Potječe iz stare brandenburške plemićke obitelji Uradel koja se prvi put spominje 1204.
Carl Joachim Friedrich Ludwig von Arnim (1781. – 1831.), poznatiji kao Achim von Arnim , bio je njemački pjesnik , romanopisac i jedna od vodeća figura njemačkog romantizma. Potječe iz stare brandenburške plemićke obitelji Uradel koja se prvi put spominje 1204. Njegov otac bio je pruski komornik (Kammerherr) Joachim Erdmann von Arnim (1741. – 1804.), kraljevski izaslanik u Kopenhagenu i Dresdenu, kasnije aktivan kao direktor Berlinske dvorske opere. Nakon njegova rođenja umire mu majka. Pohađao gimnaziju Joachimsthal. Godine 1798. nastavio je studirati pravo, prirodne znanosti i matematiku na Sveučilištu u Halleu. Njegovi rani radovi uključuju brojne članke za znanstvene časopise. Od 1800. nastavio je studij na Sveučilištu u Göttingenu , ali se,, od prirodnih znanosti priklonio književnosti. Arnim je stekao diplomu doktora medicine 1801., ali nikada nije prakticirao. Na Arnimsov urednički rad sve su više utjecali Napoleonski ratovi . Nakon poraza Pruske u bitci kod Jene–Auerstedta 1806. , slijedio je kraljevski dvor u Königsberg , gdje se pridružio krugu pruskih reformatora oko baruna vom Steina , ali ne uspijeva dobiti prusku državnu službu.U Berlinu je Achim radio na ostavštini pjesnika Heinricha von Kleista i osnovao domoljubnu udrugu kršćanskih muškaraca Deutsche Tischgesellschaft. Od listopada 1813. djelovao je kao izdavač berlinskih novina “The Prussian Correspondent”, sve dok se nije posvađao sa svojim prethodnikom Niebuhrom u veljači 1814. Supruga Bettina i kćerka Giselle su značajne književnice. Zanimljivo je da kao dragovoljac sudjeluje 1813. u pruskoj vojsci (doduše u pozadini) Poznatija djela su mu: “Dječakov čarobni rog”, “Siromaštvo, bogatstvo, grijeh i pokora grofice Dolores”, “Čuvari krune”.
U časopisu “Dubrovnik”, 2004. (br. 2 – 3.) u prijevodu Slavije Kabić i prepjevu najfinijeg uha koje Dubrovnik imaše, Luka Paljetka objavljena je nevelika ali majstorska po formi i idejama drama “Marino Caboga” von Arnima. Drami je Dubrovnik zapravo samo kulisa koja služi za ispitivanje ideja i načela koja muče um von Arnimov u doba napoleonskih ratova, a Marinom Caboga sa povijesnim Marojicom Kabogom ima tek dodirne točke. Iz kojih knjiga se, ili od kojih ljudi obavijestio von Arnim o povijesti Dubrovnika, koju prilično dobro pozna. Svakako je čitao J. C. von Engela (1770.-1814., djelo o Dubrovniku iz 1807.), ili nekoga od njegovih prethodnika, sigurno Erharda Reuscha.
Je li poznavao djelo malicioznoga francuskoga konzula A. A. Le Mairea koje iako tendenciozno i karikaturalno ipak sadrži elemente stvarnosti. Nadutoga Le Mairea su dubrovačke vlasti perfidno vukle za nos i stvarale mu prepreke, što on kao predstavnik velesile teško prima. Dubrovačku vlastelu Le Maire prikazuje kao posvađane i teatralne mafijašiće, ali čitaču nije jasno kako onda u takvoj sredini cvate pomorstvo i kultura. Sjetiti se Goyina portreta kraljevske obitelji, oholosti grofice od Albe koja je zapalila svoj dvorac samo zato da bi puk govorkao da iza toga stoji osveta kraljice, ili Louisa XV. i madam Pompadour, pa i drugih. Vlast je slast!
Je li von Arnimovo djelo bilo poznato Vojnoviću, je li lik Orsata ima nešto od Marina Caboge, ili od figure koja je obilježila Vojnovićevo djetinjstvo, uznositoga narodnjaka don Mihovila Pavlinovića. Svakako možemo konstatirati da Marino Caboga ima u sebi hamletovske elemente (sudbina oca, stric izdajnik!), a Caboga baš pritvoren na Lovrijencu! Sjetiti se Schillerovih Razbojnika, ali i Calderonova djela “Život je san.
Djelo nastalo godine 1814., a prepravljano 1822. bilo je hrabro, posebno u doba “Svete Alijanse” koja je vladala nakon sloma Napoleona Europom. Idejom potresa se bavio i Voltaire koji je potres u Lisabonu 1.01 1755. iskoristio za širenje svojih ateističkih teza; kršćanin von Arnim drugačije tu stvar postavlja kao kaznu Božju. Potres je i alegorija društvenoga prevrata u kojem su srušeni stupovi staroga društva, tj. aristokracija i Crkva, ali kako je von Arnim (i sam plemić) vidio bahatost i egoizam plemstva te čestu ignoranciju i beskarakternost svećenstva mogao uzdizati demokraciju i narodnost videći ludosti i pohlepe krvave Francuske revolucije. Ovo djelo je i pisao von Arnim želeći pruski Ustav, koji je lukavi kralj i potpisao da bi na krilima narodnoga oduševljenja sprašio Napoleona nakon što ga je Rusija gadno vojno osakatila.
Kada smo već kod načela narodnosti razmišlja li o Brandenburgu (slav. Branibor) i o svojim precima kao mogućim Baltima i Slavenima (izvjesni lužički Srbi)? Vjerujem da ne, a Dubrovnik ispravno smatra dijelom Dalmacije kojega stanovništvo ima slavensko podrijetlo. Barokni Dubrovnik ima problema sa kaosom u Osmanskoj carevini, gdje ej stanovništvo sela izloženo pljačkaškim pohodima uskoka, hajduka, ali i lokalnih muslimana – čemu se Republika dovija ucjenjujući glave razbojnika, ili kupujući od Turaka uvijek spremnih na trgovinu smjenu, umorstvo ili zatvaranje lokalnih dužnosnika koji šete Republici. Opasna je i situacija ekvilibriranja između velesila, a istinita je i duboka podjela među plemstvom na nove i stare, anglofile i frankofile itd. Istina je da pitanje društvenoga uređenja nitko nije riješio, niti će. Vjerojatno je za von Arnima ideal bila engleska ustavna monarhija. Mi samo konstatiramo da se ne može na isti način vladati Kinom, Švicarskom ili Saudijskom Arabijom. Istina je da su Dubrovčani u svoju vojnu službu rado uzimali najamnike iz Hrvatske i Mađarske, taj podatak je točan. Morlaci, kako najamnike naziva von Arnim, dovodi u modu putopisac A. Fortis; to su pastirski kršćani, često ratoborni, koji naseljavaju velebitsko područje, ali i dalmatinsku Zagoru. Kako se to ime raširilo ne znam, ali znam da Crnogorce ne nazivaju Venecijanci Morlacima. Srodno ime Karavlasi se odnosi na dinarske doseljenike u Vojvodini i Srijemu, ali i Rome u istočnoj Bosni. Lik strica Caboginog Procolija, stvarno je obitelj Proculo izumrla 1782. godine. Zloban, iskvaren, raskalašen, dvoličan, podmukao je Procoli; ništa manje zloban je lik kneza koji žudi za tiranijom, uz pomoć Turaka.
Lik Nizozemke Cornelije je potpuno nerealan, heroina koja je poput Ivane Orleanske, zaljubljena strasno u Cabogu spremna udati se čak i za odurnoga kneza da Cabogu spasi, te umire sa mačem u ruci.
Lik Caboge je patetičan, teško je zamisliti čovjeka koji ej prošao u životu “sito i rešeto”, a da je tako impulzivan, iskren, da se uzdaje u slijepi slučaj ili Božju intervenciju, častoljubiv, spreman dati puku vlast, a biti svjestan da je taj nije sposoban nositi. Koliko u tom liku ima kršćanskih i političkih težnja von Arnimovih?
Caboga kaže: “tlačenje, jad i nevolju, neshvatljiv strah, izdaju i podmićivanje, nasilje starnih ratnika, ucjenjivanje novcem” sretao je u Domovini. Ljude je u inozemstvu viđao puno slobodnijima i sigurnijima u njihov posjed, “užasavale su ih moje priče o svemu nečasnom što se ovdje nepromišljeno provodi, a čime se vlastita zemlja vodi u propast. Razmišljao sam što nas je učinilo tako lošima, kolikogod da smo se mučili i nadzirali javno dobro.”
Caboga u Senatu iznosi kako je nekada plemiće vodila savjest i sloboda govora, da su proučavali povijest, Velike države su cijenile dubrovačko savezništvo, naši brodovi su odlučivali o ishodu sudbine svijeta. Nikome nismo nudili zlato, oni su sami nagrađivali našu pomoć. Tada su se najviše obogaćeni udruživali u vladavini, pohlepno trgovali izvan granica zemlje pa tako postali robovima cijeloga svijeta i povukli tako u ropstvo i puk. I tako je propao puk i domaći obrti. Luke su pune stranih brodova, strani ratnici pljačkaju zemlju, siromašni bježe u tuđinu. Predlaže Caboga da se obnovi vlast (Veliko vijeće) ljudima iz puka. Dobra je to ideja o osvježenju krvi, ali von Arnim nije na zemlji, to što on opisuje nije Dubrovačka Republika već više suvremena plenkovićevski anemična Hrvatska.
Lik Carofilli izjavljuje: “Tomu je kriva trgovina plemićkih obitelji; one posvuda žele provoditi svoju volju, a mi moramo plaćati prijateljstvo stranih naroda. One nisu zadovoljne ničim što je zemlja proizvela, oni se žele odijevati u turske cvjetne haljine i grčkim vinima zalijevati svoja grla. Samo tuđe se cijeni. Odselite se, često im poručujem, postanite Turcima, tako ćete se riješiti svih briga, a mi ćemo tad već sami sobom vladati.”
Caboga veli:”Iza zatvorenih vrata moramo živjeti u izobilju da Turci i Mlečani ne primijete koliko smo bogati.”
Zgodan je ovaj lirski moment kada je u tamnici Caboga:
Šumsko se lišće žari i pada
Na rujnom suncu jesenjem sad
Prekrasno vrijeme svuda vlada
Tek mene bije studen i jad
Tu gdje zavija vjetar leden
Log je moj bijedan: Užasno huče te zidine sure,
S njih skamenjene suze cure,
Prekrivaju krastače pljesnivo tlo
Strašno je to!
Na knezovu ponudu da mu služi u njegovu naumu Caboga odgovara da bi radije služio “ovom našem nesavršenom Vijeću nego takvoj neograničenoj vladavini pojedinca (makar on bio i najbolji) kojega bi postavio neprijatelj svih kršćana.” Ovdje treba mudrosti, misli se an kraljevsku vlast, i tu je jasno zašto nikada nije prihvaćen von Arnim u službu. A ono na kraju kamufliranje sa Turcima i Dubrovnikom nikoga ne može zavarati; uostalom neprijatelj svih kršćana je Satan, Svjetlonoša, dakle apsolutistički vladar i kad je prosvijećen je neprijatelj von Arnimu. Je li von Arnim mogao upoznati Fortisa, prijatelja nesretnoga naivčine Tome Basseglija?
