Milovanović hvali naivne Obzorovce da su iskreni, ali odmah spominje interes “narodni” pod kojim misli – srpski!
Milovan Milovanović (1863.-1912.) tvorac je djela “Srbi i Hrvati” (Parna radikalna Štamparija, Beograd, 1895.).
Vrlo se dobro snalazio u Haagu 1907., ali i u Rimu.
Politički lisac, istaknuti pravnik i mason, diplomat, predsjednik srpske vlade, tvorac saveza Srba i Bugara bez kojega bi na Balkanu još vijorila turska zastava, Milovan Milovanović (1863.-1912.) tvorac je djela “Srbi i Hrvati” (Beograd, 1895., c(ij)ena 50 dinara). Vrlo se dobro snalazio u Haagu 1907., ali i u Rimu.
Krleža u Rječniku pojmova ističe: ENGLESKO–JUŽNOSLOVENSKI ODNOSI (politički odnosi u XIX. i XX. v.) XII/4–9. Kad se već govori o tim stvarima, trebalo bi biti konkretan. Poslije dramatskih događaja u okviru majskog prevrata 1903, Engleska ne prekida diplomatske odnose — iz legitimističkih razloga, t.j. »zbog ubijstva kralja Aleksandra Obrenovića«, nego iz diplomatskih motiva. Boravak Milovana Milovanovića (vrlo utjecajni srbijanski mason, op. T.T.) u Londonu. Kako dolazi do iznenadnog engleskog razumijevanja za srpsko pitanje? To je uvod u spremanje konflagracije 1914, to je već uovertura velikom svjetskom ratu.
Lukavština bizantska
U predgovoru drugome izdanju tiskanom latinicom Milovanović hvali zagrebački časopis Obzor “…Obzora, toga najpozvanijega predstavnika javnoga mnjenja hrvatskog. I tom poslu mi pristupamo sad sa osobitim zadovoljstvom, konstatujući da je Obzor odgovorio potpuno našim očekivanjima, da je shvatajući pravilno i pobude i smer ove rasprave stao sa nama zajedno na zemljište ozbiljne, stvarne diskusije, pokušava jući da i on sa svoje strane pripomogne traženju onih puteva, koji će srpsko-hrvatski narod odvesti što brže i što sigurnije o stvarenju njegovih narodnih ideala.”
Milovanović hvali naivne Obzorovce da su iskreni, te nastavlja: “U pogledu osnovnoga pitanja, gde je danas upravo živi izvor nesu glasicama i sporovima koji razdiru srpsko-hrvatsku narodnu zajednicu, on se s nama potpuno slaže, priznajući otvoreno i hrvatske smerove u Bosni i Hercegovini i hrvatske nade u austro-ugarske uspehe na Balkanskom Poluostrvu. I ta iskrenost njegova sama sobom već svedoči, da se ona elita javnoga mnjenja hrvatskog, čiji je on predstavnik, rukovodi pobudama koje mogu biti i iz osnova pogrešne, ali koje zato ipak ne gube hotimično, namerno, iz vida opšti interes narodni.”
Ovdje ću se suzdržati od komentara, jer je povijest pokazala da to sve nije bilo u interesu hrvatskoga naroda, a moguće niti srpskoga.
Za njega su Srbi i Hrvati “jedan narod”!
Milovanović nakon hvaljenja Obzorova stišavanja hrvatsko srpskih razmirica nastavlja i sređivanja srpsko-hrvatskih odnosa: ” Mi smo dakle s Obzor-om, što će reći sa najprosvećenijim delom javnoga mnjenja hrvatskog, složni u ovim dvema stvarima: 1). da su Srbi i Hrvati jedan narod, i da su njihove megjusobne razmirice opšta narodna nesreća kojom se samo tugjinci, njihovi protivnici, mogu koristiti, 2). da je glavni izvor tih zlosrećnih razmirica megju Srbima i Hrvatima skoncentrisan, u ovaj mah, u prvom redu u bosansko-hercegovačkome pitanju, i u drugom redu u pitanju odnosa balkanskih Slovena prema Austro-Ugarskoj. Ali, na žalost, Obzorova umovanja u br. 175. 176. i 177. (od 1. 2. i 3. avgusta, tj. kolovoza) ove godine odmah nam pokazuju i to, da se od hrvatske strane, i pored svesti o jedinstvu narodnom, ipak jasno ističu i uporno podržavaju odeliti interesi i posebične pretensije Hrvatstva na suprot Srpstvu, i da u bosansko hercegovačkome pitanju Hrvati ne prezaju da uspeh tih svojih čistih hrvatskih interesa i pretensija solidarišu sa tugjinskim, austro-ugarskim ciljevima na Slovenskome Jugu. Naše gledište u pogledu obrazovanja srpsko-hrvatskog narod nog jedinstva, prema kojemu bi izišlo da su Srbi bili stožer kojemu je pristupilo Hrvatstvo Obzor ne prima. Po njegovom tvrgjenju današnji književni jezik, kojim se Hrvati služe isto kao i Srbi, podjednako je svojina i srpska i hrvatska.”
Dvojbene jezične teorije
Tu Milovanović prelazi u dvojbene jezične teorije navlačeći vodu na srbijanski mlin.
“I ta nova evolucija (čakavštine u štokavštinu) izvršila se postupno u toku vekova u Srba, dok su Hrvati tek za vreme Ilirskoga pokreta od god. 1835. primili od Srba kao lepši, savršeniji oblik govorni, srpsku štokavštinu, go tovu, potpuno i svestrano izragjenu. Ali zar to nije u suštini ono isto što smo i mi tvrdili, rekav : da se jezik, koji je u po četku bio isti u Srba i Hrvata, docnije, usled istoriskih prilika i pogodaba koje su iz njih poticale, počeo razvijati odelito u Srba, odelito u Hrvata, kao da je i to razvijanje išlo brže i svestranije u centru srpskom, gde se i politički i kulturni život kretao samostalnije i bujnije! (ovo je suluda tvrdnja jer srpska književnost ne postoji do XVIII. stoljeća, op. T.T.).
“Obratimo pažnju, kako njegovo (Obzorovo) gledište, da je ovaj naš današnji zajednički književni jezik bio vazda opšta svojina i Srba i Hrvata, povlači za sobom kao neminovnu racionalnu posledicu još oštriju i još odsudniju osudu hrvatske tendencije i hrvatskoga delanja. Mi bismo, Srbi i Hrvati, prema tvrgjenju Obzor-ovom imali biti jedan isti narod još iz mnogo davnijih vremena iu daleko punijem, definitivnijem smislu, nego što to izlazi prema gledištu koje mi zastupamo. I kad bi tako bilo, zar onda ne bi još apsurdnija i još grešnija bila ona težnja, koju ističe Obzor kao osnovni princip današnjega političkoga delanja Hrvatstva: da se u krilu srpsko-hrvatske narodne zajednice moraju održati dva odelita. jedan od drugoga potpuno samostalna centra jedan srpski a drugi hrvatski.”
Smeta mu Austro-Ugarska
Milovanović tvrdi da “Hrvatstvo, ne želeći da se izdvoji od Srpstva i osećajući da se ne može više izdvojiti u samostalnu hrvatsku narodnost, traži svim silama ne prezajući ni od kakvih sredstava, da izdvoji iz krila srpsko hrvatske narodne zajednice jedan naročiti deo, kojemu će pošto po to nametnuti hrvatsko ime i sakupiti ga oko hrvatskoga centra u Zagrebu. Obzor se pored toga ne usteže priznati čak ni to, da za uspeh ovih svojih nada i aspiracija računa na pomoć austro-ugarske politike i na njezine uspehe na Balkanskome Poluostrvu u opšte, a naročito i ponaosob u Bosni i Hercegovini. Nije li zar to politika koja se iz osnova kosi sa bitnim životnim interesima celokupne srpsko-hrvatske narodnosti?”
Jugoslavenstvo = (veliko)srpstvo
Milovanovićeve nakane da kroz jugoslavenstvo širi srpstvo postaju jasnije definirane: “Danas kad svaki svestan i uvigjavan političar na Slovenskome Jugu mora razumeti, da budućnost sviju Južnih Slovena impe rativno zahteva, da se one razlike koje su istoriske prilike stvorile megju njima izravnavaju…”
Nastavak je još gori i samo naivni Hrvati mogu pristati na takav ton i dijalog:” Ali tek kad se bolje zagleda, za kakve se pogodbe i za kakav sticaj dogagjaja vezuju nade na uspeh ovakvih hrvatskih aspiracija, moći će se jasno razabrati, u kakvu je odsečnu protivnost hrvatska politika došla ne samo sa opštim narodnim srpsko-hrvatskim interesom, već i sa interesima celokupnoga Slovenstva.” (pazi sad ovo, stvaranje Velike Srbije je u interesu slavenstva, a ujedinjenje hrvatskih zemalja nije. I što ta slavenska magla znači, dominaciju Rusa nad Poljacima, Poljaka nad Ukrajincima, Čeha nad Slovacima, Srba nad Makedoncima itd., op. T.T.) Austro-Ugarska, u to neka se ne varaju u Zagrebu, vodi na Balkanu svoju politiku, čije se tendencije i karakter odregjuju prema interesima i karakteru čitave državne celine a ne nikako prema interesima Hrvatstva i prema aspiracijama zagrebačkih političara. Hrvatstvo i hrvatski politički planovi u današnjim prilikama služe korisno austro-ugarskim ciljevima, te se austro-ugarska politika i služi danas njima. Ali izvoditi iz toga zaključak, da će zatim Austro-Ugarska, kad bude i ako bude postigla svoj cilj na Balkanu, staviti sebe na raspoloženje Hrvatstvu, stati u službu političkim aspiracijama zagrebačkim bilo bi više nego naivno.”
Milovanović smatra da će Austro-Ugarska ostati dualistička i eksploatirati Slavene. Mala je mogućnost federalizacije, a i tad bi Hrvatska bila slaba. Uostalom Austro-Ugarska je po Milovanoviću produžena ruka Njemačke na Istoku, koja se oštro sukobljava s ruskim panslavizmom. Okupacijom Bosne i Hercegovine ona se uvukla kao klin megju balkanske države, zauzela je megju njima položaj koji joj daje u ruke moćna sredstva da sprečava njihovo napredovanje, da ne dopusti da one izvrše svoju prirodnu ulogu, koja je raison d’être njihovog državnog postanja i koju im je i emancipatorska akcija Rusije namenila : da oslobode i prikupe oko sebe u jednu državnu celinu svoje sunarodnike još podjarmljene tugjinu. Prolazna „dekadencija” koju Obzor konstatuje u Srbiji, tonom i načinom malo priličnim zabrata prema bratu, stoji i u neposrednoj i u tesnoj vezi sa današnjim položajem Austro-Ugarske na Balkanu, koji je stvoren okupacijom Bosne i Hercegovine.”
Ističe da Hrvati oko Obzora jasno vide antislavensku politiku carstva prema Bugarima i Makedoncima. (zanimljivo da Milovanović još ne ističe srpske pretenziju na Makedoniju, niti negira Makedonce.)
(Svršetak u sljedećem broju)
Teo Trostmann
HRVATI I SRBI 1895. GODINE – Milovan Milovanović kroz jugoslavenstvo širi srpstvo (1). Milovanović hvali naivne Obzorovce da su iskreni, ali odmah spominje interes “narodni” pod kojim misli – srpski! Milovan Milovanović (1863.-1912.) tvorac je djela “Srbi i Hrvati” (Beograd, 1895., c(ij)ena 50 dinara). Vrlo se dobro snalazio u Haagu 1907., ali i u Rimu.
Milovan Milovanović, Srbi i Hrvati, 1895., Austro-Ugarska, Hrvati, Srbija, Bosna i Hercegovina, Obzor, Balkan,
https://snckvrebac.hr/wp-content/uploads/2026/01/Milovan-Milovanovic_SRBI-I-HRVATI.pdf
