Usprkos uspješnoj karijeri, Filip Hrgović nije imao dostojan tretman ni u međunarodnim boksačkim krugovima, a ni u domaćim glasilima
Ovako bi glasio najkraći opis nezaboravne večeri s 29. na 30. kolovoza ljeta Gospodnjega 2026., kada su iz Vukovara, s dunavskih obala, odjekivali zvuci Thompsonova koncerta, dok je istodobno u londonskom O2 borilištu, uz taktove Gena kamenih, u životni boksački ogled ulazio naš Filip Hrgović. Vjerujem da je silna energija usredotočena na koncertu, jednim svojim nama nevidljivim kvantnim krakom doprla i do Filipa i dala mu dodatnu snagu koju je on objasnio prekrasnim riečima: „Ovo nisam bio ja, ovo je bio Isus Krist u meni, ovo je Duh Sveti.“
Iako nisam redoviti pratitelj športskih događaja, radije vrieme provodim u redovitoj tjelovježbi, Filip Hrgović je izuzetak od toga. On je jedini športaš čiji športski put već dulje vrieme pratim. Odkad sam ga prvi put vidio u borbi, shvatio sam kako taj mladić ima potencial za svjetski tron; inteligentan, snažan, brz, izdržljiv, uporan, tvrde glave fizički i mentalno, visok stas, razpon ruku, posjedovao je sve tjelesne i umne sposobnosti za najveće dosege. Juniorski svjetski prvak u supertežkoj kategoriji 2010., europski prvak 2015., olimijska bronca iz 2016., od 2017. do danas u profesionalnoj karieri ostvario je nevjerojatnih 20 pobjeda i jedan poraz.
Uzprkos tako uspješnoj karieri, nije imao dostojan tretman u međunarodnim boksačkim krugovima, a u domaćim glasilima i njihovim komentarima često je puta bio podcjenjivan, izsmijavan i vrieđan. Upravo suprotno, vjerujem da su svi kritičari bili itekako svjestni njegova potenciala, ali nisu mogli zatomit svoju zluradost i zavist s jedne strane i interese s druge strane. Da je Hrgović kojim slučajem rođeni Englez, on bi bez sumnje već čitavo desetljeće vladao svjetskim boksačkim vrhom, ali budući da dolazi iz Hrvatske, nailazi na bezbrojne, često neobjašnjive prepreke i smicalice. Nije to slučaj samo u boksu, ljetos smo svjedočili skandalu na Svjetskom nogometnom prvenstvu i sramotnom izbacivanju Hrvatske nogometne reprezentacije sa smotre.
Simboličan uspon
Često smo mogli svjedočiti zakidanju hrvatskih športaša u dvojbenim situacijama kada je odlučivala sudačka procjena pa čak i kada je Hrvatska bila domaćin športskih priredaba. Hrgovićev uzpon pun je simbolike, u njemu kao da se zrcali sudbina naroda iz kojeg dolazi.
I ova posljednja pobjednička borba bila je režirana s ciljem da ga se izbaci kao nekakvo smetalo u velikoj igri gdje vladaju novčani interesi lobija i njihovi gojenci. I nevjerojatni Moses Itauma to dokazuje. Zaista, čovjek je izvanredno boksačko čudo, on nije borbeni stroj poput Mike Tysona, ovo je nešto novo. U njega je sve u punom skladu, savršena sinkronizacija rada nogu i ruku, čitavo je tielo u funkciji ubojitog udarca. Posebno zadivljuje njegov kick prednjom nogom kada istodobno šakom zadaje udarac, što mu daje dodatno ubrzanje i razornost. Nanizao je četrnaest pobjeda bez poraza i nikad nije boksao dulje od šest rundi, svi su protivici pred njim padali poput klasja. Mislili su da će Filip mladom boksaču bit lagan protivnik i puka formalnost na putu do trona. Svega desetak posto davali su prednost Hrgoviću. Nu, Hrga se nije slomio i nisu ga omele okolnosti i komentari jednodušno ujedinjeni protiv njega. Već na službenom predstavljanju i vaganju uoči borbe pokazao je značaj i odlučnost. Čak mi je bila pomalo i simpatična nesmotrena gesta mladoga Itaume kada je s leđa gurnuo Hrgovića. Djelovalo je poput bezazlene šale na školskom odmoru. Ali Filip to nije tako shvatio, usliedila je znakovita odgojna pljuska.
Sama borba zahtieva poseban, podulji komentar, ali to nije svrha ovoga osvrta. Osam rundi dominirao je mladi boksač uz svekoliku gromoglasnu podržku brojnoga gledateljstva, Filip je izdržao, uzvraćao koliko je mogao u skladu s dogovorenom strategijom. A onda, u devetoj rundi usliedila je Filipova inačica Oluje i to je bio kraj – sviet je dobio novoga prvaka u IBF-ovoj težkoj kategoriji, prvoga Hrvata koji je to ikada uspio ostvariti, što spada u jedan od najvećih hrvatskih športskih uspjeha. Kako nas poučava stratežko umieće ratovanja – možeš dobit sve bitke i izgubit rat, i obrnuto. Filipov stručni stožer nadmudrio je protivnički u stratežkom smislu i dokazao puno puta ponavljanu misao admirala Domazeta da se svaki rat dobiva na stratežkoj razini. To pravilo vriedi i u mnogim životnim situacijama, kao što je i ovaj boksački ogled.
U borilačkim vještinama vladaju drugčija pravila ponašanja i etika nego u ostalim športovima. Pravi vitežki duh ne dopušta euforično skakanje, valjanje po tlu i gomilanje na buljuke, pobjeda se slavi tiho i dostojanstveno. U tom duhu Filip je poslao poruku da mu ne treba doček u Zagrebu jer ne će doći. On i dalje ostaje samozatajni obiteljski čovjek, za dom spreman, gena kamenih i odlučan za nova postignuća.
Čestitamo na veličanstvenom uspjehu i poželimo mu svu sreću!
