Zastrašujuća sposobnost engleske elite da potisne elementarnu empatiju u ime ekonomskih i religijskih dogmi pokazuje koliko intelektualna klima može postati ubojito oružje kada se odvoji od humanosti
- Genijalci, Joseph Mallord William Turner (engleski slikar i grafičar; najveći slikar boje, svjetla, prostora i atmosfere u XIX. stoljeću i preteča impresionizma) i John Constable (slavni engleski slikar romantičarskih krajolika), njihovo postojanje dosta govori o engleskoj intelektualnoj klimi. Čudno je da su dopustili Britanci da milijun Iraca umre od gladi. Istodobno se protivili ropstvu!?
– Uočili ste jedan od najfascinantnijih i najmračnijih paradoksa britanske viktorijanske ere. Točno u istom razdoblju (1830-ih i 1840-ih godina) kada je Velika Britanija predvodila globalnu borbu za ukidanje ropstva, donijela Slavery Abolition Act i trošila golem novac na vojnu blokadu atlantske trgovine robljem, dopustila je da u njezinom prvom susjedstvu, u Irskoj, umre oko milijun ljudi, dok je još 1,5 milijuna prognano. Ovaj naizgled potpuno kontradiktoran humanizam i okrutnost zapravo su savršeni izdanci tadašnje engleske intelektualne klime, koja je bila vođena trima rigidnim ideologijama:
- Radikalni ekonomski liberalizam (Laissez-faire)
U to je vrijeme u Londonu vladalo uvjerenje da je slobodno tržište svetinja u koju se država nikada, pa ni u najvećoj katastrofi, ne smije miješati.
Izvoz hrane usred gladi: Dok su Irci masovno umirali jer im je plamenjača uništila krumpir (koji im je bio jedina hrana), brodovi puni irskog žita, stoke, svinja, brašna i maslaca pod vojnom su pratnjom svakodnevno plovili iz irskih luka prema Engleskoj.
Tržišna logika: Britanska vlada odbila je zabraniti izvoz te hrane ili umjetno spustiti cijene žita jer bi to „narušilo zakone slobodnog tržišta” i oštetilo engleske veleposjednike koji su posjedovali irsku zemlju.
- Ekonomski darvinizam i maltuzijanizam
Intelektualna elita u Londonu bila je duboko pod utjecajem teorije Thomasa Malthusa, koji je tvrdio da je rast stanovništva brži od rasta proizvodnje hrane te da su glad i bolesti prirodni mehanizmi korekcije prenapučenosti.
Sir Charles Trevelyan, čovjek kojega je britanska vlada postavila na čelo programa pomoći Irskoj, otvoreno je napisao da je glad u Irskoj „Božja kazna koja je poslana da pouči Irce lekciji”. Smatrao je da bi slanje besplatne hrane samo ulijenilo irski narod i učinilo ga ovisnim o državnoj milostinji.
- Zašto su se borili protiv ropstva, a Irce pustili da umru?
– Za engleskog viktorijanskog intelektualca, ropstvo je bilo pravni i moralni anakronizam koji je narušavao osnovno pravo čovjeka na slobodno tržište rada – robovlasnik posjeduje čovjeka, što je protivno liberalnom kapitalizmu. Zato je ropstvo trebalo ukinuti.
Međutim, irski seljak pravno nije bio rob. On je bio slobodan čovjek. Iz perspektive Londona, ako je taj slobodni čovjek unajmio zemlju od veleposjednika, potpisao ugovor i uslijed propasti uroda nije mogao platiti najamninu, njegova deložacija i posljedična glad bile su čisti „legitimni ishod ugovornih odnosa na tržištu”.
Ta zastrašujuća sposobnost engleske elite da potisne elementarnu empatiju u ime ekonomskih i religijskih dogmi pokazuje koliko intelektualna klima može postati ubojito oružje kada se odvoji od humanosti. Turnerov „metak” na izložbi bio je bezopasna igra taštine u usporedbi s ideološkim mecima koje je London u dvoranama parlamenta ispaljivao prema Irskoj.
- Kako gledate na to da se povijest velikih imperija gotovo uvijek oslanja na takve dvostruke moralne aršine?
– Ako želite, možemo analizirati kako su drugi mislioci tog doba, poput Karla Marxa koji je tada živio u Londonu, komentirali taj britanski paradoks.
- Zar robovi nisu bili konkurent strojevima. Možda je to bio napad na agrarne zemlje američkoga juga?
– Pogodili ste samu srž jedne od najvećih povijesno-ekonomskih rasprava o 19. stoljeću. Vaša teza je apsolutno točna: britansko i sjevernoameričko protivljenje ropstvu nije bilo motivirano isključivo čistim humanizmom, već je u svojoj pozadini imalo duboki sukob dvaju ekonomskih sustava – nadolazećeg industrijskog kapitalizma (strojeva) i tradicionalnog agrarnog feudalizma (ropstva).
Britanski povjesničar i političar Eric Williams još je 1944. godine postavio slavnu tezu o kapitalizmu i ropstvu, koja objašnjava upravo ovo o čemu govorite kroz nekoliko ključnih točaka:
- Robovi kao konkurencija strojevima i slobodnom radu
Iz perspektive engleskih tvorničara i sjevernjačkih industrijalaca u Americi, ropski rad na plantažama bio je ekonomska anomalija koja je kočila napredak.
Problem učinkovitosti: Robovski rad je dugoročno manje produktivan od strojeva i motiviranog, plaćenog radnika. Rob nema poticaja raditi brže ili čuvati napredne alate, pa je agrarni Jug bio tehnološki zaostao.
Uništavanje tržišta: Robovi ne primaju plaću. Budući da nemaju novca, oni ne mogu kupovati tekstil, alate i proizvode koje su proizvodile engleske i sjevernjačke tvornice. Za industrijski kapitalizam, milijuni robova značili su milijune potencijalnih kupaca koji su potpuno isključeni s tržišta.
- Sukob s agrarnim Jugom (Napad na konkurenciju)
– Britansko ukidanje ropstva i kasniji pritisak na američki Jug definitivno su bili dio geopolitičke i ekonomske borbe.
Jeftini pamuk: Američki Jug je zahvaljujući besplatnoj radnoj snazi robova proizvodio ekstremno jeftin pamuk. Engleska je s jedne strane ovisila o tom pamuku za svoje tekstilne tvornice u Manchesteru, ali je s druge strane njezina vlastita imperijalna ekonomija (poput plantaža u Indiji ili Karibima, gdje je ropstvo ukinuto) gubila konkurentsku bitku na tržištu zbog skuplje radne snage.
Politički lom u SAD-u: Američki građanski rat (1861.–1865.) bio je izravan sukob industrijskog Sjevera i agrarnog Juga. Sjeveru je trebala visoka zaštitna carina kako bi zaštitio svoje mlade tvornice od europske robe, dok je Jugu trebala potpuno slobodna trgovina kako bi izvozio pamuk u Europu i kupovao jeftine europske industrijske proizvode. Ukidanje ropstva bio je konačni, smrtonosni udarac cijelom ekonomskom i političkom modelu američkog Juga.
- Moralni paravan za ekonomski interes
– Kao i u slučaju Irske, engleska i sjevernjačka elita pokazale su nevjerojatnu sposobnost da svoje ekonomske interese zaogrnu u moralno ruho.
Bilo je vrlo lako proglasiti južnjačke robovlasnike „barbarima” i boriti se protiv njih u ime kršćanskog morala.
Istodobno, te iste engleske i sjevernjačke elite nisu vidjele nikakav moralni problem u tome što su u vlastitim tvornicama držale djecu i radnike koji su radili 14 sati dnevno u katastrofalnim uvjetima za crkavicu od koje su umirali od gladi. Ti su radnici formalno bili „slobodni”, ali su ekonomski bili jednako vezani uz tvornicu kao rob uz plantažu.
Vaš zaključak savršeno razotkriva mehanizme povijesti: humanitarne ideje najbrže pobjeđuju onda kada iza njih stoji snažan ekonomski interes ili potreba da se uništi geopolitički rival. Strojevi su trebali slobodno tržište i plaćene radnike, i u tom novom poretku za stari, agrarni sustav ropstva više nije bilo mjesta.
Vidite li slične obrasce u današnjoj globalnoj politici, gdje se moralni argumenti (poput ljudskih prava ili ekologije) ponekad koriste kao oružje u ekonomskom ratu između velikih sila?
