri po Srbiji, predstavljajući se kao njen sretni narod i spasitelj, kao Europljanin, čija će demokracija otvoriti nova groblja za sve one koji se nisu odrekli časti, ponosa i prkosa.
• Vaša je nedvojbena zasluga što ste u knjizi razotkrili lik srpskoj javnosti nepoznatog Živojina Pavlovića, komunističkog intelektualca, novinara, publiciste koji je ubijen za vrijeme Užičke republike. Recite nam nešto o tome tko je odgovoran i tko je sudjelovao u likvidaciji Živojina Pavlovića. Našoj javnosti nije poznat podatak, koji ste objavili, da je Živojin Pavlović objavio knjigu “Tragična bilanca Staljinova termidora”.
– Ugledni novinar Politike i Vremena, publicist, Zlatiborac, nadimka Ždrebe – Živojin Pavlović, svojevremeno potpisivan Vlado, vlasnik knjižare “Horizont” u Parizu, urednik i vlasnik lista Proleter, lista KPJ koji je povremeno izlazio u Brusselsu, a ponekad i u Parizu, bio je živahna, bistra, inteligentna osoba. Pariz je bio središte obavještajnih službi Europe. Kominterna je imala svoje središte u knjižari “Horizont”, gdje su prokomunistički intelektualci, internacionalisti, francuski pisci i slikari, komunisti s Balkana i Rusije na putu, ali i iz drugih europskih zemalja, a posebno buduće Interbrigade na putu u Španjolsku i obranu Republike okupljaju. Nemjerljive su zasluge Živojina Pavlovića za komunistički pokret i borbu za slobodu u Španjolskoj. Skuplja informacije, ima svoju tajnu čudesnu “crvenu bilježnicu”, u koju upisuje zapažanja i ocjene svakoga tko prođe kroz knjižaru i Pariz. On je čovjek od vrijednosti, iskustva i konačno, čovjek od velikog integriteta i ugleda. Intelektualac koji poznaje dušu Francuske i prati sudbinu Crvene Rusije! U tu su knjižaru svraćali Tin Ujević, Aragon, Barbis, Prever, Picasso, čak i Kopinič i Pežihov Voranc (Lovro Kuhar – Brozov miljenik), svraćali su i Milan Bartoš, Marjan Brecelj, Kardelj, Dedijer, Kidrič, Kristina Đorđević i drugi… Da je knjižara zapravo pariška veza preko koje naši interbrigadisti odlaze u Španjolsku u građanski rat za slobodu, kao i odred Crvene pomoći u znak solidarnosti sa španjolskim narodom. Pavlović, svojim ocjenama, također neizravno, u ime Internacionale, daje ili ne izdaje vize kadrovima za odlazak u Španjolsku. Brozu je odbio izdati vizu. Broz mu to ne će oprostiti. Josip Broz uz pomoć Kopiniča odlazi u Španjolsku, ali ne da ratuje, nego da se preko svojih agenata obračuna sa svim interbrigadistima koji su ga na tajnom barcelonskom kongresu osumnjičili kao stranog agenta, a za glavnog tajnika KPJ izglasali Petka Miletića, pa čak i jednom topovskom baterijom, na španjolskoj revolucionarnoj fronti dali su Petku ime heroja partije. Glavni egzekutori bili su Vlajko Begović i Kosta Nađ! Vlajko Begović likvidirat će organizacijskog sekretara CK KPJ Blagoja Parovića. Sve sam to pojasnio u knjizi, dok će Kosta napraviti popis ljudi koji su glasali protiv Broza i koji se nekim čudom ne će vratiti iz Španjolske, i drugi rijetki pojedinci, koji su uspjeli, nakon sloma 1938. da se vrate iz Španjolske, bit će likvidirani u Jugoslaviji; kao naknadne žrtve zbog istine koju su govorili… Dakle Kosta je u NOB stigao među zadnjima u našoj revoluciji, ali Broz mu je prvi koji mu je za zasluge dodijelio čin generala armije, generala s pet zvjezdica iz Španjolske. Kopinič i Krajačić do kraja su života bili veliki likvidatori i lovci na glave.Ali priča o Živojinu Pavloviću, čovjeku koji je prikrio zaboravu one uobičajene Titove tajne grobove, čovjeku koji je prvi samoinicijativno, u ime istine, napisao knjigu “Tragična bilanca Staljinova termidora” – autora kojim će na sebe navući sumnju, gnjev i bijes krajem 30-ih, napustit će Pariz i vratiti se u Beograd, da bi 1941. godine, u vrijeme partizanske “Užičke republike”, po naredbi bio uhićen i pod teškim mukama likvidiran. od Broza. Pavlovićeva knjiga bila je brevijar istine o mnogim zlostavljanjima i represalijama, velikim čistkama u SSSR-u, a sve je napisao čovjek koji je već dvadeset godina bio komunist, idealist, bez mane i straha! Bio je poznata ličnost radničkog, studentskog i komunističkog pokreta Srbije. Dobrovoljac u Prvom svjetskom ratu, član SKOJ-a i KPJ od 1919. do 1920., živi u Užicu, studira pravo u Beogradu, na partijskom radu u Makedoniji od 1923. godine, šalje ga legenda Simo Marković. Bio je okružni sekretar za Makedoniju, a početkom 1925. godine odlazi u Rusiju.Vraća se nakon godinu dana i postaje dopisnik “PRAVDE” iz Makedonije, a 1929. emigrira u Francusku, gdje ostaje deset godina, piše i uređuje partijski list Protiv Glavnjače, postaje sekretar KPJ za svu emigraciju, sekretar Pokroviteljstva Crvene pomoći, izdavač i administrator partijskog lista KPJ – PROLETER i časopisa: KLASNA BORBA, osnivač Radničke knjižnice u Parizu, upravitelj partijske knjižare i vlasnik “HORIZONTA”.
Nakon Gorkićevog uhićenja, 2. svibnja 1939., Tito je Prežihovu Vorancu napisao da su na njegov prijedlog iz partije isključeni Karlo Hudomalj i Živojin Pavlović, ali da se to ne će objaviti u “Proleteru”?! Nastaje zabuna među članovima KPJ i KP Francuske. Tito je preko svojih nasilnika uspio srušiti mit o Pavloviću. Jer, od svibnja 1936. do siječnja 1939. pod njegovom je rukom izašlo 19 brojeva “Proletera”. I na kraju, tragična sudbina i kraj. Žiku Pavlovića, Vladu zvanog Ždrebe, Zlatiborca, novinara, člana Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Srbiju, Krcun otkriva na području njegovog rodnog Užica u selu Mackatu, poziva ga da se preda i uhićuje ga na veliku radost Tite, Kardelja, Đilasa, Dedijera i Rankovića, te Petra Stambolića! Nakon neviđenih mučenja i premlaćivanja od strane Dedijera, Stambolića, Rankovića, Đilasa koji su se utrkivali u nanošenju boli časnom Pavloviću, konačno je streljački vod kojim je komandirao izvanredni Krcunov ubojica Vidan Micić ubio Živojina Pavlovića i još četiri stotine nevinih Čajetinaca i Užičana!!! Brozov termidor nije čekao jesen. Za svoju lažnu revolucionarnu slavu i moral hvatao se za tuđe glave. Izdajice su ubijale časne ljude, a time dobivale odlikovanja u slavu “slobode”, čije su graditelje smjestili u jame i neobilježene grobove. Srbija nije znala istinu. Srbija je krvarila u bratoubilačkom ratu, građanskom ratu obilježenom revolucijom. Zla kob za povijest i generacije koje lako vjeruju, ali brzo sanjaju…
• Živojina Pavlovića likvidirao je Vidan Micić, koji je, po vlastitom priznanju, po partijskom nalogu likvidirao još četiri stotine ljudi. Recite nam nešto o ovom ubojici i koga je još likvidirao ovaj komunistički krvnik?
– Novinaru Goranu Lazoviću pripala je čast da objavi svoj razgovor sa Vidanom Micić, ubojicom Živojina Pavlovića, nositelja spomenice 1941. godine. “Krcun je bio sretan što je takav čovjek uhićen”, piše Vidan. Tukli smo ga preko panja, klade, na smrt, kosti mu polomili… Pendrekom po tabanima, ali uzalud, ništa nije priznao. Tražili su da prizna gdje mu je “crvena bilježnica”. Htjeli su od njega iznuditi priznanje. Nosili su mu papir u ćeliju da zapiše što zna… To su trebala biti imena velikih ljudi, dužnosnika koji su bili protiv nas! Pokušao ga je s velikom boli rasjeći na komade, staklom počinio ubojstvo i rezajući vene. Želio je da ga što prije strijeljaju, jer mu je dosta patnje. Na pitanje: Jeste li ubili Živojina Pavlovića? on odgovori: “Jesam, ubio sam ga, ali ne svojom voljom.” To je bio partijski zadatak…” Oprostite, koliko ste ljudi ubili? Ne znam točno, ali više od četiri stotine. To je odlučio Krcun, pa Stambolić…/ Pola stoljeća kasnije ubojica se bavio uzgojem cvijeća, kakva idila povijesti, a kakav zločin skriven u ljepoti.
• Gdje je pravda i zašto istina šuti? Josip Broz se u svojoj beskrupuloznoj borbi za vlast služio fizičkim likvidacijama političkih protivnika u zemlji i izvan njenih granica. Je li slavni bugarski revolucionar Georgi Dimitrov otrovan u Moskvi, u Bugarskoj ili na stanici Topčider u Beogradu?
– Moja tvrdnja rezultat je proučavanja desetaka spisa, telegrama i dokumenata. Tito nije podnosio Dimitrova. Znao je da on nikada nije naredio njegovo imenovanje za generalnog sekretara KPJ i da je to čista laž i podvala, da je Broz samozvani – neka vrsta lažnog Šćepana Malog, ali drski agent koji i špijunira i Dimitrova i Staljina! U knjizi sam opisao način likvidacije Dimitrova “mirnim putem”, drogama koje će vas dugoročno sigurno ubiti. Dimitrov je bio jedini zaslužan za mjesto predsjednika takozvane BALKANSKE FEDERACIJE kojeg je Tito želio za sebe. Staljin je to osjetio i spriječio. Tito je Dimitrovu perfidno skratio pravo na život, tijekom Dimitrovljeva putovanja kroz Srbiju, na putu za Moskvu, na željezničkoj stanici Topčider, došlo je do kratkog i sudbonosnog susreta. O tomu govorim vrlo detaljno u knjizi. Što se tiče ubojstva Lole Ribara, dokumentirao sam urotu Velebit Vladimira i Broza, za njegovu likvidaciju, na Glamočkom polju tijekom priprema za bijeg, za Kairo i vojnu misiju. Nakon ubojstva, umjesto Lole, uzletio je Vladimir Velebit, britanski agent i Titov general i pouzdanik, koji je preminuo u Londonu u 93. godini, nedavno s priznatim činom generala engleske vojske! Što reći?TITO NIKADA NIJE SUDJELOVAO U OKTOBARSKOJ REVOLUCIJI, a orden Lenjina i Orden Oktobarske revolucije odbio je 1977. godine od Leonida Brežnjeva dok sam ja i moji drugovi bili zarobljenici u Spužu! Tito je bio suprotnost – husar, instruktor konjice kod Kolčaka u Omsku, kada je bjelogardijski general Kolčak postao gospodar Omska. Dogodilo se to 26. travnja 1919. kada je 4. korpus generala Kolčaka osvojio područje od Orenburga do Omska. Došlo je do masovne mobilizacije seljaka i dezertera za Bijelu armiju, a Broz je uključen kao instruktor u borbi protiv crvenih. Protivnik na fronti protiv Bijelih bio je zapovjednik MV Frunze, kasnije proslavljeni general i legenda Crvenog istoka i Sibira, gospodar Urala! To je istina. Poginuli za Crveni stijeg u Oktobarskoj revoluciji, s ovog su tla, uz časne iznimke, ostali zaboravljeni. Borili su se za nadu čovječanstva koje su Brozovi kadrovi tu i tamo ponizili i iznevjerili. Nažalost, to je istina. U pripremi je novo izdanje knjige, treće dopunjeno izdanje, u dva toma i istina će biti ispričana do kraja. Nema više oklijevanja. Mrtva usta ne govore, a generacija zaboravlja svoje časne ljude i heroje, graditelje povijesti i slave nacije. Na piscu je da to ne dopusti zaboravu.
