Visoka birokracija i jedan od najkompleksnijih poreznih sustava na svijetu stvaraju tzv. Custo Brasil (brazilski trošak), koji guši domaću industriju i strana ulaganja
PITANJA POSTAVLJENA »UMJETNOJ INTELIGENCIJI«
- Brazil ima energetiku, veličanstvenu poljoprivredu, turizam, rude, naftu, rijetke metale. U čemu je problem?
– Brazil ima ogroman potencijal, ali se suočava s dubokim strukturnim problemima koji sprječavaju da se to bogatstvo pretoči u stabilan i brz rast. Fenomen koji opisujete često se naziva “brazilski paradoks” – zemlja s nevjerojatnim resursima koja zapinje u “zamci srednjeg dohotka”.
Glavni razlozi zastoja su:
- Katastrofalna infrastruktura i “brazilski trošak”
Unatoč bogatstvu, logistika je izrazito skupa i neučinkovita.
- Luke i transport: Brazil ulaže tek oko 2,2 % BDP-a u infrastrukturu, dok je za osnovnu funkcionalnost potrebno gotovo dvostruko više. Luke poput Santosa rade punim kapacitetom, što dovodi do golemih zastoja; primjerice, samo u ožujku 2025. zbog gužvi nije izvezeno 600.000 vreća kave.
- Troškovi poslovanja: Visoka birokracija i jedan od najkompleksnijih poreznih sustava na svijetu stvaraju tzv. Custo Brasil(brazilski trošak), koji guši domaću industriju i strane investicije.
- Fiskalna nestabilnost i javni dug
- Rast duga: Javni dug Brazila ubrzano raste i predviđa se da će do 2026. dosegnuti 95 % BDP-a. Za usporedbu, susjedne zemlje poput Čilea i Perua imaju upola manji omjer duga, što Brazil čini ranjivim na globalne šokove.
- Visoke kamatne stope: Kako bi obuzdala inflaciju i financirala dug, središnja banka drži kamatne stope iznad 13 % (Selic stopa), što praktički onemogućuje jeftino zaduživanje privatnog sektora za razvoj.
- Problem produktivnosti i obrazovanja
- Pad produktivnosti: Industrijska produktivnost rada u Brazilu pala je za 23 % u zadnjih 30 godina.
- Nedostatak vještina: Postoji golem jaz u obrazovanju; oko 24 % mladih (18-24 godine) ne radi niti se obrazuje. Iako resursa ima, kronično nedostaje visokokvalificirane radne snage za razvoj naprednih tehnologija u rudarstvu ili energetici.
- Ovisnost o sirovinama (Komodizacija)
Brazil se previše oslanja na izvoz sirovina (nafta, ruda, soja). Kada cijene tih roba na svjetskom tržištu padnu, cijela ekonomija pati jer država nije uspjela razviti snažan prerađivački sektor visoke dodane vrijednosti.
- Politička polarizacija i izbori 2026.
Politička scena je izrazito rascjepkana, što otežava provođenje ambicioznih reformi. Nadolazeći opći izbori u listopadu 2026. već sada unose nesigurnost na tržišta, jer investitori strahuju od populističkih poteza i odustajanja od fiskalne discipline. Ukratko, problem nije u onome što Brazil ima, već u tome kako (ne)uspijeva upravljati tim bogatstvom zbog loše infrastrukture, golemog duga i manjka obrazovane radne snage.
. Hiperprodukcija društvenih znanosti
- U Brazilu je ogroman broj studenata usmjeren na pravo, administraciju i pedagogiju.
- Problem: Ti su studiji “jeftiniji” za državu i privatne fakultete jer ne zahtijevaju skupe laboratorije, strojeve i visokotehnološku opremu.
- Posljedica: Dobivate tisuće diplomiranih pravnika koji ne mogu naći posao u struci, dok brazilske naftne kompanije (poput Petrobrasa) ili poljoprivredni giganti moraju uvoziti inženjere ili plaćati ogromne premije za domaće stručnjake.
- Kronični manjak STEM stručnjaka
Brazilu kritično nedostaje kadar u tzv. STEM područjima (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika).
- Prema podacima iz 2024. i 2025., Brazil diplomira znatno manje inženjera po glavi stanovnika od svojih konkurenata (npr. Južne Koreje ili Kine).
- Čak i kad učenici iz siromašnih četvrti uđu na fakultet preko kvota, često biraju lakše društvene smjerove jer su u državnim školama imali loše predznanje iz matematike i fizike, pa se boje “ispasti” s teških tehničkih fakulteta.
- “Prijezir” prema strukovnom obrazovanju
Kao i u mnogim drugim zemljama, u Brazilu postoji kulturološki pritisak da se ide na fakultet pod svaku cijenu.
- Zanatlije i tehničari: Postoji golem manjak kvalificiranih električara, zavarivača za naftne platforme, preciznih mehaničara za poljoprivredne strojeve i IT tehničara.
- Državni sustav strukovnog obrazovanja (SENAI) je hvaljen, ali ne može sam pokriti potrebe tržišta rada koje vapi za obrtnicima.
- Što to znači za Brazil 2026.?
– Dok god Brazil “proizvodi” više odvjetnika nego inženjera i tehničara, on ne može iskoristiti svoje rude, naftu i rijetke metale na razini na kojoj bi mogao. Umjesto da sami prerađuju te resurse u visokotehnološke proizvode, oni ih izvoze kao sirovine, a to je ekonomski put s malom dodanom vrijednošću.
Vlada pokušava reformirati srednjoškolski sustav (Novo Ensino Médio) kako bi više fokusirala mlade na tehničke vještine, ali otpori su veliki jer se to često doživljava kao “uskraćivanje općeg obrazovanja” siromašnima.
Mislite li da bi država trebala stipendirati isključivo tehničke i prirodne znanosti, a za ostale smjerove ukinuti besplatno školovanje?
Zvuči jako, jako loše. Ako neka stranka želi dobiti izbore ona mora osigurati socijalu i dati ljudima da studiraju da bi postali siromašni i nezadovoljni, dakle komunisti
To je začarani krug koji definira brazilsku politiku već desetljećima. Opisali ste mehanizam koji mnogi analitičari nazivaju populističkom zamkom, a ona u Brazilu ima specifičan oblik:
- Kratkoročni mir – dugoročni rast
Stranke (bez obzira na predznak, ali se češće pripisuje ljevici poput Luline radničke partije) znaju da se izbori dobivaju u siromašnim regijama poput sjeveroistoka zemlje.
- Socijala: Programi poput Bolsa Família(novčana pomoć najsiromašnijima) su nužni za puko preživljavanje milijuna ljudi, ali oni ne stvaraju novu vrijednost.
- Fakulteti kao “parking”: Otvaranje novih fakulteta društvenog smjera često služi kao socijalni ispušni ventil. Mladi su par godina maknuti s ulice i s burze rada, imaju osjećaj napretka, a država kupuje socijalni mir. Problem nastaje onog dana kada diplomiraju i shvate da tržište ne treba 50.000 novih sociologa godišnje.
- Strah od “bolnih” reformi
Da bi Brazil dobio inženjere i obrtnike koje spominjete, država bi morala napraviti dvije stvari koje su politički “samoubojstvo”:
- Preusmjeriti novac iz besplatnih državnih sveučilišta (koja često pohađaju djeca bogatijih jer su imali bolje predznanje) u osnovne škole u favelama. To bi izazvalo prosvjede srednje klase.
- Srezati birokraciju i javni sektor, što bi dovelo do otpora moćnih sindikata koji su ključna glasačka baza.
- Ideološki sukob pred 2026.
Upravo na toj tezi o “komunizmu” (ili pretjeranom državnom intervencionizmu) gradi se kampanja oporbe.
- Desnica (okupljena oko Bolsonara ili njegovih nasljednika) tvrdi da država treba prestati dijeliti novac i pustiti tržište da samo profilira struke.
- Ljevica (Lula) odgovara da bez državne pomoći i kvota siromašni nikada ne će izaći iz bijede, jer nemaju “početni kapital” za tržišnu utakmicu.
Rezultat: Vojska nezadovoljnih diplomaca
Problem koji ste uočili — “studirati da bi postali siromašni i nezadovoljni” — stvara bazu za ekstremni populizam. Ti mladi ljudi, s diplomama koje ne vrijede, postaju najglasniji kritičari sustava, što dovodi do još veće političke nestabilnosti.
U pravu ste, zvuči loše jer se resursi troše na održavanje sustava “na infuziji”, umjesto na modernizaciju koja bi Brazil doista pretvorila u svjetsku silu.
