Fašizam, nacizam i komunizam su totalitarni diktatorski režimi, niti jedan od njih nije antifašizam!
Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)) je sasvim jasno postavila kamo pripadaju:
- podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi;“
Prema tome floskule koje prodaje medijima o jugoslavenskom i NOB-ovom antifašizmu je obično podmetanje jugoslavenskog komunizma pod antifašizam.
NOB je bila komunistička revolucija za uspostavu komunističkog totalitarnog, represivnog i diktatorskog društvenog i državnog uređenja, a ne nikakav antifašizam.
NOB nije donijela slobodu, nego represiju prema svima koji nisu podržavali komunistički režim , jer su automatski bili državni neprijatelji.
Pod pokličem „Smrt fašizmu sloboda narodu“ zaklan je svećenik Miroslav Bulešić, bačen u jamu Francesco Bonifacio, koji nisu bili Fašisti, već upravo antifašisti, pravi antifašisti koji u preživjeli talijanski fašizam, ali nisu jugoslavenski „antifašizam“
Vrijednosti koje navodi kao antifašizam su demokratske vrijednosti za koje su se hrvatski branitelji borili i izborili u Domovinskom ratu ; sloboda, jednakost, mirotvorstvo, socijalna pravda i ljudska prava nisu jugoslavenske vrijednosti komunističkog „antifašizma“ i NOB-a, nego demokratske vrijednosti koje pak nemaju nikakvu povezanost sa onima iz jugoslavenske prošlosti koje nameću za obilježavanje. U Jugoslaviji nije bilo slobode izbora, slobode mišljenja i izražavanja mišljenja, jer je postojala teška cenzura, verbalni delikt, prema kojem su mnogi završili na Golom otoku samo za ispričani vic o Titu.
Jakoslav-David Rojnica, Ja sam 6387, knjiga u kojoj je opisao kako su ga 25.svibnja 1978.godine odveli kao studenta na Goli otok zbog ispričanog vica, na kojem je bio zatočen i zlostavljan tri godine.
Zbog vica o Titu, nekadašnja žrtva nacističkog logora Jenna Lebl završila je na Golom otoku. Novinarka Jenna Lebl, Beograđanka židovskog podrijetla koja je preživjela nacistički logor, poslije rata je kao novinarka Politike uhićena zbog VICA o Titu i poslana na Goli otok na 2,5 godine Kada se Jugoslavija raspala, Jenna Lebl objavila je knjigu Ljubičica bijela, u kojoj je opisala strahote iz zatvora te je u Izraelu postala bestseler. Mnogi do tada nisu znali da je na Golom otoku bilo i žena.
“Samo žedni znaju cijeniti vodu. Bile smo okružene morem, a žedne do ludila. Spoznale smo kako je komplicirano iščupati stijenu iz njenog prirodnog okruženja. Tada naučite da kamen ima žile kucavice i gdje ga trebate rastvoriti. Čupale smo temelje stijena koje su tamo bile stoljećima, mijenjale smo prirodu. Djevojke su pretvarane u starice, otpadali su im zubi, obolijevale su dok su im stizale vijesti da su ih se odrekli djeca, majke i muževi jer su postale narodni neprijatelji”, pisala je Lebl.
Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/vijesti/zbog-ovog-vica-o-titu-mlada-novinarka-zavrsila-je-na-golom-otoku-1589100 – www.vecernji.hr
To su te jugoslavenske- antifašističke vrijednosti koje stalno nameću SNV i njihov predsjednik Milorad Pupovac, SAAB i njihov predsjednik, koji nije nikada bio antifašistički borac, ali bitno je stalno mantrati o antifašizmu, da bi imali povoda proizvoditi fašiste i ustaše na tekućoj traci, jer bez fašista nema ni antifašista!
SNV i njegov predsjednik Milorad Pupovac daje prijeteće izjave, izmišlja i proizvodi ustaše, traži zabrane, ponašajući se kao da je Srb njegova privatna prčija, a ne mjesto u državi Hrvatskoj. Zabranjivao bi Pupovac, provodio svoju diktaturu, nametao praznike i obilježavanja propalog jugoslavenskog režima. a Hrvatska je raskinula sve državno-pravne sveze sa Jugoslavijom, što je točno definirano i u preambuli Ustava RH. Ali ne mari on za to kada je koalicijski partner u Vladi, pa samo malo poprijeti prstom i policija veoma brzo raščisti prostor da bi drug Pupovac mogao zadovoljiti svoju namjeru i karikaturalno odraditi svoj igrokaz polaganja vijenaca sa svojim poznatim patničkim i namještenim izrazom lica.
A što se ustvari dogodilo na taj dan „ustanka“?
Ubojstvo 37 članova hrvatske obitelji Ivezić u Brotnji, koja su počinili Srbi-četnici.
Hoće li Pupovac svojim plačljivim tonom i glasom izigravajući žrtvu spomenuti DABINU JAMU?
„Selo u kojem su živjeli Ivezići se zove Brotnja.
Kad su njih žive pobacali u Dabinu jamu i zatrli im sjeme, isto tako su zatrli i njihove kuće, pa i kamen di su živjeli, tako da se uništi svaki trag njihovog postojanja..
Žive su ih bacali u jamu duboku 20 metara, a široku niti metar..
Danima su još bili živi zatrpani. Njihovi jauci su još dugo odzvanjali… i jednog dana su zauvijek utihnuli.
Dva dječaka od loze Ivezića su preživjela, bili su kod ovaca.
Jedan od njih, Dane je tražio istinu o svojoj obitelji, mislio i vjerovao da će kad smo dobili našu Hrvatsku, konačno neko doći i pronaći istinu i da će imati neki kraj svojoj dugogodišnjoj težnji i potrazi za svojima najmilijima..
Ali, nažalost, Dane se razočarao i umorio, i jednog dana odlučio sebi oduzeti život.
Nije mu više vidio smisao…
Dana 20. ožujka 2014. godine otkrivena je Dabina jama.
Ekshumirani su 6.svibnja iste godine..
Kosti im još uvijek leže, ne više u Dabinoj jami,
ali u zavodu za sudsku medicinu u nekakvim kesicama..
..i čekaju, čekaju kad će ih sahraniti i kad će nad njihovim grobovima pisati njihova imena…
Zatim je hrvatsko selo Boričevac u kojem su pobili 55 stanovnika i selo spalili. Zatim stravični zločini prema .hrvatskim svećenicima., koji su zvjerski mučeni i ubijeni.
Juraj Gospodnetić, kao župnik Bosanskog Grahova zvjerski od četnika mučen. Uhvatili su ga, vodili su ga po Grahovu kao medvjeda, jezivo su ga izmasakrirali, na kraju ubili te nabili na ražanj i ispekli 27. srpnja 1941. godine. Grob mu se ne zna. Jugokomunistički režim zataškao je činjenicu o ovome. Ovaj divljački pohod prikazivan je 50 godina kao “Dan ustanka”, a nitko nije smio ni spomenuti nevine hodočasnike sv. Ani ni župnike Drvara i Grahova koji su barbarski ubijeni.
(Svršetak u sljedećem broju)