U dubrovačkom časopisu “Narodna svijest” od 21. siječnja 1931., za vrijeme diktature kralja Aleksandra Karađorđevića, nepoznati muškarac pisao je o ‘harakteru’
U dubrovačkom časopisu “Narodna svijest” od 21. siječnja 1931., a za vrijeme diktature kralja Aleksandra Karađorđevića (trajala od siječnja 1929. do rujna 1931.) nepoznati muškarac (vjerojatno mlađi) napisao je ovo: “BEZ HARAKTERA (!, vjerojatno je autor gimnazijalac, jer izvorne grčke riječi naš standardni hrvatski jezik preinačiva h u k, npr. harizma u karizma) Veliki je broj ljudi danas bez haraktera. (u svako doba povijesti, op. T.T.) Kuda vjetar duva (namjerna uporaba srbizma koji se u Dubrovniku ne rabi), tamo se i oni priklanjaju. Neće da znadu što je princip, a ipak danas davaju ton našem društvu. Prema jačem su sitni do gada, a pred slabijim se gigantski isprsavaju. Uvjerenja nemaju nikakva, a pokazuju fingirano uvjerenje prema tomu kakva struja dolazi. Oni su republikanci i monarhisti,- socijalisti pa i nacijonalisti, – u jednu riječ pristaše su svake vlasti, makar kako bila obojena. Već su po svojoj prirodi ulizice koji svakomu, koji je jači, skute grle i kadri su da se ponize do nevjerojatnosti. To je najgori elemenat u našem društvu koji će danas biti za tebe a sutra proti tebi.
To je elemenat koji čini društvo nepostojanim i nikako mu ne dopušta ad se stabilizuje. – Kakvi su ti bezkičmenjaci u javnom životu, takvi su i u privatnom. Ono što harakteran čovjek ne može ni da zamisli, čovjek bez principa je kadar da uradi i da pretrpi bez protesta. Ima vrlo debelu kožu koja može da pretrpi bezbroj ćušaka (šamar, dubrovački: prdeljuska, op. T.T.)
Infamantna djela za njega ne znače ništa, dapače mnogi se od njih njima i diči. Preko mnogih stvari, za koje je prije vladala najveća osjetljivost, čovjek bez haraktera prolazi mučke, premda zna da sav grad o njemu glasno govori. Uopće bezharakteran čovjek ne zna i neće da zna što je to čast, dostojanstvo, ugled, auktoritet.-
Ta je pošast nažalost i u Dubrovniku veoma jaka te je napravila i u našem društvu užasan kaos, a još je teže što se preko te kuge prelazi bez riječi i tim ona biva jača. Bez harakternih osoba i u javnom i u privatnom životu, ima i u našem gradu veliki broj i one su na površini kao ulje povrh vode, te davaju zakone desno i lijevo. ,alo je danas ljudi u Dubrovniku koji će podići glas proti društvenim nametnicima, a još manje onih koji će protivniku oštro zagledati u oči. Ali sam duboko uvjeren da će se u dalekom vremenu naći na okupu mitski junaci koji će gvozdenim metlama očistiti staje kralja Augije. (Augijeve štale očistio je Heraklo)”
Možemo reći nešto u prilog napisanome, ali i protiv. Sjetit ćemo se genijalnog djela “Zlodusi”, koje je naravno karikaturalno djelovalo u svom vremenu (oko 1870.), u kojem Dostojevski opisuje kako on roditelja liberala nastaju nihilisti i komunisti.
Petar Stepanovič u ime nepostojeće organizacije (Centralni komitet) nagovara i prisiljava članove udruge petorice (od kojih su većina normalni ljudi) da izvrše besmisleno i podmuklo umorstvo dobrog čovjeka.
Tako je europsko liberalno građanstvo nakon užasa I. svjetskog rata dobilo za nagradu crnoburzijance, tuberkulozu, gripu španjolicu, diktature, komuniste i fašiste. Taj rasap morala dobro je opisao Josip Kosor, ali i davno prije F. L. Goya. Ili čovjek pas kod Bulgakova (1891.-1940.) koji postaje neotesan, nezahvalan, kradljivac i komunist.
Psi na Kneževom dvoru imaju vizualnu alegorijsku poruku, posebno psoglavci.
Stefan Zweig (1881.-1942.) divno je opisao revolucionarnoga žbira i raspopa Fouchea prema kojem je naš Stipica Mesić ili Balzacov Goriot suho zlato.
Opet, s druge strane, zar herojski Spartanci nisu nestali, pa i Armenci koji su dizali ustanak protiv Turaka. A ulizička Dubrovačka Republika opstala.
Ali imala je ona itekako svoje principe i crvene linije od kojih se nije odustajalo i odstupalo. I samostalnu ekonomiju i vanjsku politiku i špijunažu i relativno poštenu administraciju i proizvodnju i selo i vojsku!
A današnje male države imaju li to? U većini slučajeva ne!
Zar može činovnik glasati ili govoriti protiv vladine liste, a dobro mu je i ima djecu koju treba školovati i zaposliti. Zar može mali poduzetnik se zamjerati vlastima.
Opet, u koju su gotovo bezizlaznu situaciju Europu doveli karijerni činovnici bez hrabrosti, vizije, karaktera i operativnoga znanja. Šutnja dobrih ljudi, kojima nije bio ugrožen ni život, ni posao, niti im se prijetilo zatvorom urodila je strašnim posljedicama po zajednicu. Inercija, jer ljudi ne vole misliti, ili smatraju da se ništa ne može promijeniti, ili pak misle da će netko drugi umjesto njih stvari rješavati, neki ban Jelačić ili Bog otac. Uvijek je bilo i uvijek će biti farizeja, majstora, Margariti i ovaca.
