Hrvatski je sabor zasjedao, s prekidima, od studenog 1865. do svibnja 1867. godine
Eugen Kvaternik je u emigraciji od 1863. do 1867. radio na stvaranju protuaustrijske koalicije s predstavnicima poljske emigracije, ali bez ikakvog uspjeha.
Dio publicista, bliskih dvjema narodnjačkim strankama, zagovarao je 1860-ih godina, slično kao 1848.-1849., federalizaciju Habsburške Monarhije po etničkoj osnovi i uz političko povezivanje Južnih Slavena unutar Monarhije. No ti stavovi nikada nisu postali bitni u službenoj hrvatskoj politici.
Hrvatski je sabor zasjedao, s prekidima, od studenog 1865. do svibnja 1867.
Taj je Sabor, za razliku od onoga 1861., priznao postojanje zajedničkih poslova s drugim zemljama Monarhije i izrazio spremnost da se sklopi dogovor na temelju poštovanja hrvatske autonomije i teritorijalne cjelovitosti.
Sporazum se nastojalo postići najprije s Mađarima, u neposrednim pregovorima kraljevinskih odbora (kraljevinskih deputacija ili poslanstava) od travnja do lipnja 1866., ali Mađari su odbili sve hrvatske zahtjeve, a posebno prihvaćanje zakonskog članka 42. iz 1861. godine. Krajem 1866. već udružene dvije narodne stranke – liberali i samostalci – pokušale su postići dogovor neposredno s Bečom, ali i to je odbijeno. Naime nakon poraza u ratu s Pruskom, koji je posljedično doveo do isključivanja Habsburške Monarhije iz Njemačkog saveza, kralj i austrijski vladajući krugovi morali su naći partnera u konsolidaciji države i odlučili su se za jaču stranu – Mađare.
Austro-ugarska nagodba
Kralj i mađarsko plemstvo početkom 1867. postigli su dogovor – Austro-ugarska nagodba – o stvaranju dualističkog sustava s podjelom Monarhije na zapadni dio (austrijske Zemlje okupljene u Carevinskom vijeću) i istočni dio (Zemlje Krune svetog Stjepana).
Osnovni državni poslovi – vanjski, vojni i financijski – ostali su zajednički, ali modaliteti njihova rješavanja dogovarani su u pregovorima austrijskog i ugarskog poslanstva, a ne u središnjem parlamentu. Taj je dogovor odlučio sudbinu hrvatskih zemalja za narednih pola stoljeća na izrazito nepovoljan način, jer su Istra i Dalmacija ostale u austrijskom, a Hrvatska i Slavonija u ugarskom dijelu Monarhije.
Hrvatski je sabor raspušten u svibnju 1867., jer je odbio priznati dualistički poredak i poslati delegaciju na kraljevu krunidbu u Peštu.
Šokčević je napustio banski položaj, a za banskog namjesnika imenovan je unionist Levin Rauch, koji je trebao osigurati priznanje dualističkog poretka u Hrvatskoj. Krajem 1867. Narodna je stranka na izborima doživjela težak poraz ne samo zbog državnog pritiska već i zbog svoje nerealne politike neprihvaćanja dualističkog poretka.
U to je vrijeme vodstvo Narodne stranke bezuspješno nastojalo sklopiti sporazum sa srbijanskom vladom oko zajedničke akcije protiv osmanlijske vlasti u Bosni i Hercegovini i njezina eventualnog priključenja Srbiji.
U izvorima nema podataka o nastojanju da se „etapnim putem“ stvori samostalna južnoslavenska država na ruševinama Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva, kakva će postojati nakon 1918. godine. Nekim istaknutim narodnjacima, poput Račkog i Strossmayera, bila je bliža ideja priključenja Južnih Slavena iz Osmanskoga Carstva Habsburškoj Monarhiji, ako bi se ona preuredila na austroslavističkim osnovama.
Zablude
Oni su smatrali da Hrvatska treba biti kulturno središte za sve južnoslavenske narode. Zbog toga je Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (osnovana 1867.) dobila naziv „jugoslavenska“, iako je otpočetka bila primarno hrvatska nacionalna ustanova, odnosno, uz Kraljevsko sveučilište Franje Josipa I. u Zagrebu (osnovano 1874), središnja ustanova visoke kulture hrvatskog društva. Općenito,
južnoslavenske ideje u hrvatskoj javnosti od 1840-ih godina sve do početka 20. stoljeća bile su uglavnom kulturnog karaktera i vrlo su rijetko dobivale politički karakter.
Kod Strossmayera, Mrazovića i drugih ljudi iz Narodno-liberalne stranke postojala je u to vrijeme nada da bi povoljno rješenje istočnog pitanja, na temelju oslobađanja Južnih Slavena u Bosni i Hercegovini od turske vlasti, moglo olakšati federalističko preuređenje Monarhije. Na temelju toga došlo je 1867-1868. do pregovora između pojedinih emisara srbijanske vlade i pojedinaca iz Narodne stranke o mogućoj akciji u obližnjim turskim krajevima, posebno o oslobođenju Bosne i Hercegovine od osmanlijske vlasti. No to je napušteno nakon ubojstva srbijanskog kneza Mihajla i približavanja Srbije dualističkim krugovima Monarhije.
Općenito, Strossmayer, Rački i drugi narodnjaci smatrali su da bi austroslavistički i federalistički preuređena Monarhija mogla djelovati kao privlačno težište za južnoslavenske krajeve koji su dio Osmanskoga Carstva, dok bi dualistička Monarhija djelovala odbojno.
No oni su uvijek računali s opstankom Monarhije i nisu predviđali stvaranje samostalne južnoslavenske države, kakva će postojati nakon 1918. godine.
Austraslavizam
Nakon 1918. povjesničari su često tvrdili da je stvaranje jugoslavenske države bio konačni cilj iliraca i narodnjaka, samo kroz etapnu politiku.
Izvori međutim ukazuju daje načelni cilj bila autonomna hrvatska država u okviru Monarhije, po mogućnosti preuređene u austroslavističkom i federalističkom pravcu. To je bila dominantna ili prevladavajuća orijentacija većine hrvatskih stranaka i političara do Prvoga svjetskog rata.
U pregovorima dvaju poslanstava, Ugarskog kraljevinskog odbora i Hrvatskog kraljevinskog odbora, koji su činili isključivo unionisti, sklopljena je Hrvatsko-ugarska nagodba 1868., koja je predvidjela ograničenu pokrajinsku autonomiju za Hrvatsku i Slavoniju s prosvjetnim, školskim, vjerskim i upravnim poslovima kao autonomnim.
Autonomija je imala elemente državnosti, jer su Hrvatska i Slavonija bile priznate kao zaseban politički teritorij sa službenim jezikom (hrvatskim), zasebnim zakonodavnim (Sabor) i izvršnim organom (ban), a kasnije i posebnim zakonom iz 1880. reguliranim pravom zavičajnosti koje su neki pravni stručnjaci tumačili kao posebno hrvatsko državljanstvo.
No mađarska je vlada zadržala presudni utjecaj, jer su financijski poslovi ostali u mađarskim rukama, a ministar predsjednik mađarske vlade imao je pravo kralju predlagati bana. Hrvatska autonomija u praksi je imala više pokrajinski nego državni karakter. Unatoč elementima državne autonomije Hrvati su ostali jedna od podčinjenih nacija u Habsburškoj Monarhiji, politički podređeni Pešti i Beču, i teritorijalno razjedinjeni.
Pokazat će se da je nagodbena autonomija omogućavala vrlo ograničenu školsku i ekonomsku modernizaciju, koja je bila daleko ispod zahtjeva hrvatskog građanstva.
Ekonomske reforme ostale su ograničene, često i zakočene, jer je mađarska vlada mogla sprečavati ili otežavati osnivanje različitih privrednih poduzeća, a strani kapital olakšavao je doseljavanje njemačkog i mađarskog stanovništva, posebno u istočnu Slavoniju.
Hrvatsko-slavonska dvorska kancelarija i Namjesničko vijeće zamijenjeni su Kraljevskom hrvatsko-slavonskom zemaljskom vladom, koja je u početku imala resore za pravosudne, upravne i školske poslove.
U slučaju Rijeke kraljevinski odbori nisu postigli dogovor, što je bilo i navedeno u § 66 nagodbenog teksta koji je prihvatio Hrvatski sabor, a vladar sankcionirao, ali su Mađari osigurali da se
uz kraljevo odobrenje na tekst Nagodbe preko dijela prvobitnog § 66 nalijepi papir s novim tekstom izglasanim u Ugarskom saboru prema kojem se Rijeka proglašava posebnim tijelom pod Ugarskom Krunom.
Na taj su način Mađari preko falsifikata naknadno nalijepljenog na tekst Nagodbe („Riječka krpica“) dobili neposrednu kontrolu nad tim važnim lučkim gradom, koji je do 1918. slao zastupnike samo u Ugarski sabor.
Doduše, tu treba spomenuti i pretežno promađarsku orijentaciju riječkoga građanstva koja je bila usko povezana s njegovim gospodarskim interesima.
(Tomislav Markus)
(Nastavak slijedi)
