Političari nisu svjesni koliko je kultura važna

Bilo bi dobro potražiti nadahnuće u politici kakvu su zastupali Radić i Maček

 

 

Razgovor s književnikom Mirom Gavranom.

• Poštovani gosp. Gavrane, prošloga mjeseca u Pragu u Češkoj održan je Šesti GavranFest, kazališni festival na kojemu se se igrale predstave prema Vašim književnim tekstovima. Možete li nam reći kako je prošao posljednji GavranFest, kako je reagirala publika i kakva je bila medijska popraćenost?

– Protekli GavranFest u Pragu, šesti po redu, je bio uspješan iznad mojih očekivanja. Predstave su bile jako kvalitetne, a i sama organizacija festivala bila je odlično odrađena, čemu su ponajviše pridonjeli selektor i producent František Karoch, te praška udruga LASTAVICA. Važno je napomenuti da se festival održavao u dva jako dobra praška teatra (Divadlo Jary Cimrmana i Divadlo TRONIČEK) pa je sve to presudilo da su se na festivalu pojavili neki od ponajboljih čeških glumaca, redatelja, ravnatelja kazališta, prevoditelja, a sve je to imalo i lijepi medijski odjek i u Češkoj i u Hrvatskoj. S obzirom na to da sam u Češkoj do sada imao osamnaest premijera, a u Pragu su objavljeni i moji romani “Judita” i “Kafkin prijatelj”, odavno se ondje osjećam kao domaći pisac, i ne čudim se više lijepom prijemu u njihove publike. Za mene kao kazališnog pisca je velika privilegija imati festival posvećen predstavama nastalim prema mojim tekstovima, jer mi je to sjajna prigoda za susresti se s glumcima i redateljima koji su me radili i popričati se s njima.

 

• Kako je uopće došlo do utemeljenja GavranFesta, koji zasigurno predstavlja primjer jedinstvenog kazališnog festivala u Europi?

– Sve je počelo 2013. godine, kada se u Slovačkoj dogodilo da je istodobno bilo čak 6 mojih predstava na scenama njihovih teatara, pa su u Divadlu JANA PALARIKA u Trnavi, nedaleko Bratislave, odlučili pokrenuti taj festival ravnatelj Emil Nedielka i redatelj i sveučilišni profesor iz Bratislave Michal Babiak. Od iduće godine, festival je postao međunarodnim pa su na njemu nastupali i teatri iz Pariza, Beča, Krakova, Zagreba, Celja, Brna… Uglavnom: dogodila su se četiri GavranFesta u Slovačkoj, te 2013. jedan GavranFest u Krakovu u Poljskoj, a od ove godine festival će se odvijati u Pragu, jednom godišnje početkom travnja, tako da su već otpočele pripreme za idući festival.

 

• U kojim se sve gradovima trenutačno izvode Vaša djela?

– U ovome trenutku je oko pedesetak mojih živih predstava koje trenutno igraju u Zagrebu, Moskvi, Parizu, Sao Paolu, Pragu , Krakovu, Varšavi, Mumbaiu, Bautzenu, Vilniusu, Bratislavi, Klaipedi, Rigi, Sofiji, Łódź, Mariboru, Mostaru, Beogradu, Prištini, Novosibirsku, Novokuznjecku… Po četiri žive predstave imam u Pragu, Moskvi, Zagrebu, Krakovu… doista se ne bih smio žaliti na recepciju mojih predstava.

 

U kazalištu ima o onih predstava koje nisu ispolitizirane

 

• Kako gledate na stanje na hrvatskoj kazališnoj sceni? Slažete li se s nekim kazališnim kritičarima koji govore o slijepome imitiranju zapadnih uzora, a često i prodavanju ideologije pod firmom kazališnih predstava?

– Općenito gledano: naša kazališna scena je raznovrsna i svaki gledatelj može pronaći ono što njemu odgovara. Na žalost, najviše se piše o onim predstavama koje obrađuju neku ispolitiziranu temu, pa neupućeni gledatelji misle da nam je kompletno kazalište ispolitizirano, da sve predstave obiluju nasiljem, i pseudomodernitetom. Srećom po nas gledatelje: situacija nije takva.

 

• Kada ste odlučili postati književnik, a kada vidjeli da ono što pišete ima vrijednost?

– Sa šesnaest godina sam počeo pisati i otkrio veliku radost u tome. A kada sam sa dvadeset i dvije godine napisao dramu “Kreontova Antigona”, koja je netom potom uprizorena u zagrebačkoj “Gavelli” bio sam siguran, da to što radim ima vrijednost.

 

• Koliko su kod književnika važni talent i nadahnuće, a koliko stalan rad na vlastitu talentu?

– Podjednako je važno nadahnuće i kontinuirani rad. Sam talent nije dovoljan, kao što je veliki rad besmislen ako nema talenta. A uz to dvoje je bitno da pisac ima istinsku potrebu za pripovjedanjem, za pričanjem priča.

 

• Književnik Ton Smerdel je u knjizi „Duh umjetnosti“ zapisao je da cilj umjetnosti „traženje onoga što smo izgubili“ i „produbljivanje onoga što smo u zanosu besmrtnosti sobom donijeli i što nastojimo oživotvoriti“. Nije li, međutim, današnja umjetnost, pa tako i književnost, previše usmjerena prema pukome oponašanju i prikazivanju zbilje, sa svim njezinim opačinama, trivijalnostima, prizemnostima i nakaradnostima, umjesto na traženje dobroga, istinitoga i lijepoga?

– Dobar pisac od svake teme može napraviti uvjerljivu priču. Pesimizam i optimizam nisu estetske kategorije. Zalažem se za to da svaki pisac ima pravo na izbor teme, na svjetonazor, na građenje svjetova koje on smatra relevantnim… Međutim, ja kao čitatelj, pa i kao pisac, moram priznati, da sam skloniji literaturi koja čovjeka ne svodi samo na materijalnu dimenziju. U suvremenoj europskoj književnosti, doista u novije vrijeme prevladava pesimistična, depresivna literature u kojoj pisci nastoje prikazati ono najgore u ljuskoj egzistenciji. Čini mi se da čitatelji tome baš i nisu tako skloni.

 

• Kako gledate na stanje na hrvatskoj književnoj sceni?

– Kao i u teatru i tu svaki čitatelj može pronaći puno dobroga za sebe.

 

U Hrvatskoj postoje književni klanovi

 

• Možemo li govoriti o postojanju književnih klanova u Hrvatskoj?

– Možemo… Ali mi se ne da gubiti vrijeme na tu temu.

 

• Vi ste najprevođeniji hrvatski književnik i bez dvojbe jedna od najvećih živućih europskih dramatičara. No, imam dojam da se u hrvatskim medijima više može čuti o nekim književnicima koji se više bave ideološkim radom, nego književnošću. Kako komentirate odnos medija prema Vašem djelu? Imate li dojam da mediji kao da često žele prešutiti vrijedne, marljive i talentirane ljude nauštrb mediokriteta i onih koji pripadaju određenim klanovima?

– Mislim da mi ta povremena prešućivanja nisu naškodila, nego me sačuvala od opasnosti da postanem “potrošni pisac za jednu sezonu”. Rekao bih da me ima dovoljno u medijima, te da svi u Hrvatskoj koji vole književnost i kazalište uglavnom mogu doći do informacije kada se pojavi moj novi roman ili nova predstava. A pošto osobno nisam sklon nikakvim ekscesima, mislim da je logično da nisam previše zanimljiv medijima.

 

• Kako komentirate stanje u kulturi? Jesu li naši političari uopće svjesni velike uloge kulture u današnjem visokoglobaliziranom svijetu?

– Ja uvijek volim promatrati stanje u kulturi iz perspektive onih koji kulturu konzumiraju. Ako tako gledamo na kulturu, onda možemo reći da je stanje u našoj kulturi osrednje ili solidno. Ako stanje u kulturi promatramo iz perspektive kuturnih skandala, ljudi koji odlučuju o kulturom životu, onda je ocjena bitno negativnija. Većina političara, na žalost, nije svjesna koliko je kultura važna i za obrazovnu razinu društva i za turizam i za gospodarstvo…

 

• Kako gledate na ulogu intelektualaca i institucija kao što su HAZU, Matica hrvatska i Društvo hrvatskih književnika? Trebaju li intelektulaci jače dignuti glas protiv društvenih anomalija?

– Spomenute institucije, unutar svojih mogućnosti, čine puno na tome da naš kulturni život bude bogatiji. Član sam sve tri spomenute institucije i ne mislim da one moraju preuzimati ulogu “političkih komentatora” niti narodnog glasa savjesti, a niti trebaju glumiti “prosvjetitelje” iz vremena Ilirskog pokreta niti Hrvatskog narodnog preporoda. Svaki književnik, umjetnika, akademik, dobiva toliko puta godišnje prigodu dati intervju i javno nastupiti… neki od nas su skloniji toj vrsti aktivizma, a neki manje… i to treba uvažiti, nismo svi isti. Neki ljudi više mogu pridonijeti svojim djelom, a drugi svojim javnim nastupima. Ja osobno smatram da je bolje da takve institucije samo u iznimnim situacijama trebaju izići s nekim priopćenjem ili apelom bitnim za opće kulturno ili društveno dobro. Sedamdesetih godina smo imali “hrvatsku šutnju”, a ja se bojim da sada polako svi ne odemo prema “hrvatskoj brbljaonici”, pa se u toj kakofoniji od tisuću glasova ne čuje niti jedan glas. Riječi moramo opreznije odvagivati.

 

• Poznato je da se nikada niste politički i ideološki svrstavali, no ipak nas zanima Vaš općeniti pogled na stanje u hrvatskoj politici i društvu. Možemo li povijest hrvatskog naroda od 1991. do danas usporediti s lutanjem Izabranog naroda nakon izlaska iz ropstva?

– Moj stav je da je hrvatska politika vođena Stjepanom Radićem, a potom Vladkom Mačekom, gotovo gandhijevskim metodama uspjela izboriti visok stupanj demokracije i parlamentarizma, te je imala distanciranost od bilo kakvih ekstrema. A onda je došao Drugi svjetski rat, koji je kod nas na vlast doveo revolucionarnim putem, prvo ustaše, a potom partizane, doveo je do poništavanja parlamentarnog života i doveo do ne poštivanja privatnog vlasništva… od toga se do danas nismo oporavili. Možda je prejaka konstatacija da lutamo poput Izabranog naroda, ali bi nam svakako u ovim vremenima kada Europska unija prolazi kroz svojevrsnu krizu identiteta, a naša lijeva i desna politička elita gubi energiju na popravljanje svoje prošlosti, bilo dobro potražiti nadahnuće u politici kakvu su zastupali Radić i Maček. Njih dvojica su znali definirati jasne nacionalne ciljeve, znali su odabrati pravu strategiju i metode za doći do cilja, a istodobno su bili miljama daleko od bilo kakvog ekstremizma.

 

• Početkom godine nominirani ste za prestižnu svjetsku nagradu za dječju knjigu „Andersen“. Što za Vas znači ta nominacija?

– To je bilo svojevrsno priznanje da moje knjige za djecu i mlade imaju svoju vrijednost. Iako sam manji dio vremena u svome životu posvetio književnosti za mlade, smatram to bitnim djelom svoga književnog rada, jer su me mnogi čitatelji upoznali baš kroz te tekstove.

 

• Je li teže pisati za djecu ili za odrasle?

– Meni je teže pisati za odrasle.

 

• Imate li književne uzore?

– Nemam uzore u smislu da bih želio pisati poput nekog drugog, ali imam svojevrsnu antologiju od stotinjak pisaca koji su me kao čitatelja obradovali.

 

• Vi ste de facto jedini profesionalni pisac u Hrvatskoj, s obzirom na to da dobar dio književnika uz književnost radi i novinarski ili drugi posao. Gdje je tajna Vašeg uspjeha?

– Teško mi je samoga sebe analizirati. Neki od književnih kritičara i teatrologa i u Hrvatskoj i u inozemstvu su pisali da je tajna moga uspjeha u čvrstoj fabuli, emocijama, humoru, brzim suvremenim dijalozima, neobičnim karakterima… U svemu tome ima ponešto istine, ja pak, smatram da je tajna moga uspjeha u tome što nikada nisam slijedio nikakvu modu i što sam nastojao “istinu svoga srca” iskazati na najjednostavniji i najsugestivniji način, uvijek poštivajući svoje čitatelje i gledatelje.

 

• Koju ste posljednju knjigu objavili?

– Zadnja mi je knjiga za odrasle objavljena jesenas u izdanju zagrebačke Mozaik knjige pod nazivom “SUZE I SMIJEH”, a u njoj su komedije “Sladoled” i“Pivo”, te libretta “Byron” i “Veli Jože”, te dramatizacija moga romana “Krstitelj”.

 

Svakodnevno čitam Bibliju

 

• Autor ste biblijske trilogije Judita, Krstitelj, Poncije Pilat. Otkud nadahnuće za biblijsku trilogiju?

– Naravno, kod tih romana, nadahnuće je Biblija, te moj unutarnji duhovni svijet: koji su određivale, sumnje, vjerovanja i traženja. Pet godina sam posvetio ispisivanju tih romana, misleći da će oni biti važni samo meni i užem krugu čitatelja… dogodilo se, na moje izneđenje da su ti romani imali brojna izdanja u Hrvatskoj i u inozemstvu, te da su ih prigrlili i vjernici i ateisti… a i oni koji su na pola puta između sumnje i vjere.

 

• Koliko je vjera bitna u Vašem životu? Za sebe tvrdite da ste mali novoobraćenik…

– S obzirom na to da sam tek u zrelim godinama postao vjernikom, znadem kako je ići kroz život i bez vjere i sa vjerom. Doista je lakše kada čovjek vjeruje, kada ima taj duhovni oslonac. Meni pomogne to što svaki dan počnem i završim molitvom, te što svaki dan pročitam ulomak iz Novog zavjeta, ponekad neku od Pavlovih poslanica ili ponešto od starih proroka ili ponešto iz Knjige mudrosti. Svakodnevno druženje s Biblijom mi pomaže da se ne dam zabljesnuti svakodnevnicom. Zahvaljujući Bibliji na drugačiji način odmjerim i svoje pobjede i svoje poraze… lakše uspijevam ostvariti kritičku distancu i prema samom sebi, a i prema svijetu koji me okružuje.

 

• U mlađim danima uz drame i prozna djela pisali ste i pjesme. Kako to da ste prestali s pisanjem poezije?

– Čak se ne bih usudio reći da sam do kraja prestao s pisanjem pjesama… samo su mi razmaci od jednog do drugog ciklusa pjesama znali biti i po desetak godina dugi. Prije tri godine sam probrao pjesme koje su nastajale kroz nešto više od tri desetljeća i objavio jedinu svoju poetsku knjigu, pod nimalo originalnim nazivom “Pjesme”. Poeziju sam uvijek volio poput proze i drame, ali sam bitno rjeđe znao dobiti poticaj da se izrazim kroz stih.

 

• Godine 2012. dobili ste nagradu HAZU za roman „Kafkin prijatelj“, u kojemu pišete o životu Maxa Broda i Franza Kafke. Je li taj roman Vaše najsloženije djelo?

– Taj roman mi je jako drag i već je objavljen i na nizozemskom, češkom, slovačkom, albanskom, engleskom. U njemu se govori o ljudima kojima je literature važna koliko i sam život, ali i o ženama koje su odredila Kafkinu i Brodovu sudbinu… Međutim, taj roman nije moje najsloženije djelo. Smatram da je moje najsloženije djelo roman “Krstitelj” u kome tri pripovjedača (Saloma, mladi svećenik Elizej, te mladi trgovac i revolucionar Bilema) pripovijedaju svoje živote i trenutak kada u te živote ulazi prorok Ivan Krstitelj.

 

• Planirate li uskoro objaviti neko novo djelo i koje su Vaše buduće aktivnosti?

– Pišem novi roman i nadam se dovršiti ga do kraja ove godine. Uz to bi ponovno ovoga ljeta “Compagnie du soir” iz Pariza trebala izvoditi dvadeset dana za redom na Međunarodnom festivalu u Avignonu moju dramu “Sve o ženama”, u kolovozu bi trebala biti premijera moje komedije “Lutka” u Kopenhagenu, u rujnu premijera moje drame “Čehov je Tolstoju rekao zbogom” u Pragu, u listopadu premijera mjuzikla “Pacijenti” u Velikoj dvorani LISINSKI za koji sam ja pisao libretto, a Tonči Huljić glazbu, a Igor Barberić radi režiju i scenografiju, a u studenome bi Teatar GAVRAN trebao izići s mojom komedijom “Parovi” u režiji roberta Raponje… još je puno toga u igri do kraja godine, pa vidjet ćemo što će se od toga realizirati.

 

Davor Dijanović, http://www.hkv.hr/razgovori/23791-razgovor-s-mirom-gavranom-vecina-politicara-svjesna-koliko-je-kultura-vazna-i-za-obrazovnu-razinu-drustva-i-za-turizam-i-za-gospodarstvo.html