Zanimljiv životni i istraživački put braće iz Karlovca
Rudolf Strohal (1856.-1936.) daje u knjizi “Grad Karlovac opisan i orisan” iz 1906. godine dio sudbine braće Seljan, Mirka (1871.-1913.) i Stjepana (Stevan, 1875.-1936.).
Mirko odstupa iz kadetske škole te nakon tri godine vojske postaje narednik. Bio je tehnički pomagač kod radova na Dunavu, opet tri godine.
U Beču se bavi građevinom, prelazi 1898. u neko građevinsko društvo u Sankt Petersburg. Za okladu je prešao pješice put otamo do Pariza za 95 dana (rok je bio 105 dana).
Nakon odslužene mornarice gdje je proputovao “pola svijeta” 1899. se Stjepan pridružuje bratu Mirku.
Godine 1899. bez novčića kreću, Mirko s guslama (violina ili prave gusle, jer Mirko je znao svirati violinu), Stjepan sa frulom (valjda flautom, bio je flautist) od Karlovca prema Rijeci. Usput davali su koncerte i držali predavanja o svojim putovanjima. U Trstu im Hrvati i Slovenci dadoše nešto novaca za dalji put. Iz Port Saida odoše uz pomoć francuske ekipe Marchandeove u Etiopiju.
Jean-Baptiste Marchand (Thoissey, 22. studenoga 1863. – Pariz, 13. siječnja 1934.) bio je slavni francuski general, vojni časnik i kolonijalni istraživač Afrike. U svjetskoj povijesti najpoznatiji je po vođenju velike francuske ekspedicije Kongo–Nil (1896. – 1899.) koja je kulminirala povijesnim sukobom s Britancima.
Najvažniji povijesni događaji
Incident u Fašodi (1898.): Marchand je predvodio malu vojnu misiju koja je prepješačila više od 3.000 kilometara kroz afričke prašume i močvare kako bi zauzela napuštenu utvrdu Fašodu na Bijelom Nilu i proglasila francuski suverenitet. Tamo se susreo s nadmoćnijom britanskom vojskom pod vodstvom lorda Kitchenera. Ovaj događaj doveo je Britaniju i Francusku na sam rub rata, a diplomatska kriza riješena je povlačenjem Francuza.
Susret s braćom Seljan: Tijekom povratka svoje ekspedicije preko Etiopije prema Atlantskom oceanu 1899. godine, Marchandova ekipa susrela je u pustinji hrvatske istraživače Mirka i Stjepana Seljana. Fasciniran njihovom hrabrošću i činjenicom da pješače s minimalno opreme, Marchand im je ustupio dio svojih zaliha, oružja i instrumenata, što im je spasilo živote na putu do cara Menelika II.
Kasnija vojna karijera: Nakon povratka u Francusku slavljen je kao nacionalni heroj. Kasnije je sudjelovao u gušenju Bokserskog ustanka u Kini (1900.) te je služio kao general u Prvom svjetskom ratu, gdje je tri puta ranjavan na bojištu
Marchande je bio fasciniran njihovom hrabrošću kad ih je sreo u pustinji i dao im preporuku za etiopskog vladara (negusa Menelika).
Meneliku izjaviše da su Rusi, jer su čuli da ne voli Austrijance.
Stjepan je govorio njemački i talijanski, Mirko francuski, ruski i njemački.
Poslije su naučili još portugalski, španjolski, engleski, te jezik Guarani Indijanaca i osnove nekih etiopskih dijalekata. Mirko je razumio i rumunjski. Etiopski vladar im je dao na upravu trogodišnju svakom bratu po malu pokrajinu, s tim da su vladaru za to plaćali porez.
Sudjeluju u misiji grofa Leontijeva (Nikolaj, 1862.-1910.)
Porazio talijansku kolonijalnu vojsku kod Adve 1896. Negus mu dodjeljuje upravu južnih provincija i imenuje ga grofom. Leontijev je bio sklon raskoši. Otišao je u Pariz po kredit za željeznicu Harare – Džibuti. Braća Seljan su preuzela od njega provincije i vojsku. Leontijev sudjeluje u gušenju kineskoga Bokserskog ustanka (1900.) i ratu rusko-japanskom 1904./1905.
Prethodno su braća Seljan došavši do rijeke Omo (jugozapad Etiopije, blizu jezero Turkan) “konfiscirali” 1.000 koza, 500 ovaca i nešto bjelokosti. Mirko je tada od Leontijeva bio imenovan guvernerom pokrajine Omo, a Stjepan zamjenikom.
Srednjoafrička plemena su uvježbavali u rukovanju europskim oružjem, impresionirani Menelik učini Mirka generalom.
Izvršili su i opasnu ekspediciju na jezero Viktorijino. Tu prozvaše jedno vrelo kisele vode svojim imenom. Na granici tadanjoj Etiopije i Kenije osnovao je Stjepan grad Seljanvile (danas ruina).
Iako su postali veleposjednici negusu su u audijenciju morali ići bosonogi, jer je takva dvorska etiketa.
Inače su se odijevali kao engleski vojnici, na nogama pak sandale nosili.
Menelika su javno hvalili kao dobra čovjeka koji dnevno nahrani par stotina ljudi (možda tako nisu privatno mislili, ali služba je služba!).
Na dvoru se meso jede sirovo, pije se neko vino od meda. Vilice, noževi i žlice se ne rabe. Najveća čast podaniku jest kad im negus osobno stavi u usta šaku riže. Ne znam jesu li Karlovčani bili tako apetitlich počašćeni, vjerojatno jesu!
Mirko Seljan se u Bruxellesu vodeći pravno u ime Abesinije (Etiopije) neki proces sa Belgijom upoznao s budućom suprugom. Svega nekoliko sati je proveo u Karlovcu da vidi majku, otac (krznar inače) već je bio umro.
Negus je htio braću oženiti uz domorotkinje, što oni odbiše te odoše s darovima. Mirko je dobio zlatnu narukvicu. Stjepan nadam se ne rižu.
Razne stvari kao štitove, odijela, kože darovaše braća muzeju u Zagrebu.
Mirko je kupio lijepo imanje u Draganiću kod Karlovca. Već 1903. godine ih angažira brazilska vlada.
Ekspedicije u Južnoj Americi (od 1903.): Nakon povratka u Europu, odlaze u Južnu Ameriku. Tamo su sklopili ugovore s vladama Brazila, Perua i Čilea za istraživanje neprohodnih prašuma. Projektirali su nove putove i tražili mogućnosti spajanja Atlantskog i Pacifičkog oceana preko rijeke Amazone.
Misteriozni nestanak brata i kasniji život: Godine 1913. Mirko Seljan nestaje tijekom ekspedicije u Peruu pod nerazjašnjenim okolnostima. Stjepan nakon toga ostaje živjeti u Brazilu, gdje se bavio rudarstvom i eksploatacijom mangana sve do smrti 1936. godine.
Znanstveno i kulturno nasljeđe
Tijekom svojih putovanja, braća su pedantno bilježila podatke o nepoznatim plemenima, jezicima i kartografiji. Bogatu i neprocjenjivu etnografsku zbirku od preko stotinu predmeta darovali su Etnografskom muzeju u Zagrebu
Stjepanovi potomci žive u Brazilu. Imadu li braća po Etiopiji i Južnoj Americi izvanbračne djece, to nas ne zanima.
Žao mi je što ne mogu ući u trag istraživača Dragutina Tadića (Karlovac, 26. X. 1881. – ?). To bi mogla biti zanimljiva priča.
