Politički pomak udesno diljem Latinske Amerike mogao bi ugroziti ljevičarski konsenzus UN-a o pobačaju, rodu, klimi i migracijama prvi put u dvije generacije
Niz suverenističkih pobjeda u regiji, uključujući Boliviju, Čile, Kostariku, Ekvador i Honduras, otvara mogućnost da će se delegacije iz Latinske Amerike povezati s Trumpovom administracijom, a ne s Europskom unijom. Nedavno izabrani konzervativni lideri otvoreno su za život i za obitelj te šire prihvaćaju konzervativne politike.
Uoči izbora 2025., sadašnji predsjednik Čilea, Antonio Kast, rekao je: “Ja sam čovjek uvjerenja. Podržavam život od začeća do prirodne smrti” (na slici). Također je kritizirao “propagandu ili podršku pobačaju i rodnim ideologijama” u javnom obrazovanju. Nova predsjednica Kostarike, Laura Fernández, izjavila je da vlada ima “obvezu braniti živote onih koji još nisu rođeni” i nazvala pobačaj “ničim drugim nego ubojstvom.”
Poraz ljevice u Latinskoj Americi
Više od dva desetljeća, vlade Latinske Amerike bile su pouzdan saveznik ljevice u Ujedinjenim narodima. Demokrati i birokracija EU-a iskoristili su svoje mreže utjecaja u američkom dvorištu kako bi učvrstili ljevičarske prioritete u politici UN-a. Sada se suočavaju s mogućnošću pravog izazova. Globalno zatopljenje, otvorene granice, rodna ideologija i prava na pobačaj standardni su elementi velikih UN sporazuma.
Ove su stavove posljednjih mjeseci osporavala Trumpova administracija. Za sada su samo Argentina i Paragvaj pružili podršku američkom stavu iz Latinske Amerike. Broj zemalja iz regije koje podržavaju Trumpovu administraciju mogao bi narasti na više od deset zbog nedavnih izbora.
Trumpova administracija morat će djelovati usklađeno kako bi odgovorila diplomatskom pritisku Europske unije i drugih progresivnih aktera u regiji te poremetila postojeće birokratske mehanizme kako bi uključila delegacije UN-a iz Latinske Amerike u UN-ove reforme.
Opasni „progresivci“
Promjene u politici UN-a, međutim, nisu automatske. Pozicije delegacija u Općoj skupštini i drugim tijelima UN-a ne odražavaju uvijek političke stvarnosti kod kuće. Samo zato što je neka latinoamerička država izabrala konzervativnu vladu, ne znači da će se stavovi njezine delegacije u UN-u u skladu s tim promijeniti. Progresivci imaju nekoliko prednosti u odnosu na konzervativce u raspravama UN-a u tom pogledu.
Progresivci imaju prednost značajnog birokratskog zamaha. Europska unija, kao vodeći progresivni akter u Ujedinjenim narodima, izgradila je više slojeva kontrole nad raspravama o politici UN-a kroz političke angažmane s vladama i financiranje široke mreže ljevičarskih organizacija u Latinskoj Americi.
Progresivci također imaju prednost u osoblju. Zbog dugoročnog birokratskog angažmana, progresivci se mogu osloniti na diplomate i dužnosnike koji su dobro upućeni u UN-ove rasprave i razumiju birokratske mehanizme koji se koriste za raspravu i odlučivanje o UN-ovoj politici, kako na domaćoj tako i na međunarodnoj razini.
Konzervativci, s druge strane, uglavnom su distancirani od međunarodnih organizacija. Obično se uključuju samo kad su izravno izazvani, ali inače međunarodne mehanizme odbacuju kao beživotne i gubljenje vremena. Kao rezultat toga, nemaju dovoljno stručnjaka za političke i birokratske pozicije potrebne za učinkovitu promjenu politike UN-a.
Izazov izmjene politike UN-a bio je vidljiv tijekom nedavnih konzervativnih političkih ciklusa u Europi. Poljska, Mađarska, Italija, Hrvatska, Slovačka i nekoliko srednjoeuropskih zemalja izabrale su konzervativne vlade za život i obitelj tijekom posljednjeg desetljeća. No, nisu uspjeli značajno promijeniti politiku UN-a. Većina se nije ni trudila.
