Hrvatski Fokus
Povijest

Marin Držić – nespretni urotnik

Držić 1544. radi odlukom “Vijeća umoljenih” kao orguljaš za godišnju plaću od 100 perpera

 

Obitelj Marina Držićeva potječe od Živka, nezakonitog potomka Marina V. Držića. Nažalost, ti talentirani ljudi koji su dali dosta uglednih svećenika, bankara, trgovaca i umjetnika bankrotirali su, te je otac prisiljen prodati kuću za 1000 dukata. Godine 1538. Marinu Vijeće umoljenih daje 30 dukata za studiranje u Italiji. Pretpostavlja se da je to dovoljno možda za godinu studija, možda i više ako se živi skromno a ne biva studentskim rektorom što je slavični Držić bio. Iako se ruga zlatu i osuđuje pohlepu nekako se prečesto (Skup, Hekuba, Dundo Maroje) zlato pojavljuje kao pokretač radnje, a ironični komentar prema siromaštvu pelješkoga fratra Bonifacija Drakulice ne ide na čast Držiću.

Drakulica je sudjelovao u radu Tridentskoga koncila – na kojem je bio i kasniji dubrovački nadbiskup Lodovico Beccadelli – gdje je raspravljao o Bibliji i tradiciji. Za stonskoga biskupa izabran je 1564. Papa Pijo IV. poslao ga je u misiju ruskom caru Ivanu Groznom, a 9. II. 1566. španjolskom kralju Filipu II. kako bi uredio neka pitanja koja se tiču Svete Zemlje. Dubrovačke su ga vlasti protjerale s područja Republike kad nije bez prethodnoga saslušanja htio osuditi jednoga svećenika pa je nakon toga otišao u Ugarsku i Bosnu kao vizitator. 

Drakulicu M. Držić neizravno spominje u pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566.: »U moje su doba Dubrovčani više puta slali prijateljska poslanstva sve do Španjolske caru Karlu Petome. Nikad ih nisu slali sinu mu kralju Filipu, osim jednom nekog manje uglednog plemića [Andrija Damjanov Bundić], i to kao privatnu osobu, iako zbog važnih povoda. Sad šalju nekog siromašnog fratra, samo zato što je kao samostanski starješina u Jeruzalemu nekoć za potrebe jeruzalemske crkve morao posjetiti Njegovo Katoličko Veličanstvo, pa su sada, zbog neumjesne štednje, a uvjereni da se fratar s kraljem Filipom sprijateljio zato što je jednom s njim razgovarao te da kod Njegova Veličanstva može postići što god hoće, odlučili tako moćnu kralju poslati radi važnih poslova spomenutog fratra, koji je biskup od dvije stotine škuda godišnje, davši mu jednu škudu kao dnevnicu za troškove do Španjolske«. U prosincu 1545. Držić stupa kao komornik u službu austrijskog pouzdanika Ferdinanda I Habsburga, grofa Christopha Rogendorfa. Odlazi s njime u Beč, gdje ostaje do polovice travnja 1546. godine. Biografija M. Držića dijelom je povezana uz životna kretanja Christopha Rogendorfa, dvorskog savjetnika koji je još kao mladić postao pukovnik i zapovjednik njem. garde cara Karla V. te se istaknuo u borbi protiv Turaka u Madžarskoj, a sudjelovao je i u vojnom pohodu u Tunisu 1535. . Na putovanju prema jugu, u prosincu Rogendorf je 1545. došao u Dubrovnik, koji ga je gostoljubivo primio i dodijelio mu pratnju vlastelina Marina Petrova Crijevića i Marina Županova Bunića. Oni su pozvali Držića da zabavlja bečkoga gosta za vrijeme dnevnoga blagovanja. Posredovanjem Držićeva prijatelja Ambroza Franova Gučetića, dubrovački poslanik na bečkom dvoru Marin Stjepanov Zamanjić preporučio je Rogendorfu Držića, koji je potom stupio u njegovu službu kao camariero, uz plaću od dva dukata mjesečno i s ugovorom na dvije promjene odjeće godišnje, uz neke manje darove. Rogendorf se u božićno vrijeme 1545. odlučio vratiti u Beč i u Držićevoj pratnji putovao je brodom do Marana, a potom u Gradiscu u Furlaniji, gdje su se susreli s izdajicama Republike koje je štitio kralj Ferdinand, braćom Mihom i Pavlom Bučinčić (Bocignolo, Buzignola), i uručili im pisma iz Dubrovnika. Držićev iskaz o putovanju i ponašanju mladoga Bučinčića (Marin) zabilježen je u spisu Malog vijeća od 9. I. 1547., a nepovoljno mišljenje o članovima obitelji Bučinčić dao je do znanja i svojem poslodavcu. U Beču je Držić bio svjedok svakodnevnih Rogendorfovih pohoda kralju, koji se raspitivao o stanju u Dubrovniku, ne odobravajući dubr. stav prema Turskoj. 

U svibnju vratio se u Dubrovnik, nakon tromjesečnog boravka u Beču, i to preko Venecije, noseći Rogendorfova pisma Zamanjiću i poruku Velikom vijeću. Prema pismu koje je datirao 20. VIII. 1546. i vjerojatno poslao iz Dubrovnika, Rogendorf se po drugi put našao u gradu, a zabilježeno je da je u Gružu bio u pratnji tajnika, Padovanca Benedetta Bertapaglie i Marina Bučinčića, a u društvu su im bili M. Zamanjić i njegov sin Sekondo. Sumnjičava dubrovačka vlada je na stupovima Kneževa dvora i na vratima franjevačkoga samostana oglasila odluku o ucjeni na petsto dukata, ali je austrijski skrbnik sačuvao štićenika poslavši ga izvan granica Republike i oglasivši spremnost na nagradu u dvostrukom iznosu onomu tko će kazniti životom mogućega Bučinčićeva ubojicu. M. Zamanjić bio je pozvan dati iskaz vladi, dok je Rogendorf taj isti dan, 6. IX., krenuo na navodni hodočasnički put u Jeruzalem, a zapravo je prebjegao u Carigrad s namjerom da služi carevu neprijatelju. Uz Marina Bučinčića u Rogendorfovoj je pratnji bio i Držić, u ulozi dragomana, tumača; prema potonjem izvješću Malom vijeću ubrzo je došao u sukob s Bučinčićem zbog stajališta o plemićkom pravu i podcjenjivanju Držića. Držić je bio svjedok Rogendorfova nuđenja usluga sultanu Sulejmanu II. Zakonodavcu, što je značilo izravno djelovanje protiv Austrije. Prema izvješću mlet. poslanika Moceniga, sultanovo je mišljenje o Rogendorfu bilo nepovoljno, a Rustem-paša ga je nazvao »ludim kršćaninom«. Kao i ostali iz dubrovačke kolonije u Carigradu koji su se uklanjali Rogendorfu te izbjegavali Bočinčića, i Držić je, nakon sukoba s Bučinčićem i njegovim negativnim stajalištem o dubrovačkoj vlasti, napustio Rogendorfa i vratio se u Dubrovnik.  Rasipajući novac, Rogendorf se u zimskom razdoblju odselio u Adrianopol (Edirne, tj. Jedrene), gdje je započeo graditi raskošnu palaču. Nakon što je odbio zahtjev da se preobrati na islam, vratio se u Carigrad. Rogendorf je 1547. pobjegao čamcem preko Mramornoga mora i Dardanela do Cipra, pa brodom prema venecijanskoj Kreti u namjeri da prebjegne u Francusku. Doživio je prepad tur. gusara, koji su ga kao zarobljenika vratili u Carigrad. Francusko je poslanstvo ishodilo pomilovanje kod sultana i time u veljači 1548. omogućilo Rogendorfov odlazak u Francusku. U službi kralja Henrika II., koji mu je uz ostale visoke počasti dodijelio i titulu markiza, Rogendorf je stekao vojne zasluge i ponovno se obogatio. Poslije je živio s promjenjivim novčanim prilikama, a umro je siromašan u Normandiji. Marin Držić odbacivanje službe tumači pred dubrovačkim vlastima domoljubnim razlozima – prisutnošću u grofovu okruženju sina dubrovačkog prognanika Miha Bučinčića, koji je ocrnjivao Republiku. Prije svibnja 1550. Držić prima svećenički blagoslov. Godine 1553. biva izabran za službenika u uredu za sol. Godine 1556. odbacuje prijedlog da ponovno preuzme tu službu.

Zanimljivo je mišljenje francuskoga kulturnoga atašea u Zagrebu Jeana Dayrea koji je za boravka u Firenci potkraj siječnja 1930. u tamošnjem je Državnom arhivu otkrio četiri Držićeva pisma Cosimu I. i Francescu Mediciju. Ustupio ih je Milanu Rešetaru za izdanje Djela Marina Držića (1930.), gdje su bez Rešetarova komentara te u izvorniku tiskana u cijelosti. Iste je godine Dayre objavio kraću studiju o pismima na franc. jeziku pod naslovom Marin Držić conspirant à Florence. Interpretirajući pisma, smatra kako je njihov autor bio »potpuno bezazlen čovjek«, jer »htjeti zainteresirati jednog princa za tako fantastične planove« mogla je samo osoba takva značaja. Držićev se lik Dayreu čini »simpatičnim«, budući da kod njega opaža »vatren zanos za pravdom, za ljubavi prema svojoj domovini (…) te je toliko prožet kazališnom vještinom, da mu se mora oprostiti; i ako se sjetimo – a on to nije zaboravio – da je s toliko prostodušnosti i naivne vjere stavio glavu na kocku«. God. 1930. u dubr. Državnom arhivu pronašao je nekoliko novih podataka o Držiću (izbor za orguljaša u katedrali 1538., izbor za pisara gradske solane 1553., napad Ivana Dračevice na Držića 1554., molba Držićeva i Vlahova za vraćanje dugova braće Ivana i Vicka 1557., presuda u Držićevu suđenju s gastaldima 1561.) te ih ustupio Rešetaru, koji ih je i objavio (Prilog biografiji Marina Držića, 1930.).

Držić nije umro imućan, jer bratu mu Vicku pet mjeseci nakon Marinove smrti, 2. X. 1567., je ponuđen otkup njegovih stvari u vrijednosti od trideset četiri dukata i četiri groša. Iz te 1556. godine je Hekuba, petočina tragedija Držićeva iz 1556. godine, uprizorenje koje Malo vijeće je 1558. dvaput zabranjivalo – 9. III. i 21. V. 1558.

Prvi put odlučeno je da se družini plemića zaprijeti kaznom od pedeset perpera ako tragediju prikaže (što nije mali novac, Držić 1544. radi odlukom “Vijeća umoljenih” kao orguljaš za godišnju plaću od 100 perpera), a zabranilo se i da ju netko drugi prikaže. Drugi put otkriveni su i motivi zabrane: fabula joj je uznemirujuća (»Captum fuit de non permittendo quod tragedia recitetur in civitate propterea quod qualitas temporis hoc non requirit quae turbulenta est« – »Odlučeno je da se ne dopusti izvođenje tragedije u gradu zato što to u ovom trenutku nije potrebno budući da je tragedija uznemirujuća«)

Tamara Vujanić dobro objašnjava Držićeve motive: “Osudio je bogate i gladne moći i vlasti, spremne na sve kako bi ih se domogli.”

“U činjenici da je nekada bila kraljica, a sada da je robinja ljudima koji su je lišili njezine obitelji i prijestolja počiva dio njezine tuge.” “Njegova (Držićeva, op., T.T.) kritika je krvava popraćena plačem i žrtvama.” “Držić je (u Hekubi) ukazao na sve mane svoga vremena, poroke ljudi i njihove grijehe.” Svakako da Dubrovnik ne želi sudbinu osvojene Troje, što mu možda dum Marin priželjkuje.

Ide u Veneciju, gdje se 1563. spominje kao kapelan venecijanskog nadbiskupa. Vjerojatno mu je papa Pijo I. Medici, koji je potvrdio venecijanskoga nadbiskupa Giovannija Trevisana, pomogao oko imenovanja. Iste godine pronalazimo Držića u Dubrovniku. U travnju ili svibnju 1566. stiže u Firencu. Ovdje upućuje četiri pisma Cosimu Mediciju i jedno pismo njegovu sinu Francescu. U njima predlaže da se svrgne, prema njegovu mišljenju, nesposobna i neodgovorna vlast u Dubrovniku i ocrtava plan budućeg ustroja Republike u kojoj bi plemići trebali dijeliti vlast s predstavnicima puka pod protektoratom Medicija. Radi realizacije tih ciljeva moli, između ostalog, za financijsku pomoć i neveliku vojnu potporu. Iz konteksta pisama proizlazi da ih je bilo više (peto je otkrio povjesničar Kunčević), te da se prvo odnosilo na opis Dubrovnika i njegovih unutarnjih okolnosti.                          Nije jasno na koga se Držić u uroti oslanjao. Papa Pijo IV. bio je iz obitelji Medici (1499. – 1565., papa od 1559.), i vjerojatno je na njega Držić računao, tim prije što je ovaj papa dao stotine tisuća škuda potpore Mađarima i Hrvatima u borbi protiv Turaka. Beccadelli jest bio prijatelj Dubrovčana, ali lako bi ih žrtvovao ako bi se radilo o višem interesu, tim prije što su Španjolci bili 1537./38. zauzeli Herceg Novi, odakle su ih Turci istjerali nakon puno muke i žrtava (utvrda Španjola u Novom). Da su zauzeli Herceg Novi, s vremenom bi i Boka Kotorska kao najjače strateško uporište na Jadranu bila njihova, kao i Dubrovnik te bi Habsburgovci mogli sa svojim posjedima u južnoj Italiji kontrolirati ulaz u Jadran. To bi bio šah mat za Veneciju! Treba podsjetiti da je te 1538. godine. Papinska flota pod zapovjednikom Venecijancem Grimanijem (koji se pravio neupućen, te je vratio opljačkano i neke mornare objesio) teško poharala otok Lopud i selo Brgat, te je samo Papa pomogao da ne bude i gore.

Beccadelli Lodovico (1501. – 1572.) bio je tajnik Gaspara Contarinija koji je čovjek Karla V. Habsburga. Karlo V. je vrhunac moći Habsburga, španjolski kralj sa bratskom linijom njemačkoga cara Maksimilijana kojemu je glavni savjetnik Žrnovljanin (Korčula) Jakob Baničević (Banissius) – tako da su Habsburzi odlično poznavali lokalne južnodalmatinske prilike i neprilike. Na inzistiranje Ivana Marinova Gundulića (humanist i političar ?, 1507. – Dubrovnik, kraj VI. ili početak VII. 1586., više godina proveo je kod brata Benedikta u Anconi i do 1549. nema vijesti o njegovu djelovanju u Dubrovniku. U Italiji se upoznao s humanistom Ambrozijem Nikandrom, grecistom i latinistom Pierom Vettòrijem i liječnikom Amatusom Lusitanusom (Pir Didak, Židov i slavni liječnik i pjesnik, mrzitelj španjolske krune!, T.T.), za kojega je posredovao pri njegovu primanju u dubrovačku službu (1556.–59.), a prijateljevao je i s L. Beccadellijem. Obnašao je različite političke i diplomatske dužnosti za Republiku, 1527. postao je član Velikoga vijeća, više je puta bio član Senata, od 1549. do 1582., i Maloga vijeća od 1550. do 1586. Godine 1556. boravio je u Rimu i Napulju kao dubrovački izaslanik prigodom ustoličenja vojvode od Albe, namjesnika napuljskoga kralja Filipa II., kako bi isposlovao potvrde ranijih ugovora i pravo izvoza ječma i boba u Dubrovnik. Deset je puta bio biran za kneza Republike od 1551. do 1584. Više je puta biran na dužnost provveditore della Terra (vrhovni zaštitnik ustava i zakona s nadzornom vlašću nad knezom i Senatom); dakle na poziv rečenoga Gundulića dubrovački Senat predlaže B. za dubrovačkoga nadbiskupa, čime ga imenuje tek Pavao IV. (Medici) 1555., a čega se on (B.) odriče 1564. Beccadelli je važan čovjek, on je generalni tajnik Tridentinskoga koncila, gdje sreće i stonskoga biskupa Drakulicu. U Dubrovniku je sa prozora nadbiskupove palače vidio kako premlaćuju Firentinci L. Miniattija, kojemu je pritom unakaženo lice, a što spominje Držić u pismu Cosimu Mediciju. Možda je Držić u Uroti računao i na dvojicu osobenjaka, Marina Cabogu i Saba Bobalija? Ipak Vanto, čovjek firentinskog vojvode Cosima ga je upitao što činiti ako se Dubrovnik obrati za pomoć Turcima ili Veneciji? Pogledajmo tko su Caboga i Bobali. KABUŽIĆ (CABOGA) KORDICA, MARIN (MARIO), plemić, hrvatski pjesnik, pravno-teološki i medicinski pisac (Dubrovnik, 1505 – Rim, 28. VII. 1582).

Marin Kabužić, Vicariatus praecedentiae, Venecija, 1575.

Školovanje je započeo u Dubrovniku, a studij crkvenog i svjetovnog prava i teologije završio u Padovi. Nakon studija boravio je nekoliko godina u Italiji, potom se vratio u Dubrovnik. Papa Pavao III. imenovao ga je arhiđakonom dubrovačkoga kaptola, a dobio je i druge visoke titule u Crkvi. Zahvaljujući odličnoj naobrazbi, bio je dobro primljen i u Vatikanu. U Dubrovniku je stekao dosta protivnika, jer se zauzimao za nemiješanje svjetovne vlasti u crkvene poslove. Zamjerio se dubrovačkoj vlasteli pa je četiri puta bio prognan iz Republike i optužen kao heretik. U Rimu se uspio obraniti od tih optužbi. Bio je član Akademije zbrkanih (Accademia dei Confusi) u Viterbu i Akademije složnih (Accademia dei Concordi) u Dubrovniku. Pohvalnice su mu ispjevali Sabo Bobaljević, Miho Monaldi i Didak Pir. Ne zna se točno što je sve napisao, među ostalim i zato što je pisao pod pseudonimima. Nedvojbeno je autor pravno-teološke knjige Prvenstvo vikarijata (Vicariatus praecedentiae, 1575). Sačuvane su dvije njegove pjesme na hrvatskome: jedna tematizira sveopću prevlast novca (Pjesan o dinaru), a druga žensku ružnoću (Na rasad strašilo od gaća postavi); sačuvan je i prepjev 109. psalma (Nu, ti Bože pravi, ki si sva dobrota). Na talijanskom je napisao dva satirična soneta protiv Dalmacije,(!!!) nekoliko prigodnih soneta i odulju pjesmu, naknadno naslovljenu Protiv dubrovačkoga plemstva (Contro la nobiltà di Ragusi), u kojoj napada dubrovačku vlastelu (prvi put ju je objavio Vikentij Vasiljevič Makušev 1867. u knjizi Istraživanja dubrovačkih povijesnih spomenika i kroničara – Izsljedovanija ob istoričeskih pamjatnikah i bytopisateljah Dubrovnika, a 1988. Rafo Bogišić, koji ju je i preveo).

Nema potvrda da je Marin Kaboga poznavao Držića, ali očito je Didak Pir bio sveza sa Marinom Ivanovim Gundulićem. Sa Sabom Bobali (Bobaljević) bio je u pjesničkoj Akademiji složnijeh, a i taj razuzdani plemić (Bobali) sklon neredu je mogući urotnik, uostalom u Ston su ga slali i po kazni, jer nadziranje poslova solane, karavanskoga puta i kretanja mletačke flote bio je gnjavaža, a okolna klima je bila močvarna, znači malarična. Pučani koji su bogati i kojima bi naravno odgovaralo sudjelovanje u vlasti dijele se na dva bloka, antunine koji se bave pomorskom trgovinom i lazarine koji su siromašniji i trguju sa Balkancima. Držić zna raspoloženje pučana, njegovi rođaci su Kotruljevići, Vetranovići (fratar Mavro koji je doživio 100 godina ga je poticao na pisanje), Nalješkovići. Rodovi Stjepovića – Skočibušića, Pracata, Zuzorića, Radulovića i dr. vrlo su bogati. Vica Stjepovića Skočibušića htjeli su primiti u plemstvo, ali bez prava da se plemstvo prenese na njegovu djecu !

Marin Držić umire u Veneciji 2. svibnja 1567. godine i biva tamo pokopan u crkvi sv. Ivana i sv. Pavla. Živopisni piščev lik, brojne nepoznanice u njegovoj biografiji, a prije svega urotnička pisma pronađena 1938. godine, bili su razlog što je Držićeva biografija izazivala različite hipoteze i spekulacije i postala predmetom suprotstavljenih interpretacija.

Teo Trostmann

Povezani članci

Historiografska vrijednost

HF

Obogatio hrvatsku povijest umjetnosti

HF

Teror srpskih žandara nad Hrvatima (2)

HF

Povijest i kulturna baština Rijeke

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...