Hrvatski Fokus
Kultura

Izložbom „Topografije potisnutog“ slikarica Kim Mikasović predstavlja se u galeriji Studio-21- 

Izložbom Topografije potisnutog, autorica Kim Mikasović predstavlja seriju crteža urezanih u stakla te ogledala koja je umjetnica tijekom dvije godine prikupljala na splitskoj periferiji

 

U Galeriji Studio-21- u Splitu u četvrtak, 2. srpnja 2026. otvorena je izložba  „Topografije potisnutog” umjetnice Kim Mikasović.

Gradovi su kao i snovi sazdani od želja i strahova, iako je nit njihova govora sakrivena, njihova pravila su apsurdna, perspektiva je varljiva, i svaka stvar sakriva neku drugu.

Italo Calvino, Nevidljivi gradovi.

Kustos izložbe Ivor Igrec u katalogu izložbe piše: „Izložbom Topografije potisnutog, autorica Kim Mikasović predstavlja seriju crteža urezanih u stakla te ogledala koja je umjetnica tijekom dvije godine prikupljala na splitskoj periferiji. Na tim odbačenim, dotrajalim plohama (prozorskim oknima, dijelovima tuš-kabina, vratima ormarića, policama hladnjaka) ručno gravira realistične prizore napuštenih i zaraslih gradskih mjesta, onih izbrisanih iz svakodnevice i, kako sama navodi, potisnutih iz kolektivnoga sjećanja. Njezin je likovni postupak obratan, crtež nastaje reduktivnom logikom subtrakcije materije, a urezi tek pod usmjerenim svjetlom na zidu zadobivaju puninu, projicirani kao pozitiv. Već se na toj dijalektici tumačenja prisutnog i odsutnog može temeljiti glavni lajtmotiv cijeloga ciklusa.

Važno je istaknuti prvi korak koji je umjetnica napravila ovim radom – samu gestu prikupljanja. Umjetnica je sustavno pretraživala zapuštene predjele grada te je prikupila stakla različitih dimenzija i debljina. Pritom se podvrgava jasnom kriteriju – bira isključivo cjelovite komade, a tek iznimno one s manjim oštećenjima. Razlozi su istodobno praktične i konceptualne naravi, jer predmete ne vrednuje prema uporabnoj vrijednosti, nego prema njihovu statusu odbačenoga, istrošenoga i nečega izišloga iz optjecaja, tj. pozornost usmjerava prema onome što se inače nalazi na margini urbanog pogleda.

Svaka linija zapravo je udubljenje

Na prikupljena stakla umjetnica gravira realistične prizore, postupno i brušenjem, dio po dio površine. Budući da crtež nastaje uklanjanjem materijala, svaka je linija zapravo udubljenje, a prizor niz preciznih odsutnosti, crtež u negativu. Ondje gdje je staklo izbrušeno ostaje hrapav, mliječno bijel trag, pa slika poprima i haptičku, opipljivu dimenziju. Umjetnica staklo pritom namjerno ne sanira: kamenac, ostatke ljepila, promjene boje i sitne pukotine zadržava kao ravnopravne sastavnice prizora. Svaka ploha tako objedinjuje dva vremenska sloja, onaj nataložen prijašnjom uporabom i onaj koji je umjetnica naknadno urezala. I samo se oštećenje pritom očituje kao indeksalni trag trajanja, a ne kao manjkavost.

Izbor stakla nije proizvoljan. Staklo je granični materijal, istodobno prozirno i opipljivo, čvrsto i lomljivo, koji razdvaja unutrašnje od vanjskoga, a opet propušta pogled. Većina ovih ploha potječe iz prisnih, domaćih ambijenata: iz kupaonica, kuhinja i ormara te s prozora kroz koje se godinama gledalo van. Gravirajući po takvoj podlozi, umjetnica ne intervenira na neutralnom nosaču, nego na predmetu opterećenom vlastitom prošlošću i uporabom. Lomljivost stakla pritom nije puka tehnička okolnost, nego nositelj značenja: poput sjećanja, i staklo je podložno pucanju i nestajanju. Svaki je rad stoga krhak rezervoar vremena. Taj postupak valja razlučiti od readymade izlaganja nađenih predmeta. Umjetnica u odbačenu plohu ulaže znatan ručni rad i time joj vraća dostojanstvo i vidljivost. Otpadni materijal se ne izlaže kao otpad, nego se brižno rekontekstualizira, rehabilitira  i konzervira.

Prizori koje urezuje pripadaju onome što izmiče gradskoj reprezentaciji: zapuštenim parcelama, ruševnim rubovima i prostorima koje je preuzela samonikla vegetacija.  Ta bujnost nije idilična, nego je simptom ljudskog odlaska i znak prostora izišloga iz uporabe.

Grad od – kamena

Činjenica da rad nastaje u Splitu nije zanemariva. Grad kanoniziran kroz vlastitu vidljivost, kroz kamen, svjetlo i razglednicu, posjeduje i svoje naličje: zapuštene parcele, napuštene industrijske rubove i dvorišta iza pročelja, izvan turističkog itinerara. Umjetnica bilježi i gravira upravo to drugo, potisnuto lice grada, ono koje izmiče službenoj, reprezentativnoj slici. Njezina je topografija stoga svojevrsna kontra-kara Splita, bilješka na njegovim marginama i podsjetnik da i prešućeni dijelovi tvore cjelinu. Nadalje, toj se logici pridružuje i sam izlagački prostor Studija-21, izložba o rubnom se tako i zatekla na jednom od zanemarenih gradskih zona.

Puni smisao rad ostvaruje tek u prostornoj postavi. Stakla su naslonjena na zid i nizana jedno ispred drugoga, dok ih s poda obasjavaju reflektori bijela svjetla. Pod tim svjetlom urezi postaju propusni i na zidu iscrtavaju pozitiv prizora: ono što je sa stakla oduzeto vraća se kao slika sazdana od svjetla i sjene. Riječ je o krajnje nestabilnoj slici, ovisnoj o upadnom kutu i intenzitetu svjetla te o poziciji promatrača, pa nijedna recepcija rada nije istovjetna prethodnoj. S obzirom na specifičnost prostora, prizor se nadalje suptilno mijenja ovisno o dobu dana i/ili meteorološkim uvjetima. U logici prevođenja negativa u pozitiv ima nečega izrazito fotografskoga, jer svaka ploha funkcionira poput staklene ploče s koje se prizor projicira u prostor, no za razliku od fotografije ova je slika efemerna i nematerijalna.

Stakla koja se preklapaju i prosijavaju

Nizana jedno ispred drugog, stakla se preklapaju i prosijavaju te tvore ono  što umjetnica naziva vizualnim palimpsestom: prizori stupaju u međusobni odnos i nikada se posve ne podudaraju. Među staklima umetnuta su i stara ogledala, no njima nema gradskih veduta, nego urezanih ispovjednih zapisa. Ogledalo istodobno reflektira lik promatrača i nosi autoričin tekst, pa se gledatelj zatječe unutar djela, među riječima o napuštenosti, tuđoj i vlastitoj. Vanjske topografije grada time se preobražavaju u sliku unutarnjih stanja, jer potisnuto u gradu rezonira s potisnutim u pojedincu. Rad tako klizi iz registra dokumenta u registar intimne ispovijesti.

Topografiju u naslovu izložbe možemo razumjeti doslovno. Pojedinačna stakla nisu autonomne slike, nego listovi jedne karte – postavljena zajedno, ona oblikuju svojevrstan atlas zaboravljenih i napuštenih lokaliteta. Pritom  nije riječ o hladnoj kartografiji mjerila i koordinata, nego o mapi nastaloj ručnim radom, u kojoj svaka ploha pohranjuje i mjesto i osobu koja ga je urezala. Time se rad približava Calvinovoj misli s početka, prema kojoj grad svoju prošlost ne pripovijeda, nego je nosi upisanu u sitne tragove. Kim Mikasović te tragove ne  samo iščitava, nego ih i sama dopisuje, ostavljajući gradu još jedan, osobni mnemonički sloj, kao svojevrsnu vježbu pozornosti i arheologiju svakodnevnice. Ona crta odsutnošću, izlaže sjenu i od odbačenoga gradi rezervoare vremena. Njezin je postupak dosljedan – cijeli rad upućuje na istu pretpostavku, da se vrijednost nerijetko taloži upravo u onome što smo prestali zamjećivati i da je za njezino vraćanje u polje vidljivosti nužno strpljenje i pažnja. U tome je i temeljni doseg ove izložbe mlade autorice – ona pokazuje da potisnuto i napušeno nije nužno i izgubljeno, sve dok postoji netko tko mu je spreman posvetiti pogled.

Kim Mikasović rođena je 2001. godine u Splitu i živi u Kaštel Lukšiću. Diplomirala je studij Odsjeka za slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof. art. Neli Ružić 2025. godine. Realizirala je samostalnu izložbu pod nazivom Premijere 88 u Loggia / Centar za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata u Splitu 2023. godine i sudjelovala na više skupnih izložbi od kojih ističemo izložbu Rastavi, sastavi, nastavi – Modul 2 i Modul 3 u Galeriji Umjetnina 2024. i 2025. godine, izložbu Novi horizonti 2024. u Galeriji Flora u Dubrovniku, te međunarodnu izložbu suvremene umjetnosti Spazio e Luci nelle Arti u Santa Maria di Sala – Villa Farsetti 2024. godine u Italiji. Pobjednica je 8. izdanja ”A4” natječaja za mlade umjetnike i kustose. Dobitnica je rektorove za umjetnički rad, Sveučilište u Splitu (akad. god. 2024./2025.).

Izložba ostaje otvorena do 19. srpnja 2026.

Nives Matijević

Povezane objave

Pokušavam doći do što originalnije ideje

HF

Stolovi Mladena Žunjića

HF

Operom Nikola Šubić Zrinski na Zrinju započinje „10. Zrin festival“

hrvatski-fokus

Nagrada Zaklade Stipana Bilića-Prcića

hrvatski-fokus

Ostavi komentar

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više