Negativna uloga patrijarha Pavla tek čeka svoje temeljite istraživače
Političko djelovanje SPC-a u BiH od 1989. do 1996. godine, njezin današnji utjecaj u Srbiji i regiji, kao i pitanje nalazi li se BiH u stanju mira ili primirja, neke su od tema koje otvara knjiga Edina Omerčića.
Knjiga „Brzina mraka, Politička djelatnost Srpske pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini od 1989. do 1996.“ povjesničara Edina Omerčića nastala je na temelju njegove doktorske disertacije, koju je 2023. godine obranio na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Knjiga je posvećena političkom djelovanju SPC-a i njezinih predstavnika u BiH u tom razdoblju.
Omerčić zastupa tezu da je SPC imala značajnu ulogu – najprije u širenju srpskog nacionalizma od osamdesetih godina, potom u opravdavanju ratnog stanja i ratnih zločina – kao i da je aktivno sudjelovala u nekoliko faza koje, prema američkom antropologu profesoru Gregoryju Stantonu, predstavljaju faze genocida.
Omerčić za DW objašnjava koji su njegovi ključni argumenti za tu tezu: „Ključne argumente crpim iz javnog djelovanja te institucije. Crkvu prije svega promatram kao (nad)političku instituciju koja je, između ostaloga, imala i znatnu izdavačku djelatnost, kroz koju bilježi vlastite javne istupe, poslanice, apele i programe te svojevrsna izvješća o radu koja iznosi na uvid javnosti“, kaže Omerčić.
„Događanja naroda“ i „mošti“
Dodaje da je Crkva ponudila svoju infrastrukturu i dala platformu s koje je bilo moguće takozvano „događanje naroda“ prenijeti i na prostor SR Bosne i Hercegovine. „Sjetimo se, primjerice, prijenosa moštiju kneza Lazara – ono se odvija paralelno s ‘događanjem naroda’“, kaže Omerčić, koji danas radi kao znanstveni suradnik Instituta za historiju Sveučilišta u Sarajevu.
Negiranje zločina
U knjizi precizira da se njegova disertacija, između ostaloga, oslanja na građu Arhiva BiH, Arhiva Republike Srpske, dokumentaciju Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, Narodne biblioteke Srbije te Nacionalne i sveučilišne biblioteke BiH. Dodaje da mu pristup arhivu SPC-a nije bio omogućen, uz obrazloženje ravnatelja arhiva SPC-a da je građa iz tog razdoblja nesređena.
Omerčić objašnjava da je u knjizi analizirao „govore koji su uredno bilježeni u crkvenom tisku te na taj način šireni u javnost“.
„Crkva je s procesom negiranja zločina počinjenih nad muslimanima, Bošnjacima, pa tako i genocida, započela odmah nakon što su ti zločini bili počinjeni, percipirajući zločin kao herojski čin, pobjedu nad višestoljetnim neprijateljem, svojevrsnu osvetu i okončanje događaja iz prošlosti, procesa koji nisu završeni 1389., 1804., 1875. ili 1941. godine, već su morali biti završeni na Petrovdan 1995. godine“, naglašava Omerčić.
„Filozofija rata“
Knjiga ima sedam dijelova u kojima autor, među ostalim, objašnjava ustavnopravni položaj BiH između 1974. i 1995. godine, zatim revitalizaciju religioznosti i proces desekularizacije u jugoistočnoj Europi te potom analizira djelovanje SPC-a od osamdesetih godina. To uključuje suradnju SPC-a, Udruženja književnika Srbije i Srpske akademije nauka i umetnosti u promicanju nacionalizma, djelovanje SPC-a u BiH od 1989. do 1992. godine, kao i njezino djelovanje u Republici srpskoj.
U sedmom poglavlju naslovljenom „Filozofija rata” podsjeća da je, prema Stantonu, negiranje zločina posljednja faza genocida. „SPC je bila jedna od institucija koja je prešućivala, umanjivala i negirala zločine koje su počinile snage JNA u okviru takozvane srpske republike u BiH“, piše Omerčić u svojoj knjizi.
„Uloga patrijarha Pavla čeka istraživače“
Na promociji nedavno održanoj u Beogradu, uz autora, sudjelovali su i teolog Vukašin Milićević te politolog Ivan Ejub Kostić, a razgovor je moderirao povjesničar Milivoj Bešlin. U knjizi se među predstavnicima SPC-a spominje i patrijarh Pavle. Podsjećajući na njegove javne nastupe, Omerčić ocjenjuje da je „dolaskom na čelo SPC-a 1990. godine patrijarh Pavle dao novi impuls dehumanizaciji drugoga i da je ta faza genocida postala dio srpskog nacionalnog programa“.
Bešlin, međutim, za DW o tome daje nešto blažu ocjenu. „Nije sporno u historiografiji da je SPC imala vrlo destruktivnu ulogu u širenju nacionalizma, normalizaciji ratnih narativa i širenju mržnje“, kaže Bešlin, ali i dodaje da uloga patrijarha Pavla „tek čeka svoje temeljite istraživače“.
Povezanost crkve i politike: Ruski patrijarh Aleksej II. (lijevo), srpski predsjednik Slobodan Milošević (sredina) i patrijarh SPC Pavle (desno) u Beogradu (20. travnja 1999.)Foto: Nenad Petrovic/dpa/picture alliance
„Ta je uloga svakako bila kontroverzna i nije bila jednodimenzionalna. On je pratio dominantnu struju u SPC-u kada su u pitanju ratni narativi, ali je imao i kritičke izjave o velikoj Srbiji“, objašnjava taj povjesničar.
Na pitanje jesu li, unatoč odgovornosti SPC-a za ratove devedesetih, postojale i drukčije struje unutar nje, Bešlin naglašava da je SPC bila „pluralnija nego danas”.
„Različite struje, kako kažete, postojale su prema raznim kriterijima. No činjenica je da je u odnosu prema ratu i velikosrpskom projektu prevladavalo vrlo jedinstveno mišljenje, bez mnogo protivljenja dominantnim idejama“, ocjenjuje Bešlin.
SPC danas – „Kamo nas to može odvesti“?
Danas je, ocjenjuje Bešlin, SPC u Srbiji „političko-propagandna ustanova i produžena ruka Vučićeva režima“.
Patrijarh SPC Porfirije i Aleksandar Vučić u Beogradu: Uloga SPC u Srbiji je “učvršćivanje režima”Foto: MARKO DJURICA/REUTERS
„Njezina uloga i u Srbiji i u regiji dominantno je politička. Razlikuje se samo funkcija: u Srbiji je glavni cilj učvršćivanje režima i pružanje potpore njemu, dok u regiji služi kao jedina prekogranična institucija Srbije u destabilizaciji susjednih država“, kaže Bešlin.
Kada je riječ o djelovanju SPC-a u BiH, Omerčić je također vrlo kritičan. „Nakon što se pojavila snimka na kojoj netom ustoličeni srpski patrijarh gospodin Porfirije govori Miloradu Dodiku, koji je tada obnašao dužnost predsjedatelja Predsjedništva BiH, da mu se nikako ne može obraćati s ‘predsjedniče’, budući da je on, Dodik, ‘predsjednik ničega’, nemam nikakvu potrebu ni želju pratiti djelovanje te institucije.“
Omerčić zaključuje da je „jasno da vjerski poglavar SPC-a negira međunarodnopravni subjektivitet BiH“.
„Kamo nas to može odvesti“, pita se.
„Nije gotovo“
Na promociji knjige Omerčić je rekao da „nije gotovo” – želeći poručiti da rat nije završen i da se BiH nalazi u svojevrsnom primirju. Čija je ključna odgovornost za to? Omerčić ocjenjuje da su „bosanskohercegovačke političke klase nastavile započete procese razbijanja BiH, uništavanja njezinih državnih institucija i kršenja međunarodnog prava“.
„S druge strane, nastavile su s neodgovornim politikama prema izgradnji, jačanju i učvršćivanju tih istih institucija. Odgovornost imaju i birači, ali i ljudi koji sudjeluju u vlasti.“
Za Bešlina „odgovornost snose intelektualne i političke elite koje se nisu odrekle ideoloških koncepata na kojima je nastao rat“.
„Odgovornost je i na društvima i građanima koji takve političare biraju i daju im legitimitet.“
Mogu li istraživanja poput Omerčićeva i rasprave o njegovim tezama pridonijeti utvrđivanju istine i tome da se iz faze primirja prijeđe u fazu mira? „Historiografija je kritička disciplina i autonomna znanost koja bi trebala biti lišena pragmatičnih funkcija. Njezina jedina uloga jest spoznaja i razumijevanje prošlosti. Ako će to dalje imati neke pozitivne posljedice, tim bolje, ali to nije uloga povjesničara“, zaključuje za DW Milivoj Bešlin.
