Pomirili smo se da nam drugi odgajaju djecu. Nemamo vremena da im poklonimo vrijeme
Živimo u čudnom vremenu
u kojem je sramota biti normalan.
Sramimo se onoga čime bi se trebali ponositi.
Stidimo se doma i domovine, a ponosimo se
svjetonazorima s kojima se ne možemo nositi.
Zaziremo od fizičkog rada,
a besramno odlazimo u pučke kuhinje.
Pomirili smo se da nam drugi odgajaju djecu.
Nemamo vremena da im poklonimo vrijeme,
nego ih novcem ušutkavamo i kupujemo
pa kad nam ne kažu ni volim te ni hvala
plačemo, čudimo se i negodujemo.
U utrci za komforom i prestižem
izgubili smo životne vrijednosti.
Zaboravili smo podučiti djecu
da se za vlastiti kruh trude,
uskratili smo im odrastanje
iz kojeg bi stasali u ljude.
Ne rastače se svijet sam od sebe.
Spavamo na istom jastuku,
a sanjamo različite snove.
Umjesto zagrljaja i poljupca
lajkovima se ljubav mjeri,
bez obzira kojoj pripadaš naciji i vjeri.
Sjedimo za istim stolom,
a ne uživamo u mirisu obitelji.
Svatko za svojim ekranom
glumi sreću i veličinu
i tako u samoći vlastitog doma
tonemo u ponor i prazninu.
