Puzajuća globalizacija u mnogim dijelovima društva rezultirat će skoro uništenjem tradicionalne obiteljske jedinice
Dr. Richard Hoe Lawrence Day (New York, 28. III. 1905. – Westbrook, Connecticut, 15. VI. 1989.) rodio se 28. ožujka 1905. u New Yorku u Sjedinjenim Državama Amerike kada je njegov otac William Scofield Day imao 41, a majka Emily Hoe Lawrence 37 godina. Živio je na Summitu, Union, New Jersey, Sjedinjene Države oko 10 godina i The Bronx, New York City, New York, Sjedinjene Države 1940. Umro je 15. lipnja 1989. u Westbrooku, Middlesex, Connecticut, Sjedinjene Države, u dobi od 84 godine, i pokopan je u Bronxu, Bronx, New York, Sjedinjene Države.
Dr. Richard Day otkrio je planove koji će stvoriti manje sigurnosti i jedinstva među ljudima, planiranom propašću koncepta “obitelji”. Tradicionalna obiteljska struktura vjenčanih majke i oca, koji žive zajedno s djecom, postala bi manje važna u strukturi društva. Imati velike obitelji više ne bi bio cilj obiteljske jedinice, a u nekim slučajevima broj djece koja bi se mogla roditi paru ili majci bio bi ograničen na najviše dvoje. Nevjenčani parovi koji žive zajedno postali bi uobičajeniji do te mjere da bi ga društvo prihvatilo kao normu. Ograničenje veličine obitelji zakonski je propisano u nekim zemljama, a druge su postavile (ili predložile) ograničenje socijalnih naknada za više od određenog broja djece.
Kina je postavila ograničenja na broj djece koja se mogu roditi u paru od 1979. godine. U Kini su urbani parovi ograničeni na jedno dijete, osim u drugim okolnostima. Dodatna djeca su dopuštena u slučaju blizanaca (ili drugih višestrukih osoba), kada par živi u ruralnom području, parova u kojima su majka i otac rođeni kao jedino dijete i etničkih manjina.
Nekoliko drugih zemalja zatražilo je politiku prema jednom djetetu. 2009. kanadska vlada pozvala je svjetske čelnike da razmotre svjetsku politiku jednog djeteta. 2012. godine, u Nigeriji, predsjednik Goodluck Jonathan rekao je da previše ljudi ima djecu i rekao da se može razmotriti zakonodavstvo i politike usmjerene na smanjenje nataliteta.
U Velikoj Britaniji, Optimum Population Trust zatražio je uvođenje politike za dvoje djece kako bi se suzbilo ono što su opisali kao ‘ekološku odgovornost’ jer je natalitet znatno porastao 2007. godine. Vlada Velike Britanije pokušala je uvesti ograničenja na isplate davanja koja bi roditelji dobivali. Prema predloženom zakonu o socijalnoj skrbi, vlada bi ograničila doplatak za djecu u Velikoj Britaniji na prvo dvoje djece. U vrijeme pisanja ovog prijedloga nije bilo zaključaka.
Godine 2013. vlada Velike Britanije uvela je zakon kojim se dopušta izvantjelesna oplodnja za tri osobe i dozvoljava registracija troje roditelja za djecu koja su rezultat uspješnog liječenja.
‘Razvod je olakšan i postat će sve rasprostranjeniji.’ Većina modernih kultura u 21. stoljeću ima neki oblik procesa za razvod. Koncept parova koji ostaju zajedno prirodnim životom postao je manje očekivanje društva, posebno u zapadnom društvu gdje je razvod postao puno lakši i prihvaćeniji nego što je bio do 1950-ih i 1960-ih. U Velikoj Britaniji razvod je namrgođen, a razvedeni su se suočili sa stigmom i predrasudama društva – pogotovo ako su imali djecu. Mnogi su parovi ostali zajedno iako im je veza pukla. Velika promjena u Velikoj Britaniji dogodila se 1969. godine uvođenjem Zakona o reformi razvoda, koji je parovima omogućio sporazumni razvod nakon što su bili odvojeni dvije godine ili nakon pet godina ako je samo jedan od njih želio razvod.
Širom SAD-a i Europe stupanje u brak postalo je lakše, što je rezultiralo i skokom stope razvoda s razlogom za razvod koji se često naziva “ponašanjem” (službeno objašnjenje za razvode na temelju “pada iz ljubavi” ili “rastanja”). Prema podacima Ureda za nacionalnu statistiku, ‘ponašanje’ je bilo razlog u 27 % razvoda u Velikoj Britaniji, a većina razvoda (74 %) događa se između 11 i 20 godina braka.
Prema američkom Popisnom uredu, 41 % prvih brakova završava razvodom, 60 % drugih i nevjerojatnih 73 % iz trećih brakova. Dobni raspon s najvećom stopom razvoda je između 20 i 24 godine.
‘Uobičajeno je da se ljudi ne žene i ne žive zajedno.’
Suživot je u porastu u posljednje vrijeme, a sve više parova odlučilo je živjeti zajedno nego vjenčati se. U Velikoj Britaniji, Ured državne statistike procjenjuje da je 2012. godine suživjelo 5,9 milijuna ljudi, što je značajno povećanje u odnosu na brojku iz 1996. godine od 2,9 milijuna. Slične statistike iz ‘Centra za kontrolu i prevenciju bolesti’ u SAD-u pokazuju značajan porast broja zajedničkih parova. Parovi u zajednici koji imaju djecu rjeđe razmišljaju o vjenčanju nego 1960-ih i 1970-ih.
‘Obiteljima je teže ostati zajedno.’
Veze između članova obitelji polako su nagrizane tijekom posljednjih 40 do 50 godina u mnogim zapadnim društvima. Tradicionalna uloga članova obitelji koji se brinu jedni za druge (posebno u vrijeme bolesti, starosti ili teških poteškoća) razrijeđena je kako se rođaci udaljavaju od obiteljskog središta kako bi učili, radili ili osnivali vlastite obitelji s partnerima iz druga područja i daleke zemlje.
Iako se kaže da je svijet manje mjesto nego što je bio prije, s učinkovitijom i dalekosežnijom prometnom infrastrukturom i više komunikacijske tehnologije, fizička prisutnost članova obitelji srž je srodstva i održavanja bliskih veza potrebnih za obiteljska jedinica.
Od sredine 1990-ih zabilježen je porast broja ljudi u dobi između 45 i 65 godina koji žive sami u Velikoj Britaniji za 50 %. Podaci Državnog zavoda za statistiku pokazuju da u regiji od 2,5 milijuna ljudi nema supružnika, djecu ili partnera koji žive s njima u svom domu. U SAD-u se procjenjuje da je broj djece u razbijenim domovima 1950. bio oko 12 %, a do 2000. ta je brojka skočila na 60 %. Ove brojke ne uzimaju u obzir broj slomljenih obitelji koje još uvijek žive zajedno zbog ekonomskih pritisaka i koje stvaraju otrovno okruženje za djecu. Prema dobrotvornoj organizaciji Relate, mnogi su parovi prisiljeni ostati zajedno jer si ne mogu priuštiti troškove razvoda ili smještaja. Obiteljska jedinica postaje nefunkcionalna i roditelji i djeca će se razdvojiti čim za to budu mogli.
‘Više ljudi premješteno na druga mjesta – više muškaraca bi moralo putovati’
Nekima je glavni razlog udaljavanja od tradicionalne obiteljske jedinice ekonomski. Zatvaranjem tradicionalnih poslodavaca u područjima u kojima su se obitelji nastanjivale generacijama, članovi obitelji prisiljeni su preseliti se tamo gdje mogu naći posao. To može značiti preseljenje u novi grad ili čak novu zemlju. Kada se tradicionalni lokalni poslodavac (poput tvornice) prisili na zatvaranje, izbor je za mnoge obitelji podnijeti život siromaštva ili pak da članovi obitelji potraže posao negdje drugdje, a to je često muški partner. U novije smo vrijeme vidjeli kako ekonomija nekih europskih nacija propada do te mjere da je velik broj stanovništva nezaposlen. Godine 2013. kancelarka Angela Merkel iz Njemačke rekla je da bi se nezaposleni u eurozoni trebali preseliti kako bi pronašli posao. Primjenjujući ekstremna ograničenja na zemlje poput Španjolske i Grčke, gospodarstvo je učinkovito propalo i stvorilo izuzetno visoku nezaposlenost.
Globalizacija radne snage značit će da više obitelji i zajednica postane fragmentirano i teško će održati tradicionalne veze kad se suoče sa siromaštvom i poteškoćama. Puzajuća globalizacija u mnogim dijelovima društva rezultirat će skoro uništenjem tradicionalne obiteljske jedinice.
‘Brak su učinili manje stabilnim i manje poželjnim da se rađaju djeca’
Parovi i obitelji koji se suočavaju s mogućnošću siromaštva i koji se moraju preseliti u druga područja ili zemlje nisu u mogućnosti uspostaviti se na čvrstim temeljima. Uz uvijek prisutnu mogućnost da se selimo svaki put kad dođe do promjene na tržištu rada ili gospodarstvu, nema smisla preuzimati više odgovornosti nego što je potrebno rođenjem djece.
U tako nestabilnoj situaciji može se dogoditi da partnerstvo možda mora prestati jer svaki partner traži zaposlenje na različitim mjestima.
‘Prijevoz bi neko vrijeme bio lakši i jeftiniji.’
Da bi potaknuli mobilnu radnu snagu, moraju se moći lako kretati željenom zonom. To znači da moraju imati pristup lako dostupnom i relativno jeftinom prijevozu. Vlasništvo automobila povećavalo se iz godine u godinu jer su motorna vozila sve jeftinija za proizvodnju i posjeduju ih proporcionalno. U SAD-u je 1960. bilo oko 410 automobila u vlasništvu na tisuću stanovnika. 2000. bilo je oko 828 automobila na tisuću stanovnika, a trend se od tada povećavao za oko 12 % godišnje.
U Velikoj Britaniji vlasništvo automobila pojeftinilo je i kretalo se u rasponu obitelji s prosječnim primanjima. Godine 1960. bilo je 137 automobila na 1000 stanovnika, a 2002. godine 515 na tisuću. Iako troškovi vlasništva automobila ostaju u mogućnosti za većinu obitelji s prosječnim prihodima u SAD-u i Velikoj Britaniji, troškovi vožnje automobilom porasli su kako su se povećavali troškovi goriva.
Putovanje zrakoplovom postalo je jeftinije, a tvrtke poput Easyjeta i Ryanaira nude letove s velikim popustom do odredišta širom svijeta. Kao i kod automobilizma, cijena goriva i dalje raste, što će utjecati na održivost jeftinog zračnog putovanja.
Tamo gdje se nekada na koncept obitelji gledalo kao na središte zajednice, a obitelji su se uglavnom zadržavale na prilično malom području, jer su putovanja postajala lakša, a obiteljska jedinica manje stabilna, pa su ljudi bili prisiljeni na položaj postajući ekonomski nomadi. To dalje rezultira slabljenjem veza između članova obitelji i zajednica, neke do te mjere da više ne postoje.
