Dubrovački Hrvati i pojava “srbokatolika”

Medo Pucić i Luko Zore kao srbokatolici tražili sjedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom

U djelu Rabljanina Marcela Kušara (1858. – 1940.) profesora hrvatskoga jezika na dubrovačkoj gimnaziji nailazimo na zanimljiva opažanja o pokretu Srbokatolika koji kulminaciju doživljava osamdestih XIX. st. Napominjem zanimljivost da su Medo Pucić i Luko Zore kao srbokatolici tražili sjedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom, da je i nakon hrvatsko-srpskog političkoga sukoba Zore ostao u (hrvatskoj) Narodnoj stranci. Neki ljudi poput Bernarda Kaboge su se politički vrtjeli kao pijevci na krovu, neki poput Balda Bogišića smatrali Hrvate i Srbe istim narodom! Zapravo su selo i puk bili masovno naklonjeni hrvatskoj ideji, dok je među studentima, činovnicima, profesorima i propalim plemstvom bilo najviše Srbokatolika; kasnije će zlosretna jugoslavenština (sjetiti se Andrića, Ujevića, Anđelinovića) preko Hrvatskorspske koalicije zasjesti i u Sabor.

Medo Pucić

Nekada je linija podjele išla među braćom poput Iva i Luja Vojnovića, Meda i Nika Pucića, ili ocem i sinom kao što su Pero i Melko Čingrija. Zapravo su politički Hrvati i Srbi surađivali u Narodnoj stranci sve do zaposjedanja BiH od strane Austrije, što je razbješnjele Srbe natjeralo da zbace masku jugoslavenštine. Pustimo sada svjedočanstvo profesora Marcela Kušara.

"C) Dubrovački “Srbi” Pobili smo neprijepornim argumentima i onu tvrdnju Omladine dubrovačke da su svi odličniji muževi današnjega Dubrovnika Srbi, i onu drugu još netemeljitiju da je vas narod u gradu i okolici zadojen danas srpskim duhom; te dokazali smo nasuprot da su svi odličniji muževi Dubrovnika do najnovijega doba, koli u politici, toli u književnosti, gojili uvijek samo ideju hrvatsku, a narod dubrovački da je po svom patriotičnom osjećaju čisto hrvatski narod, ako izuzmeš samo takozvane Srbe u gradu. Sad nam preostaje još progovoriti koju i o dubrovačkom nazovisrpstvu. Mi ćemo dokazati ovo: 1) da su Srbi dubrovački postali tek u novije doba umjetnim načinom; 2) da su koli brojem, toli uplivom u narodu neznatni; a što je najglavnije 3) da nijesu nikakvi Srbi u pravom smislu riječi, već samo jedna stranka koja se najvoli krstiti srpskim imenom. Dokaz da je Srpstvo dubrovačko najnovijega datuma jesu sami privrženici te stranke, koji (kad izuzmeš ono malo nedavno naseljenih “pravoslavnih” i dvojicu-trojicu starijih častohlepnih plemića katolika) jesu svi mladi ljudi, tako da se pojam “dubrovački Srbi” izmjenjuje često s pojmom “omladina srpska u Dubrovniku”. I zbilja, niko se u Dubrovniku ne sjeća da se je nazad 20, dapače i manje godina znalo ovdje za kakovu Srbadiju. Što se tiče postanja dubrovačkog srpstva, to svak u Dubrovniku znade da se je ovo zavrglo i uzgojilo u c. k. mjesnom gimnaziju uplivom njekih profesora, od kojih su poglavita dva: Pero Budmani i pok. Castrapelli. Budmani je prvi utro put ideji srpskoj u Dubrovniku i to na nedužnom polju filologijskom, s jedne strane priznajući se pristašom one poznate Miklošićeve nadrinauke da su samo čakavci Hrvati, a svi štokavci Srbi, a s druge strane ulijevajući u srca svojih učenika prezir prama jeziku Zagrebačke škole (što je u ono doba zaostajao u čistoći za jezikom Vukovim) i etimologijskom pravopisu, kojim su sastavljeni bili školski teksti, a u isto vrijeme kujući u zvijezde ljepotu Vukova jezika. Ako je Budmani prokrčio put dubrovačkomu Srpstvu, Castrapella ide zasluga što ga je raširio i utvrdio, te podao mu tim politički karakter, što je postigao ne toliko direktnim načinom, uzgajajući naime srpsku misao, koliko neizravnim putem, sijući među svojim učenicima mržnju na hrvatsko ime i narod hrvatski. Profesori Budmani i Castrapelli jesu dakle oni koji su na umjetan način stvorili u Dubrovniku Srpsku stranku, koja se prama tomu i dijeli u dva (Koliki je strastveni Srbin bio Castrapelli vidi se ponajbolje iz one njegove literarne kontroversije s Veberom o Ljubišinom jeziku objelodanjene u dubrovačkom “Slovincu”, iz koje mržnja na Hrvate očito proviruje. A pok. Castrapelli bio je rođeni čakavac i na Sveučilištu žestoki Hrvat! ) sloja: stariji ili Budmanijev i mlađi ili Castrapellijev. Otkad se je Budmani odalečio iz Dubrovnika, a Castrapelli umro, stvaranje umjetnih Srba odmah je jenjalo, premda se ne može reći da je prestalo, osobito među mladeži, na koju svaka novotarija, naročito ako se ukazuje pod prilikom liberalnosti, imaju uvijek veliku atrakciju.

Mi se nadamo da će “Crvena Hrvatska”, koja je uzela sebi zadaću da bistri pomućene pojmove i da budi rodoljublje hrvatsko, stati s vremenom posve na put toj nepatriotičnoj struji u našem gradu. Da je brojna snaga dubrovačkog srpstva zajedno s pravoslavnim neznatna i mnogo manja od brojne snage Hrvatske stranke u Dubrovniku, to je svakomu dobro poznato. Srbi doduše tvrde da su preoteli Hrvatima općinu, ali oni nam je nijesu preoteli sami, kako smo to na drugom mjestu napomenuli, nego združeni s autonomašima, kojih ima puno više nego njih i koji su prama tomu i dobili više općinskih prestavnika, tako da je općina dubrovačka danas više autonomaška negoli srpska. Isto tako bi i upliv Srpske stranke u narodu bio posve neznatan da se nije savezala sa Strankom autonomaškom i da ne nastoji osim toga iz petnih žila da zabašuri pred pukom onaj opći srpsko-narodni karakter, koji bi trebalo da ima, ističući samo uski dubrovačko-narodni partikularizam, koji prostome puku uvijek ugađa. Dokazat ćemo napokon i našu potonju tvrdnju da dubrovački Srbi nijesu nikakvi pravi Srbi, jer pravoga srpskoga duha u njih nema. Što je ono te danas razlikuje pravoga Srba od Hrvata to smo mi pokazali na drugom mjestu, pa to može svak i sam lako vidjeti. Jamačno je da nije samo ime ono što čini danas Srbina Srbinom, već puno više od imena vjera i to “vjera pravoslavna”, koja stvara političke aspiracije prama glavnome središtu “srpskog pravoslavlja” i domovini Sv. Save, s kojom je usko spojena i ljubav prama ćirilskom pismu, koja je također njeka svetinja vjere hrišćanske. Pravoslavna vjera, Dušanovo carstvo i ćirilica to je ono trojstvo koje čini odvajkada srpski Ja, ali koje se sve svodi opet u jedno jedinstvo: “sveto pravoslavlje”. Po ovome ne može se uzeti već a priori da je Omladina  dubrovačka, koja je po vjeri katolička, prodahnuta pravim duhom i patriotizmom srpskim. Najbolji dokaz da u srcu katolika srpstvo ne može nikada da uhvati dubok korijen, već je samo nješto vanjsko i privremeno, jesu nam bokeški katolici, koji su njekada također puštali iz ljubavi k slozi da ih njihova braća Bokelji hrišćani nazivlju i svijetu proglasuju za Srbe, ali danas već javno prosvjeduju protiv toga i neće da znadu za ime srpsko otkad su stekli uvjerenje da su srpstvo i pravoslavlje sinonimi. I zbilja u Omladine dubrovačke (ako izuzmeš veoma malen broj njih u kojih kao da ima njeko dublje srpsko osjećanje, premda se i to pojavlja više u formi negativnoj, kao mržnja na Hrvate, što su tobože klerikalci i natražnjaci, jer su ti omladinci svi slobodni duhovi, ili, kako veli L. G. Dubrovčanin, ne vjeruju ni u palicu, a katolici su samo po imenu) srpstvo je samo prosta etiketa ili krabulja, pod kojom se drugo krije. Dosta je da općiš malo vremena s dubrovačkim Srbima i uvjerit ćeš se odmah da oni ne poznaju nikakvih većih narodnih ideala, već je njihov najveći ponos kad mogu reći sum civis Ragusanus, kako ono Rimljani kad su njekada govorili: sum civis Romanus. Zato se i razmeću mnogo više imenom dubrovačkim (premda dobar dio njih nijesu niti Dubrovčani) negoli srpskim, koje se potonje ističe samo u tobože većim prigodama, i zato preziru svakoga tuđinca i mrze na Hrvate, što su tuđinci u Dubrovniku većim dijelom Hrvati. Najveće su narodne aspiracije omladinca dubrovačkoga steći ugleda u Dubrovniku i dobiti tu kakovu čast, makar samo bila ona upravitelja štionice ili festanjula za Svetoga Vlaha. Omladina je duboko uvjerena da ona zastupa inteligenciju u gradu i da je po njoj Dubrovnik još uvijek onako slavan kako je njekada bio.

Zato je svaki među njima literat, svak hoće da napiše barem jedan članak u kojem naravno srpskom listu. Ti su članci napereni svi proti Hrvatima i hoće da dokažu da je Dubrovnik srpski grad, ali kako je u Omladine srpstvo više prkos negoli uvjerenje, to najobičnije biva da se ovakovi tobože učeni članci prometnu napokon u pamflete i osobna napadanja ili u kundurarije. Sve ono što je Omladina napisala napose ili po listovima, pisano je latinicom: vidi se po tom da joj ni “srpsko” pismo nije po ćudi.  Ali najbolji dokaz da Srbi dubrovački nijesu nikakvi pravi Srbi jest činjenica da mnoge od njih jedva umiješ razlikovat od autonomaša, premda bi između Srba i autonomaša imala bit ogromna razlika, i zbiva se nerijetko da jedan koji je omrknuo autonomaš osvane Srbin ili obratno. Uopće u Dubrovniku i Srbi i autonomaši nijesu drugo nego “Dubrovčani”. ***

Ovim smo svršili svoju raspravu: Dubrovčani, jesu li Hrvati? Mislimo da smijemo sad s punim pravom pred cijelim svijetom afirmativno odgovoriti na to pitanje: Dubrovčani jesu Hrvati: 1) jer Hrvatima pripadaju po svim plemenskim osebinama; 2) jer  je Dubrovačka Republika stajala gotovo dva vijeka pod zaštitom kraljeva ugarsko-hrvatskih, dok nije ni u koje doba zavisjela od Srba; 3) jer je stara literatura dubrovačka čisto hrvatska literatura; 4) jer su najodličniji muževi u Dubrovniku sve do najnovijega vremena gojili i širili koli u politici, toli u književnosti misao hrvatsku; 5) jer je danas narod u Dubrovniku i okolici dubrovačkoj po svim svojim karakterima narod hrvatski. Iz ovoga slijedi kao naravna posljedica da je borba koju vodi danas Hrvatska stranka u Dubrovniku protiv Srba posve opravdana; ona je opravdana tim više što današnje srpstvo u Dubrovniku nije nadahnuto nikakvim višim narodnim idejama, već je naprosto jedna gradska stranka, koja samo iz prkosa prama Hrvatima hoće da nametne Dubrovniku neprirodno mu srpsko ime. 

P.S. Osim gimnazije, tu je i utjecaj Matije Bana iz Osojnika, Meda Pucića, te Antonija Oreškovića (rodom Hrvata) šefa srbijanske obavještajne službe. (Posebno je pitanje uloge masonerije u širenju jugoslavenstva i ideja Velike Srbije.)

Teo Trostmann