Bezbroj je tema i ljudi koji bi bili dobri za promidžbu Hrvatske kroz film
Koje bi teme bile dobre za promidžbu Hrvatske, njezine kulture i povijesti? Ono što svakome pada na pamet jest Nikola Šubić Zrinski (1508.-1566.) i njegova junačka smrt kod Sigeta. Napraviti možda sagu o Šubićima koji su obilježili hrvatsku povijest od 13. stoljeća do kraja 17. stoljeća. Šubići kao vladari južne Hrvatske i Bosne, Tvrtko kao sin Šubićke, Šubići kao otpor habsburškom centralizmu.
Pravaški kult Zrinskih i Frankopana je politički sumnjiv i klimav. S jedne strane, naši feudalci su tražili pomoć na sve strane, pa i od osvjedočenih geopolitičkih neprijatelja kao što su Venecija, Francuska, Osmanlije. S druge su pak strane bili previše slizani s mađarskim plemstvom. Franjo II. Rakoczy sin je Jelene Šubić; nakon bezuspješnog ustanka skrasio se u Istanbulu.
Sisak je pobjedonosna i inspirativna priča, što Krbavsko polje 1493. svakako nije.
Držić je osrednje realiziran, kao i Tesla. Priče o Paveliću i Brozu nisu priče o valjanim ljudima, niti se na njima može graditi jedinstvo Hrvata i vanjska promičba. Brozov život je teško rekonstruirati. To znači da je i Rusima i Englezima i Amerikancima bilo u interesu sakriti od javnosti biografiju čelnika SFRJ.
Ban biskup Petar Berislavić (1475.-1520.) je značajan, Juraj Križanić (1618.-1683.) predstavlja pokušaj hrvatske i slavenske sinteze u dobu krvavom kada smo rascjepkani. Zanimljiv i romantičan život, pun tragičnih iluzija.
Markantun de Dominis (1560. – 1624.) je najinteresantnija pojava u našoj povijesti, mnoge njegove kritičke ideje Crkva je prihvatila nakon više stoljeća. Zanimljiviji je kao tema za roman i kazalište, nego za film. Vlaho Bukovac je zgodan jer povezuje Kršnjavoga, Medovića, Dubrovnik, Zagreb, Prag, bijeli svijet. Starčević, don Pavlinović, Kvaternik, Krleža mogli bi biti zanimljivi, ali samo lokalno.
Ruđer Bošković svjetski je znanstvenik i putnik, isusovac. Podrcrtavam.
Frano Supilo je pošteni idealist tipično hrvatske naivnosti. Vrijeme u kojoj se lomi stari poredak (Austro-Ugarska) i stvara nesretna Jugoslavija (Kraljevina SHS) je zanimljivo vrijeme.
Hohštapler i prevarant Stjepan Zanović (1751.-1786.) zgodna je tema, kao i papa Siksto V., za kojega nažalost nemamo čvrstih dokaza da je Hrvat po ocu. Slično je s Markom Polom, koji nedvojbeno ostaje dio talijanske kulture i povijesti. General Ivan Stjepan Simonić (1792.-1851.) vezuje hrvatsku, francusku, rusku i perzijsku povijest.
Izuzetno su privlačni likovi Andrije Hebranga starijeg (1899.-1949.), književnika Ilije Jakovljevića (1898.-1948.), dr. Andrije Štampara, svjetskoga putnika Mate Šimunovića (1900.-1969.).
Naravno da bi filmom o braći Radićima Stjepanu i Antunu, njihov život i vrijeme približili mlađem naraštaju pa i vanjskom svijetu okolnosti Hrvatske od kraja XIX. stoljeća do pojave nacifašizma.
Prava poslastica je životni put Ante Topića Mimare (1898.-1987.), nota bene, nazočio sam njegovu sprovodu.
Cijeli je niz sjajnih “crkvenjaka” od našega kardinala Stepinca, patera Ante Gabrića (1915.-1988.), Marije Propetoga Petković (1892.-1966.), Krunoslava Draganovića (1903.-1983.), Jakoba Baničevića (1466.-1532.)
Životi braće Seljan (Mirko, 1873.-1913., Stevo, 1875.-1936.), Dragutina Lermana (1863.-1918.), hrvatskoga heroja u Albaniji Leopolda Ghilardija, (1881.-1935.), znanstvenika Milana Šufflaya, Maksimilijana Vanke (1889.-1963.), Kristiana Krekovića (1901.-1985.) kao da vape za realizacijom. I sudbine princeze Tarakanove (1745.-1775.), Barbare Celjske (1392.-1451.), Wernera Herzoga, Dioklecijana, svetoga Jeronima i tolikih časnika i moreplovaca su filmične. Tu je i Matija Zmajević (1680.-1735.). Za Matoša ekranizirati bi trebalo biti genij!
