Krleža piše o dnevnim susretima, o politici, o državama i vladarima, o teatru…
Nedavno je zagrebački nakladnik Bodoni objavio Fragmente dnevnika Miroslava Krleže Hiljadudevetstošezdesete, u izvrsnoj opremi. Tekstove je izabrao i priredio Vlaho Bogišić.
Priznajem, pristupio sam čitanju dnevničkih zapisa velikog pisca s respektom. Poslije čitanja, mogao sam reći, knjiga me je za vrijeme čitanja vratila u tu davne godine, prizvala ipak maglovita sjećanja. Sjetio sam, po tko zna koji put, pisma upućenom Krleži, u ranim sedamdesetima, mučile su me brojne spisateljske dileme i njegovog odgovora nakon četiri dana i savjeta koga sam se uvijek držao i vječno mu bio zahvalan Krleža piše o dnevnim susretima, o politici, o državama i vladarima, o teatru, o neshvaćenim i nepriznatim umjetnicima, o primitivizmu i stvarnim dosezima, o brojnim pojedincima i njihovim gestama i djelima, no najviše ga zanima prošlost i zamjera onima koji ne poznaju dovoljno zbivanja iz prošlih vremena.
S koliko žara Krleža piše o svijetu koji ga okružuje u različitim godinama njegova života, strastveno, razljućeno. Knjiga je podijeljena u nekoliko cjelina, Dnevnik, Građa, Kontekst te Pogovor i Napomena priređivača. Nakon čitanja, pitam se što je preostalo od Krleže u današnjim vremenima, osim čudnovatog spomenika piscu koji izranja iz trave Sofijina puta, dobro zaklonjen krošnjama na putu, prema vrhu, prema posljednjoj adresi stanovanja?
Dobro se je podsjetiti s vremena na vrijeme na opus Miroslava Krleže i pomišljam kako bi za nove generacije bilo uputno barem objaviti nekoliko njegovih knjiga, izbor iz djela.
