Na “koordinatorovu” korupciju ukazivala je i sama predsjednica Hrvatskoga nacionalnog vijeća Jasna Vojnić
U godini i pol dana koji su iza nas, Demokratski savez Hrvata u Vojvodini našao se u neviđenoj krizi koja za posljedicu ima institucionalnu blokadu rada. Kriza je izazvana vanjskim čimbenicima – prije svega parapolitičkim djelovanjem onih kojima je temeljna misija rad na provedbi prava nacionalnih manjina, a provođena je dosta kaotično i amaterski. Riječ je o onim akterima koji su u novonastalim političkim konstelacijama ostali bez sinekura, koje su u ranijem razdoblju imali zahvaljujući DSHV-u. Među njima posebno mjesto zauzima zamjenik predsjednika naše stranke Goran Kaurić, u prijašnjem izbornom ciklusu favorizirani dužnosnik, osoba koja je uime DSHV-a obnašala najvišu dužnost u strukturi vlasti – zamjenik pokrajinskog tajnika za kulturu, javno informiranje i odnose s vjerskim zajednicama.
Njegova politička karijera u DSHV-u imala je vrtoglavi uspon. Pristupio nam je uz svesrdno i dugo zalaganje bivšeg ligaša Darka Sarića Lukendića podosta kasno, tek 14. prosinca 2018. godine, došavši iz opustošene i na izborima poražene Demokratske stranke. Relativno brzo osnovao je nekoliko mjesnih organizacija u Banatu i nametnuo se kao glavni čelnik među članovima DSHV-a izvan Subotice i Sombora, čemu je pridonijela i činjenica pomanjkanja kvalitetnijih kadrova u Srijemu. Istovremeno, nikada nije ponestajalo vrlo jasno iskazivanje njegovih sinekuralnih očekivanja. To mu je na koncu i omogućeno izborom za spomenutu dužnost. No, kako nije ispunio svoja očekivanja – s opravdanim sumnjama za sudjelovanje u korupciji u procesu obnove rodne kuće bana Josipa Jelačića u Petrovaradinu te tihim opstruiranju rada DSHV-a – nije mu dodijeljen ne samo drugi mandat na rečenoj pokrajinskoj funkciji, nego nijedna druga odgovorna dužnost u tijelima vlasti.
Naime, obnovu enterijera dijela rodne kuće bana Jelačića financirali su različite razine srbijanskih vlasti u velikim novčanim iznosima (zamjena krova, uređenje i ličenje fasade), dok je obnovu i uređenje unutarnjeg dijela financirala Pokrajinska vlada Vojvodine a provodio Zavod za zaštitu spomenika kulture Grada Novoga Sada. Uime hrvatske zajednice ove je poslove koordinirao i pratio prema odluci HNV-a Goran Kaurić, no ti poslovi nikada nisu privedeni kraju. Prigovori na učinjene zahvate i propuste bili su brojni, a vremenom su se pojavile i sumnje za korupciju, na što je u privatnim razgovorima ukazivala i predsjednica Hrvatskoga nacionalnog vijeća Jasna Vojnić. Za spomenutog „koordinatora“ obnove današnji je ministar za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog Demo Berisha još prije dvije godine govorio kako, prema njegovim spoznajama, postoji zatvoren spis policijskih istražitelja o ovomu slučaju sa spremnom kaznenom prijavom. O ovomu je DSHV uredno obavještavao javnost, no propagandistički hrvatski mediji u Vojvodini isto nisu prenosili.
S druge strane, zamjenik predsjednika DSHV-a Goran Kaurić imao je prijepornu ulogu i u izborima za zastupnike za Skupštinu Autonomne pokrajine Vojvodine. U pripremi liste koja je podnijeta Pokrajinskoj izbornoj komisiji nije primijetio da je na njoj manji od zakonski propisanog udjela žena, na samom činu predaje se nije pojavio, a nakon što je isto ispravljeno i lista proglašena za važeću, gotovo da nije sudjelovao u predizbornim aktivnostima, što se odrazilo na povijesno najmanji broj glasova koji je DSHV osvojio u Banatu.
Sve to je pridonijelo da je vodstvo DSHV-a odlučilo da on ne može obnašati odgovorne dužnosti u tijelima vlasti. Bili su to razlozi koji su Kaurića onda potaknuli da krene u obračun s legitimnim vodstvom, stvarajući stalne nemire i generirajući konflikte u Predsjedništvu i Vijeću DSHV-a. U tim aktivnostima se oslanjao na značajne resurse, prije svega financijske, koje je hrvatska zajednica imala na raspolaganju u okviru podrške iz Republike Hrvatske kroz suptilnu i koordiniranu trgovinu utjecajima glede nekoliko osoba iz Predsjedništva i Vijeća DSHV-a, stvarajući socijalni inženjering koji je imao za cilj da preuzme vođenje DSHV, u čemu nije uspio.
Još ćemo ovdje spomenuti da je u tom razdoblju u blaćenju onih koji su ostali odani legitimnom vodstvu naše stranke na čelu s predsjednikom Tomislavom Žigmanovim dotaknuto dno u nečasnim obračunima u političkoj areni hrvatske zajednice.
Vjerojatno najskandaloznije među njima jest bezočno vrijeđanje Hrvata iz Zemuna koji su se osmjelili i osnovali mjesnu organizaciju DSHV-a. Podsjetit ćemo da im je, identično načinu koje je bilo svojstveno režimu Slobodana Miloševića, spočitao „sumnjiv etnički identitet“, zatim skandalozno im je insinuirao da su Hrvati okupljeni oko novoosnovanog Mjesnog odbora DSHV-a u Zemunu „vratili dug Šešelju“ te imputirao povezanost s tzv. „LGBTIQ ideologijom duginih boja“. DSHV je tada s najvećim gnušanjem odbacio i javno se suprotstavio korištenju izraza „Muhamedanci“, kojim se Kaurić poslužio govoreći o bošnjačkoj zajednici u Srbiji. Riječ je o anakronom izrazu koji je u suvremenom kontekstu duboko uvrjedljiv, kolonijalni i ideološki opasan označitelj, kojeg su na isti način koristile pojedine osobe osuđene pred Međunarodnim kaznenim sudom u Den Haagu za genocid nad Bošnjacima.
Kvalitetu svih tih lica Gorana Kaurića je prepoznata, prigrljena i nagrađena u Hrvatskom nacionalnom vijeću.
