Sukob je počeo u JRM-u oko vizije razvoja mornarice, a rezultirao je Parmaćevim odlaskom iz vojske
U nedostatku izvora obratio sam se vrlo nepouzdanom AI-ju
Sukob Stanka Parmaća s Brankom Mamulom (budućim admiralom flote i „saveznim sekretarom za narodnu obranu“) datira iz razdoblja 1950-ih dok su obojica bili visokopozicionirani časnici u Jugoslavenskoj ratnoj mornarici (JRM).
Taj sukob nije bio samo osobni, već duboko profesionalni i koncepcijski:
Pitanje strategije mornarice: Parmać je bio zagovornik “partizanskog” pristupa i oslanjanja na manje, brze jedinice i obalnu obranu prilagođenu domaćim uvjetima. Mamula je, s druge strane, predstavljao struju koja je težila modernizaciji, profesionalizaciji i izgradnji velike, klasične flote po uzoru na moderne svjetske mornarice.
Parmaćevo umirovljenje (1959.): Sukob s Mamulom i drugim generalima bio je jedan od ključnih razloga zašto je Parmać, unatoč tome što je bio narodni heroj i viceadmiral, prisilno umirovljen u 45. godini života. Njegov beskompromisan stav i kritika vojnog vrha učinili su ga “nepoželjnim” u aktivnoj službi.
Političke implikacije: Dok je Mamula nastavio uspon prema samom vrhu JNA, Parmać se nakon umirovljenja vratio u rodnu Neretvu. Tamo je svoju energiju usmjerio u PIK “Neretva”, ali je sukob s vojnim i partijskim strukturama (koje je Mamula personificirao) nastavio pratiti njegov rad i u civilnom sektoru kroz stalne inspekcije i političke pritiske.
Ukratko, sukob je počeo u JRM-u oko vizije razvoja mornarice, a rezultirao je Parmaćevim odlaskom iz vojske, nakon čega je on postao “gospodarski buntovnik” u Neretvi, dok je Mamula ostao simbol krute vojne hijerarhije
Rusija ga iznevjerila
Branko Mamula (1921.-2021.) bio je admiral flote, načelnik tzv. generalštaba JNA 1979.-1982., te savezni sekretar narodne obrane 1982.-1988. Napisao je 1985. knjigu “Savremeni svet i naša odbrana” u kojem je točno opisao kako će JNA voditi rat protiv “sjeverozapadnih republika”. Nasreću nije znao da će majka Rusija ostaviti Srbiju na “cjedilu”.
En ti takvu narodnu obranu.
Hrvatski Srbin kao i Veljko Kadijević. Supruga mu je Hrvatica, kao i Kadijeviću.
Vratimo se Stanku Parmaću (1911.-1980.). Iz Hrvatske seljačke obitelji kod Opuzena. Bio učitelj. U kolovozu 1941. primljen u komuniste. Zimi 1941. pridružen ličkim partizanima. Sposoban vojni i politički rukovoditelj, dogurao do čina kontraadmirala. Bio tvrdoglav i prijeke naravi. Zadužio Neretvu melioracijom i masovnim sađenjem mandarina. Povijest pokazala da je bio u pravu, čak i velika država poput Irana (koji ima obalne osobine slične jadranskim) nema klasičnu flotu. Uskoro će i nosači aviona biti prošlost.
Je li se Parmaća u sukobu s Mamulom sukobio sa Titovom koncepcijom ili pritajenom velikosrpskom? To ja ne znam, to je sigurno znao pokojni Tihomir Vilović (1924.-2008.)
