Hrvatski Fokus
Feljtoni

Starešinino seciranje Balkana (1)

Lord Carrington nije sakrivao bijes zbog priznanja Hrvatske

 

Knjiga naše najvrsnije novinarke Višnje Starešine Vježbe u laboratoriju Balkana iz 2004. godine je vrhunsko štivo. Prema Višnji James Baker (američki državni tajnik) je uputio Miloševiću pitijske poruke koje je ovaj shvatio kao zeleno svjetlo za agresiju. Rat u Hrvatskoj je nastao u vrijeme kada se trebala formirati europska vojska (inicijativa Francuza), te kada se dominacija SAD-a i smisao NATO-a dovodilo u pitanje; te je procese izrastanja EU-a u državu neugodan i podmukli rat u prvom susjedstvu učinio neozbiljnim i pokazao nemoć i podjele Europljana, od kojih neke sežu čak u Prvi svjetski rat.

Američka “predstraža” u Makedoniji je preventivno budući rat prostorno ograničila. Posebni izaslanik EZ-a (EU) Alexander Wynaendts je doživio poniženje krajem kolovoza 1991. kada mu je odgovoreno da ga predsjednik Milošević ne može primiti jer je otišao na selo, a ne zna se kada će se vratiti. Slovenija Srbiju ne zanima, i oni je takoreći guraju iz Jugoslavije. Hrvatska dobiva podršku njemačkoga ministra vanjskih poslova Genschera i vatikanskoga Sodana, dočim se Britanija vrlo neprijateljski drži. Lord Peter Carrington nije mogao sakriti ljutnju što se krenulo sa priznanjem Hrvatske. Razlike su se očitovale između otvoreno prosrpskoga Mitteranda i njegovog m.v.p R. Dumasa. U sklopu priprema velike Mirovne konferencije Carrington u prvoj polovici rujna šalje na terenske razgovore Fitzroya Macleana (za usluge mu je Tito omogućio izuzeće od zakona i posjedovanje kuće na Korčuli!) Macleanov stav da je za rješenje jugopitanja bitna Francuska, jer je kolebljiva. Treba nastojati ad Francuska podrži VB da zaustave Nijemce, kako bi Nijemci zaustavili Hrvate, što bi stvorilo uvjete za prekid vatre i traženje političkoga rješenja. (prema Bori Joviću, str. 384. Dakle ili Velika Srbija ili Jugoslavija po mjeri Srba)

Bolno je bilo kada je na pritisak Carringtona dr. Tuđman morao već napola osvojene vojarne JNA ostaviti da povuku ljude i oružje iz Hrvatske. Da je Hrvatska to odbila preuzela bi odgovornost za rat, a slike ranjenih novaka bi obilazile svijet preko BBC-ja i dr. medija. Među protivnicima priznanja Hrvatske našao se i Predsjednik predsjedništva BiH Alija Izetbegović. Gorbačov je 6. listopada poslao dr. Tuđmanu upozorenje da će Srbi izvršiti napad. Stvarno su raketirani Banski dvori i dr. Tuđman, Mesić i Ante Marković bi poginuli da nisu taj dan odustali od kave i kolača!

Lord Carrington nije sakrivao bijes zbog priznanja Hrvatske, dugo je rabio srpski spin da bi priznanje povećalo sukobe. Njegov plan je bila beskonačna Mirovna konferencija; ničim nije pokazao da poštuje granice Republike Hrvatske i da se protivi njihovoj promjeni putem sile. Jean Cot,  francuski zapovjednik UNPROFOR-a, tvrdi da se rat mogao zaustaviti sa 3 broda, 30 aviona i 3.000 vojnika oko Vukovara i Dubrovnika. Višnja Starešina tvrdi da smo kao država u nastajanju strahovito kaskali u uobličavanju medijske slike rata, u diplomaciji, pa i u obavještajnom radu. Slučaj britanskoga suca Richarda Maya kojega je gotovo do suza doveo iskaz oca poginuloga branitelja Siniše Webera pokazuje da Hrvati nisu bili medijski uspješni, iako su imali istinu na svojoj strani. Umjesto individualnih priča poput ove strahotne sudbine 22-godišnjeg vukovarskoga športaša i njegovoga oca HTV je prikazivala raskomadana tjelesa i majke koje nariču, što je asociralo na britanske spin teze o egzotičnom Balkanu gdje se nemilice kolju suparnička i odavna zaraćena plemena. Tek nakon pada Vukovara i granatiranja Dubrovnika svijet je reagirao kako treba! Koliko li je strpljenja trebalo hrvatskom narodu i dr. Tuđmanu, računajući i na vrlo širok raspon političkih orijentacija u Hrvata, te na kritike, često neopravdane i emotivne. Sjetimo se da su i Budiša i dr. Goldstein bili protiv dolaska UNPROFOR-a. Ovaj dio je osobito zanimljiv: “Normalno bi bilo očekivati da je promatračima za pružanje usluga vođenja i prevođenja namještena hrvatska obavještajna elita. S klasičnim asortimanom obrade stranih obavještajaca: piće, hrana, zabava, seks.”

Srbi su tu bili već znatno spretniji, što dokazuje ova anegdota. Gospođa Varga je pokušala uvjeriti nizozemskog časnika kako lijep dar može biti hrvatska kravata. Čovjek je smrtno problijedio i lice mu se zgrčilo. Naime uoči odlaska u Hrvatsku obavještavani su da su Hrvati tobože mahom ustaše koji uživaju ubijati Srbe, a omiljeni način im je “hrvatska kravata”, prerežu vrat i kroz rupu na vratu izvuku jezik. Gospođa Varga je kao prevoditeljica stekla vrlo zanimljivo mišljenje o EU, Videći razlike među UNPROFOR-ovcima posumnjala je u mogućnost održanja EU-a. Taština raste od sjevera prema jugu, najtaštiji su Talijani i Španjolci. Najmanje su tašti Skandinavci. Najveći papučari su Danci i Šveđani, najbezličniji Nizozemci, najgrublji su Poljaci i Česi. A najveći džentlmeni Britanci. No da biram muža potražila bih ga definitivno među Francuzima, jer imaju nešto iskonsko. Hrvatsku su opservirale mnoge misije, ali nitko nije dao tako pozitivna izviješća o našoj državi kao ti europski promatrači na početku rata!

Gospođe Ljerka Mintas-Hodak i Varga s tugom se sjećaju talijanskoga pukovnika Enza Venturinija koji je poginuo u helikopteru EU-a što ga je kod Novog Marofa srušio avion JNA. Helikopter nije imao dopuštenje leta do Zagreba. Njihovi kolege su tu tragediju gledali iz manjeg helikoptera. Navodno su Srbi vjerovali da je u tom helikopteru Josip Manolić, koji tako eto nije poginuo u cvijetu mladosti. Gospođa Varga sjeća se ljutite reakcije američkoga veleposlanika Zimmermanna na izviješće Nizozemca van Houtena koji prenosi izjave promatrača u korist Hrvata.

SAD su tada zagovarale nepriznavanje Hrvatske. Mnogi su promatrači nakon povratka svom domu nastavili pomagati Hrvatsku organizirajući humanitarnu i dr. pomoć. Neki su se vraćali kao veleposlanici. Hrvatska ih, osobito nakon 1995. nije prepoznavala(!). Prevoditeljice i prevoditelji, obrazovani mladi ljudi puni entuzijazma koji su godinama radili besplatno nikada nisu dobili nikakvo priznanje ili spomenicu koji su se u Hrvatskoj dijelili na kilograme. Rijetki su završili u državnoj administraciji. He, draga Višnja, znate i Vi kao i ja zašto je tome tako, te tko nas vodi! Hrvatska nije imala diplomaciju. “Istinu” o njoj desetljećima je pronosila jugodiplomacija, pretežito srpska…, ta je diplomacija prezentirala priču o hrvatskom nacionalizmu utemeljenom na ustaštvu, o secesionističkim namjerama prema idiličnoj Jugoslaviji i sl. Zanimljivo je da je Saudijska Arabija dala prva tri kompjutera min.inform. Branku Salaju, te da je Fulvio Paulini našao načina da pomogne Hrvatskoj kroz EU fond za katastrofe, te da je srpski general Rašeta kada je netko pripucao na njegov helikopter skočio na gđu Varga jaukajući: “Jao, (bre), izginusmo svi! Toliko o srbijanskom junaštvu!

Ne sviđa mi se kako je naša najoštroumnija novinarka  opisala dr. Franu Vinka Golema, hrvatskoga veleposlanika u SAD-u. Tog tragikomičnog diplomata koji je domovini dao svu svoju ljubav i energiju i čija žena je besplatno čistila veleposlanstvo ne bih mijenjao za 100.000 Granića! Troškovi veleposlanstva su iznosili samo 5.000 eura mjesečno, usporediti s gospodinom Nevenom Juricom, bitte!

Ministar Šeparović uglavnom je prihvaćao vrlo inteligentno i izvrsno lobiranje austrijskoga kolege Aloisa Mocka. Mnogi su hrvatski “lobisti” imali samo slike sa VIP osobama i to su slali u zemlju kao dokaz svoga truda i stručnoga rada.

(Svršetak u sljedećem broju)

Teo Trostmann

Povezane objave

Povijest Novoga svjetskog poredka (2)

HF

LAŽ NA LAŽ – Hrvati katolici ne prepoznaju svoje progonitelje (13)

HF

BAJNI PELJEŠAC – Rukopisne ostavštine Nikole Zvonimira Bjelovučića (1)

hrvatski-fokus

LAŽ NA LAŽ – Mitovi i velikosrpski ideolozi (9)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više